Bikini - od oslobođenja do opresije ženskih tijela

Pomogao je ženama osloboditi se iz okova ograničavajuće odjeće, a onda se pretvorio u ugnjetavački alat patrijarhalnog društva

1946. bila je velika godina. Drugi svjetski rat netom je završio, na Sveučilištu u Pennsylvaniji otkriven je ENIAC, u Cannesu je održan prvi filmski festival, a u Parizu je predstavljen dvodijelni komplet odjeće za kupanje – bikini. Njegov izumitelj, Louis Réard, predstavio ga je na 19-godišnjoj plesačici Micheline Bernardini jer nitko od pariških modela nije htio ući u ovaj provokativni odjevni predmet. Predstavljen je nekoliko dana nakon što su SAD odradile prvi test atomske bombe na atolu Bikini na Maršalovim Otocima i ostavio bombastičan utjecaj, a navodno je upravo po tom događaju i dobio ime.

Bikini je isprva zabranjen na većini javnih plaža što ne čudi jer nije bilo uobičajeno da žene pokazuju toliko kože, čak ni na plažama. Ne samo da se na otkriveno žensko tijelo nije gledalo s odobravanjem, već je bilo i neprihvatljivo nositi komade koji su sasvim uski u tijelo unatoč tome što ga u potpunosti pokrivaju.

OTKRIVANJE TIJELA U PRVOJ POLOVICI 20. STOLJEĆA

Iako su jednu vrstu bikinija nosili vježbači u antičkom Rimu još u 4. stoljeću nove ere, otkrivanje tijela, posebno ženskog, kroz godine je na Zapadu postalo vrlo kontroverzno. Od 18. pa sve do početka 20. stoljeća mnoge su žene koristile tzv. stroj za kupanje. Radilo se o drvenoj kabini na kotačima koja bi se smjestila u plićak, a žene bi se u njoj presvukle u odjeću za kupanje i odmah ušle u vodu kako bi izbjegle znatiželjne poglede s plaže. Početkom 20. stoljeća pravila su na plaži postala opuštenija, ali su žene i dalje trebale nositi višeslojnu odjeću koja sasvim pokriva tijelo. Hlače bi u porub često imale ušivene utege kako se ne bi podigle tijekom kupanja i otkrile golu kožu, a odjeća je morala biti široka da se tijelo ispod nje ne bi naziralo.

Australska plivačica Annette Kellerman uhićena je u Bostonu 1907. jer je nosila kupaći kostim koji joj je bio sasvim uzak uz tijelo, unatoč tome što je ono bilo sasvim pokriveno. U ludim dvadesetima ta su pravila postala mnogo opuštenija te su se pojavili jednodijelni kupaći kostimi u kojima su se zvijezde poput Ave Gardner i Rite Hayworth pojavljivale čak i na filmskom platnu. No, u Hollywoodu je još sredinom tridesetih bilo zabranjeno pokazivati pupak, a tek je bikini desetak godina kasnije donio revoluciju na tom području. Prvi koji ga je predstavio bio je pariški dizajner Jacques Heim, dao mu je ime atom i nazvao ga najmanjim svjetskim kupaćim kostimom. Međutim, onaj koji je netom iza njega predstavio Louis Réard pod imenom bikini zadržao se kao dominantniji.

DJEVOJKA U BIKINIJU

Iako je isprva smatran kontroverznim, bikini je polako dobivao na popularnosti uz pomoć nekih poprilično poznatih imena. Veliku uslugu učinila mu je Brigitte Bardot koja ga nosila u filmu Manina, djevojka u bikiniju iz 1952. godine, a pravi boom popularnosti dogodio se u šezdesetima. U tom ga je desetljeću nosila Ursula Andress u prvom filmu o Jamesu Bondu Dr. No (kostim je na aukciji 2001. prodan za gotovo 50 tisuća dolara), Raquel Welch nosila ga je u filmu Milijun godina prije Krista, Nancy Sinatra u njemu se pojavila na naslovnici albuma Sugar. Popularnost mu je nastavila rasti i u sedamdesetima, a kultni momenti u popularnoj kulturi samo su se nastavili nizati. Sjetite se samo Carrie Fisher u ulozi princeze Leije u zlatnoj bikiniju u Ratovima zvijezda (koji je 2015. na aukciji prodan za 96 tisuća dolara) ili Halle Berry u narančastom bikiniju u James Bond filmu Umri drugi dan.

Dizajneri su se također igrali s bikinijem, njegovim značenjem i izgledom, a on iz nepoznatih razloga do danas nije prestao biti kontroverzan. Tom Ford izazvao je pomutnju kad je 1997. u kolekciji za Gucci čiji je kreativni direktor tada bio, kreirao bikini tange s metalnim dvostrukim G na stražnjici. S vremenom je bikini u svim svojim oblicima postao prihvaćen, no ono s čime se društvo i danas bori jest prihvaćanje tijela koja ga nose.

BIKINI I TIJELO

Bikini je u 76 godina svog postojanja iz komada koji predstavlja emancipaciju, postao pokretačka snaga za muški pogled. Dogodilo se to upravo kroz šezdesete i snažnu prisutnost bikinija na filmu. On je korišten kao sredstvo objektivizacije ženskih tijela i ne samo to, kroz medije se nametnulo pitanje tko ima pravo nositi bikini? Tijela osoba u kojima smo ih gledali na filmovima uglavnom nisu bila realan odraz prosječnih tijela u svakoj zemlji svijeta, no ipak su žene kroz medije i oglase ohrabrivane da izgledaju poput njih, slijede dijete i režime vježbanja kako bi im tijelo bilo spremno za bikini prije ljeta. Bikini sada više nije bio samo sredstvo seksualizacije ženskih tijela već i sredstvo opresije i osuđivanja patrijarhalnog društva u kojem muškarci odlučuju kakvo je žensko tijelo prihvatljivo za njihov pogled. Razotkrivanje sredstava koje su u tu svrhu koristili moćni filmaši poput Harveyja Weinsteina doprinosi boljem odnosu prema ženskom tijelu ispred kamere, no dalek je put do ravnopravnosti žena i muškarca u filmskoj industriji.

Pitanje tko ima pravo nositi bikini i danas je ključno i postavlja se iznova kada govorimo o inkluziji modela koji ih predstavljaju u oglasima, pravima muslimanki da nose one koji im sasvim pokrivaju tijela ili pravima transrodnih osoba da ih nose bez obzira na to uklapa li se izgled njihovog tijela u nečiju uvriježenu percepciju muških i ženskih tijela. Međutim, trebalo bi vrijediti samo jedno jednostavno pravilo, a to je da svatko ima pravo nositi bikini i osjećati se sjajno u njemu bez obzira na izgled njihovog tijela ili rodni predznak.