INTERVJU

Franka Perković Gamulin o seksualnom zlostavljanju studenata, ulozi dekanice i povratku režiji

Sonja Braut razgovarala je s dekanicom ADU Frankom Perković Gamulin o aktualnim zbivanjima, aktivizmu, privilegiranom braku i ulozi dekanice

Ispovijest silovane beogradske glumice Milene Radulović djelovala je kao erupcija vulkana i potakla frcanje iskustava drugih glumica, ali i žena koje ne žive i ne rade pod reflektorima. Slično se počelo događati i daleko od Beograda, u Bosni i u Zagrebu. Ovdje je svoj doživljaj seksualnog uznemiravanja također, doduše anonimno, prva obznanila glumica, na što je Franka Perković Gamulin, dekanica Akademije dramskih umjetnosti, otvorila kanal za prijave i drugih bivših i sadašnjih studenata.

I, dok su društvene mreže gorjele zbog sličnih iskustava žena i pokojeg muškarca podložene komentarima rigača zloće iznikle iz slabosti i prizemnosti, na ADU je otvoreno još nekoliko kanala i stvarao se plan postupanja. A dekanica je, svakodnevno javljajući medijima koliko se povećao broj prijava, priznala da je emotivno potresena, kako je rekla, “jer mi nikad nije palo napamet da to izgleda tako i šokirali su me opisi djela”.

ODGOJ PRIMJEREN GRAĐANSKOM DRUŠTVU VEĆ OD VRTIĆA JE NUŽAN

Franka Perković Gamulin snimljena na ADU, veljača 2021. 
Foto: Sandro Lendler

Otkako je DORH-u predala 29 prijava studenata u kojima su opisani različiti stupnjevi uznemiravanja (srećom, bez ijednog silovanja!) u razdoblju 1990. do 2019., a koji se odnose na devetoro nastavnika, proces je tek na početku. Tri bivše/sadašnje studentice spremne su govoriti pod punim imenom, a nekoliko ih je svoja imena otkrilo samo pravobraniteljici za ravnopravnost spolova. No, mnogo više od broja, važnije su pojava i njezina težina, pa je na pravosuđu izuzetno važna zadaća.

“Na Akademiji smo osnovali povjerenstvo da se u miru i temeljito provjeri, istraži i procijeni svaki slučaj kako bi se, bez obzira što će i kada će pravosuđe povući svoje poteze, moglo zaključiti je li i u kojoj mjeri u svakom pojedinačnom slučaju povrijeđen etički kodeks i pravilnik o radu. Ne želimo da u ovoj aferi itko bude oštećen – ni studenti koji su već bili povrijeđeni, niti netko od nastavnika, pokaže li se da nije kriv koliko i kako se mislilo. Sve je to vrlo delikatno, jer je došlo do ugroženosti, iskorištavanja i zlostavljanja mladih ljudi i jer je poljuljan autoritet onih koji bi studentima trebali biti uzor, izvor znanja i podrške. U našem poslu je vrlo važno postaviti i održavati granice, a jedna od ključnih stoji ispred dvosmislenih riječi, gesta i radnji, osobito spolnih, a druga onemogućuje da se kritika premetne u maltretiranje, vrijeđanje i ismijavanje”, precizna je Franka Perković.

Nikad mi nije palo napamet da to izgleda tako i šokirali su me opisi djela

Usporedno su prijave o seksualnom uznemiravanju stigle i od studentica nekih drugih zagrebačkih fakulteta, na HTV-u se dogodio pokazni primjer zašto žrtve ne prijavljuju zlostavljanja s i bez seksualnog predznaka jer potom budu dodatno ponižene, kao i neoprostivo ponašanje rektora Zagrebačkog sveučilišta koji je sasuo uvrede na dekanicu Filozofskog fakulteta i, još više, novinarku. I nastavlja tim putem. Ovi primjeri ne prokazuju samo odnose i klimu u društvu, nego i da ih nešto alibira. A odgovor što je to mogao bi se kriti u pravosuđu. U konkretnom slučaju zato što se još ne zna prema kojoj će se klauzuli postupati u slučaju prijava predanih DORH-u: po onoj da nedjelo treba prijaviti u roku od tri mjeseca od počinjenja, ili onoj da treba postupati tri mjeseca nakon saznanja.

“Nemoguće je znati i kako će se proces razvijati, no znamo da većina prijavljenih slučajeva pripada kategoriji verbalnog nasilja, neprihvatljivog ponašanja u odnosu nastavnik-student, povreda dostojanstva ili su se dogodili izvan Akademije. Sve treba pažljivo ispitati i kazniti na primjeren način. No val koji se razlijeva po mnogim institucijama i tko zna gdje sve još, u prvi je plan stavio ono što nam nedostaje kao zajednici: odgoj primjeren građanskom društvu već od vrtića, kao i nedvosmisleni zakoni i efikasno pravosuđe. Što se prvoga tiče, djeca bi trebala odmalena učiti što je što, što se smije, a što ne smije i postupno naučiti kako se ponašati, kako reagirati i kome se za što obratiti. A zakonodavstvo i pravosuđe trebali bi stvoriti precizan okvir i utvrditi način postupanja u svim mogućim slučajevima.”

Djeca bi trebala odmalena učiti što je što, što se smije, a što ne smije

Razumljivo je željeti živjeti u tolerantnom okruženju u kojem se nikog ne ismijava zbog različitosti, predrasuda i ideologija, u društvu u kojem postoje mehanizmi zaštite žrtava, a ne da onaj tko je ponižen i povrijeđen doživi još jedno poniženje kada se požali da ju/ga je profesor/kolega/šef proganjao seksualnim aluzijama, hvatao za dijelove tijela ili još gore. I da itko njemu znan ili neznan misli da je šutjeti i prešutjeti poželjno i nužno. A mulj kojeg su na društvenim mrežama izlili frustirani slabići i mačoidi uvjereni da je minica poziv na seks i da ‘homiće’ treba liječiti ili čak nešto gore, a možda i neke sebemrzeće žrtve koje su prešutjele doživljene nepravde i nasilja, zagađuje emotivnu i psihološku okolinu društva. Osobito djece i mladih.

AKTIVIZAM I OSJEĆAJ ZA DRUGE

Franka Perković Gamulin snimljena na ADU, veljača 2021. 
Foto: Sandro Lendler

“Prema službenoj dužnosti moram biti hladne glave i radeći sa studentima uspjela sam naučiti kako dozirati bliskost. Radi se o mladim ljudima koji su nerijetko sami u nepoznatom gradu, još nesigurni hoće li moći uspjeti na putu kojim su krenuli i koji mogu poželjeti da im nastavnik bude zamijena za obitelj. Pomoći im i podržavati ih treba uvijek, no samo do određene granice. No teško podnosim da žene jedva skupe hrabrost da sebi i svojoj obitelji, a onda i kolegama i svima ostalima priznaju što im se dogodilo, a onda – kao što se događa na televiziji – nitko ne reagira. Ili reagira potpuno pogrešno. Ovo što se događa treba shvatiti kao otriježnjenje i priliku da se odnosi i pravila poslože kako treba”, uvjerena je Franka Perković.

Osim što je dekanica, ona provodi mnogo sati tjedno sa studentima kojima predaje glumu i s kojima je, kaže, mnogo više nego s obitelji. Što, otkako je odselila njihova kćerka Judita, nagrađivana mlada filmska redateljica, uključuje samo bivšeg supruga, a sada životnog partnera Brunu Gamulina, filmskog redatelja i scenarista. Oni su se sporazumno razveli nakon što su rezultati Referenduma o ustavnoj definiciji braka prije osam godina pripadnike LGBTQ zajednice učinili građanima drugoga reda. I to stoga što su mislili i osjećali da bi, ostanu li u braku, uživali u privilegiji nedostupnoj svima.

Teško podnosim da žene jedva skupe hrabrost da sebi i svojoj obitelji, a onda i kolegama i svima ostalima priznaju što im se dogodilo

Franku Perković i danas, jednako kao i kada su obznanili svoj odluku i čin, “boli taj referendum koji je etablirao prezir, snagu jačeg, škrtost i licemjerje kao društvene vrijednosti”. I vjeruje da kao javna osoba, redateljica i nastavnica ima ovlasti, priliku i odgovornost promicati svijest o potrebi oslobođenja žena i muškaraca svih oblika predrasuda, diskriminacije i neslobode.

Aktivizam ju je više privlačio u doba studija pa je znala reagirati na prvu kad bi ju, primjerice, jedan profesor uvjeravao da žene ne bi trebale upravljati avionima zbog PMS-a, a drugi joj se divio što je ‘supruga i majka’, kao da je to zaposlenoj ženi nemoguće biti. Zrelost svima donosi odmjerenost i svijest o odgovornosti za napravljeno i izrečeno. No, najbitnije za Franku Perković jest da je bila i ostala kreativka, pa je na ADU studirala i 2005. diplomirala kazališnu režiju i radiofoniju, a tijekom studija s Dorom Ruždjak osnovala i volonterski vodila kazališnu družinu KUFER (od Kazališna udruga frustriranih redatelja). Na toj platformi mladih umjetnika njih više od stotinu je do 2012. napravilo 25 kazališnih produkcija. Volonterski je poučavala i glumu na Akademiji, da bi se potom ondje i zaposlila i ubrzo postala prodekanica. Zašto se 2016. uopće kandidirala za dekanicu?

“Poklopilo se da je prije izbora kod nas trebala biti provedena tzv. reakreditacija koja se, otkako je Hrvatska u obrazovnom sustavu Bologne, obavlja svakih pet godina. Pripremajući dokumentaciju sagledala sam što mi sve ovdje radimo i kako, uvjerila se da imamo odlične predavače i studente i da uspijevamo ostvariti zavidni broj programa, edukacija i izvedbi usprkos sramotnoj skučenosti prostora s kojim raspolažemo. Pomislila sam da je, kada već postoji toliko dobroga, potrebno samo bolje riješiti problem financiranja i potom razvijati nove programe. I prijavila se i postala dekanica.”

MLADI MOGU POMAKNUTI KOTAČ DRUŠTVA PREMA NAPRIJED

Franka Perković Gamulin snimljena na ADU, veljača 2021. 
Foto: Sandro Lendler

Reakreditacija koju je provelo povjerenstvo sastavljeno od stručnjaka iz nekoliko zemalja pokazala je da je imala pravo. Dovoljno je otvoriti web stranicu Akademije i uvjeriti se u široku lepezu studija i brojnost aktivnosti, nagrada i priznanja što se stvaraju u istočnom krilu zgrade izgrađene 1884. kao dio ideje o Hrvatskom domu. No, prošlo je malo više od četiri godine, a Akademija je gdje je i bila, najviše stoga što u nadležnom ministarstvu za umjetnička obrazovna usmjerenja ne postoji niti ladica, a kamoli tim koji bi brinuo o svim hrvatskim umjetničkim akademijama.

“Često se olako govori da je, primjerice, glumaca previše, a svake ih godine u zemlji diplomira samo 34 koji bi se lako mogli rasporediti po državnim, gradskim i neovisnim kazalištima. Najveći problem je što nema odgovora na pitanje što se očekuje od umjetničkih obrazovanja, pa onda niti strategije. Ipak, uspjeli smo ostvariti moju incijativu da Ministarstvo znanosti i obrazovanja osnuje povjerenstvo na čijem je čelu posebni premijerov savjetnik, akademik Zvonko Kusić, te po jedan predstavnik iz Ministarstava obrazovanja i kulture i iz svih akademija, da bismo utvrdili što se želi postići i kako to učiniti. Ali i koliko to može koštati. A onda je došla korona, pa nismo mogli nastaviti, no nadam se da će to povjerenstvo jednom iznjedriti rješenja dobra za sve zainteresirane, kao i za društvo”, rekla je Franka Perković Gamulin i priznala da jedva čeka rujan kada joj ističe mandat i kada će se, osim poučavanju glume, moći više posvetiti najvećoj ljubavi – redateljstvu.

Predlani je uspjela u riječkom HNK Ivana pl. Zajca režirati predstavu ‘Leica format’ prema romanu Daše Drndić, a sada smišlja novu o kojoj još ne može govoriti. I kaže da vjeruje u mlade koji, sudeći po studentima i mladim glumcima s kojima je radila, ali i drugima koje je upoznala, znaju, žele i mogu pomaknuti kotač društva prema naprijed.

Prati S1 i na našim društvenim profilima:

Facebook Instagram YouTube
Više s weba