Ova emotivna priča o silovanju mlade Zagrepčanke bolno ilustrira zašto žrtve šute

Opisala je mučno iskustvo u vlastitoj kolumni i poslala važnu poruku o svaljivanju krivnje na žrtve

“Imala sam 18 godina i to mi je bio prvi put. Ne mogu prestati gledati na to iskustvo kao nešto što me obilježilo za cijeli život. I prezirem to. Prezirem što je definiralo svaki moj budući intimni odnos, prezirem što imam osjećaj kao da definira mene. Pokušavam se otarasiti tog osjećaja, no teško je, čak i 5 godina kasnije”, napisala je studentica i kolumnistica portala Pukotine Karla Perica u svojoj posljednjoj kolumni.

Opisala je u njoj teško iskustvo silovanja koje je sama proživjela u dobi od svega 18 godina. Nakon neprestanog skrolanja društvenim mrežama i medijima ovih dana tijekom kojih nas drmaju skandali sa seksualnim uznemiravanjem s jedne strane u Hollywoodu, a s druge na Sveučilištu u Zagrebu – i zabrinjavajući komentari koji dolaze s njima, zapitala se kako sada izaći u javnost sa svojom pričom?

ŠUTJETI ILI ISPRIČATI SVOJU PRIČU?

“Nakon nekoliko dana utapanja u neprestanom retraumatizacijskom valu medijskih i društvenih objava, odlučujem pročitati jedine komentare koji bi mi trebali nešto značiti. Otvaram svoj dnevnik iz 2016. godine: prljava, slaba, kriva, prazna, razorena, uništena – epiteti koje sam si nadjenula devet mjeseci nakon što sam preživjela silovanje”, započela je svoju priču i prije svega još jednom propitala treba li nastaviti šutjeti. “Još uvijek važem je li mi pametno pisati o ovome u kolumni, odašiljati jedan od najmračnijih trenutaka svog života na tuđe ekrane. Trebam li možda podvući granicu i neke ranjivosti ipak zadržati između korica dnevnika? S druge strane, je li on razmišljao je li njemu bilo pametno prisiliti me na seks kad sam ga pokušavala odgurati od sebe? Nekad se pitam što je njemu prolazilo kroz glavu. Je li uopće razmišljao o meni kao o živom biću? Je li znao kolike će ožiljke ostaviti na moju psihu, moje emocije, moje tijelo?”

Karla je tada imala 18 godina i bio joj je prvi put. Taj ju je događaj sasvim promijenio i odradio niz situacija s kojima će se susresti u budućnosti. “Prezirem što je definiralo svaki moj budući intimni odnos, prezirem što imam osjećaj kao da definira mene.” Od tada je prošlo pet godina, pet dugih godina teških razgovora i pokušaja ponovno povezivanja s vlastitim tijelom koje se nakon toga činilo kao da pripada nekom drugom, no taj je osjećaj i dalje progoni. “Sjećam se da sam nakon jednog tuluma završila kod dečka koji mi se jako sviđao, no kad je došlo do tog trenutka, ja sam ga zaustavila i rekla da ne mogu. (…) Automatski sam zaključila kako sam oštećena roba, kako sam zauvijek obilježena i kako će reći svima koji me poznaju.”

Preplavljena osjećajima srama, straha i krivnje, sramila se priznati najboljim prijateljicama od straha da će je zauvijek je gledati kroz prizmu žrtve, ali i od straha da joj neće vjerovati. “Meni je samoj bilo potrebno devet mjeseci da si povjerujem, da se prestanem štititi odbijanjem te grozne činjenice.”

STRAH KOJI PARALIZIRA

Nakon godinu dana, Karla je napokon rekla svojim prijateljicama. Još jedan cijela godina nakon toga trebala joj je da se odvaži otići na psihoterapiju, a ginekologu je prvi put nakon tog događaja otišla tek nakon pet godina.

“Od tada sam stekla i neke nove prijatelje i, dok pišem ovo, shvaćam kako moj sadašnji najbliži krug ljudi ne zna ovo o meni. I ponovno sam u strahu od njihove reakcije. Što će biti kad se vidimo idućeg puta? Hoće li početi filtrirati edgy fore u mojoj prisutnosti? Možda najbolje da izbrišem ovu kolumnu i odaberem posve drugu temu, manje iskrenu i manje aktualnu”, pita se u kolumni.

Neki od najstrašnijih trenutaka bili su joj priznanje roditeljima kao i sadašnjem dečku. “Bila sam prihvaćena širokim zagrljajem zajedno sa svim svojim traumama”, napisala je. Međutim, problemi koji su ostali zakopani duboko time nisu nestali.

ŽIVJETI S POSLJEDICAMA

“Voljela bih reći kako u vezi punoj komunikacije i nježnosti problemi intimne prirode nestanu s vremenom. Takozvani flashbackovi i dalje se ponekad javljaju. Suze i otupljenje i dalje su popratna reakcija mog tijela na seks. Teško mi je razlučiti jesam li zaista submisivna ili je to možda jedino za što znam. Da se tada nisam podčinila i učinila malom, ne znam bih li ostala živa”, napisala je.

I retraumatizacijom se bori svakodnevno, ne samo kad su u pitanju intimni odnosi. Otupljivala se “serijama i filmovima, ne znajući da će mi upravo neočekivana scena silovanja izazvati napadaj panike i natjerati me da potražim pomoć. U kazalištu sam grčila prste i utiskivala nokte u tkaninu svoje odjeće dok nisu prošli prizori silovanja. Ista stvar skrolajući ovih dana.”

Dodala je i da je svjesna da će njezin tekst za neke biti okidač, no da je nužno osvijestiti svoje okidače vjerojatno neće učiniti da oni nestanu. “Tako su me iznova ožiljčile i sve ove objave i svjedočanstva u medijima te su u meni okinule poriv da i sama nešto kažem, napokon. Ne znam zapravo što sam postigla i rekla s ovom kolumnom, ali sam se prisjetila nečega što mi je jednom rekla jedna jako draga osoba: Ti si mentalno jaka, ali imaš gejzir emocija u sebi. Gejzir je dobra stvar, ali moraš ga znati kontrolirati jer te inače može preuzeti. Nadam se da sam ovim prekidom šutnje preuzela malo kontrole, ako ne nad svojim emocijama, onda barem nad svojim tijelom, koje je moje, samo moje”, zaključila je.