Mirjana Vodopija o životu umjetnika u Hrvatskoj, snovima i aktualnoj izložbi u MSU

Mirjana Vodopija samozatajna je umjetnica koja djeluje na hrvatskoj sceni preko trideset godina

Kada se popnete stepenicama MSU-a i zakoračite na izložbu Mirjane Vodopije, ako poznajete njezin rad bit ćete sretni što se ponovno susrećete s njenim bajkovitim svijetom, a ako se još niste susreli s njim, pripremite se na nježnost, maštovitost i utonuće u snove.

U svojoj karijeri imala je tridesetak samostalnih izložbi, a sudjelovala je na dvjestotinjak skupnih u Hrvatskoj i inozemstvu. Kustosica njezine prve samostalne izložbe u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu je Martina Munivrana. “Martina i ja se znamo jako dugo, a ona je uvijek naginjala ženskim umjetnicama koje su malo više samozatajne. Meni je naravno bilo jako drago kada me pozvala, i evo pripremale smo ovu izložbu tri godine.”

Početak karijere u osamdesetima

Mirjana Vodopija na hrvatskoj je umjetničkoj sceni prisutna preko 30 godina. Njeni počeci događali su se tijekom 80-ih godina, studirala je na grafičkom odjelu Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu kod profesora Miroslava Šuteja, provodila vrijeme u prostorima HDLU-a na Starčićevom trgu u društvu Mladena Stilinovića, Vlade Marteka i Željka Jermana koji su utjecali i na nju. Kao i njezin tadašnji profesor Šutej.

Teško mi je sada zamisliti kako nam je bilo tada, pa nije bilo ni mobitela

“Ono što je danas sasvim drugačije, naravno, je činjenica da tada nije bilo interneta. Teško mi je sada zamisliti kako nam je bilo tada, pa nije bilo ni mobitela. Imali smo nula informacija, a danas imamo toliko mogućnosti. Istina je da vas i ta količina mogućnosti može stresti. Ono što je bitno reći za moju generaciju je da se tada dogodio rat, pa je mnogo njih otišlo raditi van zemlje. Ja sam osjećala da moram ostati, iako sam imala ponuda.”

“Osamdesete su bile jako zabavne, bio je taj kasni socijalizam i nije nam bilo loše zapravo. Imali smo sve te alternativne projekte, pa Grupu šestorice s kojima smo se čak i družili. Drugačije je, danas vas kao umjetnika može povući prodaja, što je sasvim u redu. No, mi nismo ni imali iskušenje početi raditi nekakve ‘lijepe sličice’. U svakom slučaju se teže moglo snaći, ali moglo se.”

U Hrvatskoj je opstati kao umjetnik stvar financijske prirode, zato je pametnije otići van

Danas predaje na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. “Imamo jako puno talentiranih mladih umjetnika i ima mjesta za sve. Treba samo imati dovoljno energije i svako može pronaći svoje mjesto. U Hrvatskoj je opstati kao umjetnik stvar financijske prirode, zato je pametnije otići van, zbog brojnih stipendija i mogućnosti. Ja bih rado da mladi ostanu, ali ne mogu ih kriviti što odlaze”, komentira Mirjana mladu umjetničku scenu kod nas.

Priroda i krajolici vječna su tema njenih radova

Samozatajna, Mirjana je u svoje radove uvijek unosila svoju fascinaciju krajolicima, prirodom, dalekim horizontima i snovima. I sama često putuje i provodi vrijeme u prirodi pod zvjezdanim nebom. “Moja zadnja izložba u Umjetničkom paviljonu bila je potpuno posvećena vremenu. Iako sam ovdje htjela prikazati fizičke i mentalne prostore, ubrzo sam shvatila da su oni i vrijeme nerazdvojivi”, kaže Mirjana.

Mnoge stvari koje sam napravila u umjetnosti zapravo proizlaze iz mojih snova

“Zapravo sam htjela prikazati taj neki unutarnji prostor, prostor u kojem se svi ograđujemo”, opisuje svoju aktualnu izložbu Lutajući krajolik. “Činilo mi se da postoje ti neki prozori u našem mentalnom stanju kroz koje kada pogledamo, vidimo cijeli svijet, za koji nismo ni znali da postoji. Često se i sama osjećam kao da otkrijem nove nivoe stvarnosti za koje nisam ni znala da su tamo. I to je svaki put čudesno iskustvo. Od tuda sam i krenula s ovom izložbom. Htjela sam prikazati nama poznate prostore koje smo si možda i sami izgradili radi sigurnosti, i potpuno zaboravili da postoji sve ono vani.”

Najčešće nadahnuta snovima, pa i pričama svoje prabake, ova umjetnica zapisuje ono što sanja. “Osobito one koji su me posebno potresli, oni često znaju bit jako čudni i nadrealni, i kad malo bolje razmislim vrlo lucidni. Jako su mi značajni, mnoge stvari koje sam napravila u umjetnosti zapravo proizlaze iz mojih snova”, dodaje.

Mirjana se kao umjetnica izražava fotografijom, instalacijama i grafikom, a posljednjih osam godina sve češće i videom, kojeg smatra odličnom svojevrsnom nadogradnjom umjetničkog djela. No njezine izložbe uvijek uključuju sve navedeno. Ovaj put koristi i reljefe u interijerima i eksterijerima, poput pukotine u fotografijama ili litice. Po prvi put kao motiv koristi i šatore, pa i one prave.

Čežnja za slobodom i Lutajući krajolik

“Oni su se pojavili kao čežnja za slobodom, odmor od zagušenosti svakodnevnim životom.” Mirjana često kampira ili samo pokupi stvari i, kako sama kaže, nestane u prirodu. To je i inspirira, odlazak na Velebit ili u šumu.

“Moj svaki kreativni proces je sličan. Možda kada sam bila mlađa, tamo negdje u devedesetima, sam više racionalizirala, ali od tada više radim prema svojoj intuiciji, idem tamo gdje mi je najuzbudljivije. I nemam problema s time što ću raditi, više imam problema obraniti se od svih tih ideja. Padaju mi napamet velikom brzinom, čim krenem razmišljati. Postoji ta neka moja stalna čežnja za otvorenim prostorima – ravnici i planini, a u ovoj izložbi to su krajnosti, vidici i horizonti koji se pružaju i koji pokazuju kamo se još može stići.”

Njezinu samostalnu izložbu možete pogledati u Muzeju suvremene umjetnosti do 20. kolovoza. “Htjela bih da je za početak posjetitelji dožive na bilo koji način, a ne da samo uđu i kažu ‘a ok’. Da ih natjera na razmišljanje i barem malo otvori, i donese neke nove ideje, da se malo zapitaju gdje se nalazi njihova sloboda, da idu istraživati. Jer uvijek ima nešto iza, uvijek ima dalje”, dodaje za kraj.