Ako se muškarac bavi umjetnošću, a ima obitelj, on se tome može posvetiti. Žena mora raditi oboje

Diani su popularnost donijeli njezin nakit i torbe od pleksiglasa, no ova umjetnica djeluje skoro 40 godina, a itekako je poznata na svjetskoj sceni

Diana Sokolić akademska je slikarica i slobodna umjetnica koja se bavi umjetnošću skoro 40 godina, pa za sebe kaže da se bavi njome već dvije trećine svog života. Nalazim se s njom kod Meštrovićevog paviljona gdje me već čeka odjevena u svom prepoznatljivom stilu. Za taj tmuran dan odabrala je kaput u jarkoj boji, a u prvom planu bio je njezin nakit, kao i poznata torba od pleksiglasa s njezinim potpisom.

Nakon toga šećemo do njezinog stana koji se nalazi u blizini, u kojem je i njen atelje, a ona nam donosi najfiniju tortu od mrkve i tursku kavu. “Užasno je jednostavan recept, a zar nije odlična?”, govori mi i prepričava svoj nedavni put u Norvešku na kojem je bila sa svojom kćerkom Karlom, studenticom arhitekture u Zagrebu, koja je nedavno osvojila nagradu za dizajn svjetiljke, i time, čini se, krenula stopama svoje svjetski uspješne mame.

40 godina na umjetničkoj sceni

“Opisala bih se kao sretnu osobu, koja voli što radi i za to je još dobila priznanja”, odgovara mi Diana na pitanje tko je Diana Sokolić danas. “Za mene ne može bolje od toga. Mislim da danas uistinu treba sudjelovati na međunarodnim izložbama, zbog njih sam to što jesam, zbog njih sam poznata javnosti. Kako smo danas svi međusobno povezani online, stvarno nije teško sudjelovati na bilo kojem svjetskom natječaju ili prijaviti se.”

Diana je članica je ULUPUH-a i dobitnica niza nagrada, a jedna od posljednjih koju je osvojila je nagrada za kolekciju nakita Mondrian te nagrada Julia Cameron za seriju fotografija svojih svjetlosnih instalacija.

“Svaka ta nagrada nešto donese. Prvenstveno neko zadovoljstvo, a zatim i činjenicu da ste provjerili svoj rad. Provjerili ste je li ono što radite dobro samo u vašem dvorištu ili i izvan njega. Što mislim da se danas mora jer zahvaljujući internetu granica nema. Hrvatskim umjetnicima to nije ništa teže nego nekim drugima. Gleda se ono što radite, s čime se predstavljate, a ne odakle ste.”

Biti samostalna umjetnica u Hrvatskoj

Po zanimanju akademska slikarica, Dianin fokus je ipak na svjetlosti i svjetlosnim instalacijama, a njezin nakit ustvari je samo nusprodukt njezine prve ljubavi. “Nakit je poznatiji jer jednostavno više žena voli nakit nego što ljudi ide na izložbe”, odgovara Diana kroz lagani smijeh. “Opet, zahvaljujući nagradama, ja sam imala izložbu u Muzeju za umjetnost i obrt u Zagrebu, a više od toga u Hrvatskoj čovjek ne može poželjeti – imati izložbu u krovnoj instituciji za primijenjenu umjetnost. Ta izložba je stvarno bila divna, a osobito sam zahvalna cijelom timu koji je omogućio da sve bude savršeno.”

Održala je 25 samostalnih izložbi, sudjelovala na preko 300 kolektivnih izložbi i natječaja diljem svijeta. Među njima je i nagrada za narukvice Lacey na međunarodnoj izložbi dizajna A’Design Award u Comu, nagrada za svjetleće štapove za hodanje od pleksiglasa, za modni dizajn manžeta Fred (čime je rad postao dijelom Muzeja dizajna MOOD), te ogrlice Joy i torbe od pleksiglasa Diana.

Diana je jednom prilikom izjavila da kada izvan Hrvatske u društvu kažete da ste umjetnik, nastupi jedna tišina divljenja i poštovanja, a kada to kažete ovdje uslijedi ono klasično pitanje: “Pa kako živiš od toga?” Je li se danas stvar u Hrvatskoj promijenila? “Ne bih rekla”, odgovara mi Diana. “Za vrijeme Jugoslavije imali smo pet Akademija, a danas ih toliko imamo samo na području Hrvatske. To je hiper produkcija. Oni ne mogu živjeti bolje nego onda. Nažalost umjetnici kod nas ne mogu živjeti od tog posla, osim ako paralelno ne predaju u nekoj školi ili slično.”

Kći Karla osvojila je International Design Award

I Dianina kći nedavno je zaplovila umjetničkim vodama. Karla studira na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu, a nedavno je medije preplavila vijest o njezinoj svjetiljci Zoe koja je nagrađena s International Design Award. “Da, ja sam je nagovorila da se prijavi, da provjeri sebe. Mislim da dizajneri ipak imaju veću šansu nego likovni umjetnici danas, ne samo kod nas nego i vani. Jer je dizajn ipak nešto više potrebno ljudima. Likovna umjetnost je nadgradnja, uvijek. A dok se ljudi bore za osnovni život, tu nema mjesta za nju. Tko će kupovati slike, ako nema za režije. To je velika investicija”, komentira mi Diana.

“Tako se Karla zahvaljujući mom inzistiranju već prijavljivala na nekoliko natječaja za dizajn, bila nagrađivana, a zadnja nagrada koju je dobila bila je zlatna nagrada na natječaju International Design Award, a osim toga s kolegicom i prijateljicom je osvojila i izvedbenu nagradu za svjetiljku koja se sada proizvodi.”

Mislim da dizajneri ipak imaju veću šansu nego likovni umjetnici danas, dizajn je ipak nešto više potrebno ljudima. Dok se ljudi bore za osnovni život, nema mjesta za umjetnost

Diana je odrastala u umjetničkoj obitelji i uz djetinjstvo je vežu divne uspomene, a iako je njezin sin završio ekonomiju, Karla je ipak izgleda preuzela njezine afinitete. Tako su već i zajedno radile na svjetlosnoj instalaciji za Festival svjetla u Amsterdamu. “Napravile smo jednu instalaciju nadahnutu Bauhausom, s obzirom na to da se ove godine slavi 100 godina Bauhausa, i baletom Oscara Schlemmera i ušle smo u finale. I ja sam presretna. Jer prijavljuju se ljudi iz 70 zemalja svijeta, a da ne pričamo o tvrtkama i slično. A mi smo sve ovo napravile same. Tako da smo stvarno prošle na ideju, prošle smo na talent, bez da je itko stajao iza nas.”

Svakako je zanimljivo kad su mama i kći suradnice, a Diana i Karla idealno se nadopunjuju baš zato što jedna razmišlja iz smjera dizajna, a druga iz smjera umjetnosti. “Odlično se slažemo i pomažemo jedna drugoj. Ona recimo neka rješenja vidi prije mene i daje mi sugestije. Ja cijenim njenu mladost i svježinu, a ona moje iskustvo, tako da vrlo dobro surađujemo.”

Karla neka rješenja vidi prije mene i daje mi sugestije. Ja cijenim njenu mladost i svježinu, a ona moje iskustvo

“Naš odnos podsjeća me i na moje roditelje koji su bili umjetnici. Zajedno su radili predstave, ali su radili na različitim stvarima i to je bilo divno za gledati. Često se u partnerstvu jedna strana na kraju više bavi logistikom, no kod mojih roditelja bila je takva međusobna podrška i bili su super kreativni par. Likovna umjetnost je usamljenički posao i zato sam u ovome u potpunosti uživala. Kada slikate, radite sami sa sobom, nemate povratnu informaciju. Zato imati nekoga, i to još kod kuće, tko se bavi sličnom strukom i može vam dati svoje mišljenje, je nešto najljepše. I tek sada s njom vidim prednosti toga”, otkriva Diana.

Njihovi daljnji planovi ovise o tome što će im se ukazati, no ideja i inspiracije im svakako ne manjka. Dianina prva ljubav i primarna umjetnost su i dalje svjetlosne instalacije, tako da se veseli svakom novom projektu u kojem će moći sudjelovati s njima.

Biti žena u umjetničkom svijetu

“Izložbe me više ne zanimaju toliko, voljela bih raditi velike instalacije, točnije ‘site specific’ instalacije. Ali za to je potrebna jako dobra financijska potpora.” ‘Site specific’ projekti su oni koji su osmišljeni da egzistiraju na jednom mjestu. “Iskreno, imam milijun ideja koje bih voljela napraviti, ali da, u Hrvatskoj se teško takve ideje prepoznaju, ne nailaze na razumijevanje od strane sponzora i teško je. Jer takvi projekti zahtijevaju puno novaca, a njima je to ‘bacanje para’ i uopće ne znaju o čemu se radi.”

Diana je 2012. dobila i nagradu za fotografiju u Parizu, točnije dvije nagrade, i obje su postale dijelom zbirke fotografija u Nacionalnoj francuskoj biblioteci u Parizu. Jedna fotografija nastala je u Hrvatskoj i na njoj se nalazio poznati hrvatski shopping centar. No, nitko od tamo nije pokazao zanimanje za nju.

Imam milijun ideja koje bih voljela napraviti, ali da, u Hrvatskoj se teško takve ideje prepoznaju, ne nailaze na razumijevanje

“Kontaktirala sam, dala sve potrebne informacije i ponudila sastanak, misleći da možemo napraviti neku priču oko toga. Ipak je fotografija na kojoj se oni nalaze dobila nagradu i našla se u svjetskoj kulturnoj instituciji, no osoba zadužena za komunikacije je imala previše posla i nije joj bilo jasno što ja uopće želim od nje. I to mene ‘ždere’. Ta osoba tamo prima plaću, jednako teško zarađuje novac kao i ja pretpostavljam. Ona prima plaću i ne razmišlja. Na mnogo mjesta u Hrvatskoj sam naišla na ljude koji tako odlaze na svoj posao i vraćaju se. I ništa. Eto, mene to baš ‘ždere'”, objašnjava mi Diana koliko je umjetnost i dalje necijenjena u našem društvu. Važnije su neke druge stvari, u ovom slučaju, važniji je bio blagdan Sv. Nikole i gužva u dućanima. Je li tako i vani?

“Pa to je kapitalizam. I vani je tako. Borba za život, opstanak, novac. I vani se plaćaju računi i baš suprotno, život je još brži i konkurencija je još veća. Jednako je teško. Ljudi imaju hipoteke i kredite, jedino se možda živi u nešto civiliziranijem svijetu. Kod nas je ustvari sve još uvijek na početku, zato tu vlada taj neki divlji kapitalizam”, dodaje.

Čini se da je kada se radi o umjetnosti u Hrvatskoj opet lakše muškarcima. Osobito ako ste osoba s obiteljskim životom koja ostaje doma i radi, nema širok krug ljudi oko sebe i više je posvećena svom poslu nego druženjima. “Ne bih htjela generalizirati, ali vidim i čini mi se da je muškarcima lakše. Ili onima koji poznaju nekoga tko poznaje nekoga. Dok netko tko je osvojio niz nagrada, nema prolaz. Što to nije smiješno? Moj krug je uvijek bio uzak, ja nisam nikom pripadala, bila sam doma i radila.”

Ne bih htjela generalizirati, ali vidim i čini mi se da je muškarcima lakše. Ili onima koji poznaju nekoga tko poznaje nekoga

“Muškarci imaju logistiku, a žene nemaju. Recimo, ako se muškarac bavi umjetnošću, a ima obitelj, on se može posvetiti umjetnosti u potpunosti. Jer se žena brine za djecu i kući. A ako je žena umjetnica, ona uz to mora brinuti i o obitelji, dakle ne može se u potpunosti posvetiti svome umjetničkom stvaralaštvu”, spominje Diana, i kada razmislite, ima smisla.

Njezin atelje nalazi se u njezinom stanu jer to je jedini način da ona može biti dovoljno kreativna i raditi. “Ali meni moj rad nije ispušni ventil, meni je on potpuno zadovoljstvo. Ja jedva čekam da stvari koje skiciram postanu predmet.”

Diana se u svojoj dugogodišnjoj karijeri umjetnice, za vrijeme koje je održala 25 samostalnih izložbi u sudjelovala u preko 300 žiriranih, bavila raznim materijalima. Crtala je, izrađivala keramiku, a posljednjih nekoliko godina radi s pleksiglasom. “Odrasla sam uz radove svojih roditelja i knjige iz povijesti i umjetnosti. Ne mogu reći da pratim nečiji određeni rad ili pratim nekog određenog umjetnika, više me inspirira svakodnevni život, pa čak i neki kadar na televiziji koji vidim. Javljaju mi se ideje kroz dan.”

Meni je on potpuno zadovoljstvo. Ja jedva čekam da stvari koje skiciram postanu predmet

“šla sam nedavno pogledati Christovu instalaciju u Italiji, Hod po vodi, evo to me posljednje fasciniralo. A osim toga, provela sam početak godine u Parizu, pa sam imala i priliku u miru razgledati umjetnička dijela u Parizu koje do sada nisam stigla ili sam ih do sada samo onako preletjela. Tamo sam imala puno tih ‘wow’ doživljaja.” Diana je puno vremena provela u Parizu, poznaje ga i voli ga, a nedavno je otkrila Tromso u Norveškoj, kada je bila na putovanju s kćeri, a vratila se potpuno oduševljena hladnim sjeverom.

Biti kreativan u modernom vremenu

Sa svojih putovanja vraća se s mnoštvom fotografija koje zatim lijepi u albume, a dok putuje piše i dnevnik koji zatim da printati u knjigu. Tako ona čuva uspomene, za razliku od nas svih danas, kojima one stoje u mobitelu. Time podsjeća na neka dobra stara vremena, kada smo listali albume i posvećivali se stvarima koje volimo. A kako je iza nekoliko desetaka godina karijere, ona itekako može napraviti usporedbu kako je to bilo nekada, a kako je danas.

“Što se tiče mog nakita ja radim nešto što bih htjela da se traži. Jer danas svi traže onaj mali minimalistički nakit s jednim privjeskom. I to svi rade, i na svjetskim sajmovima nakita. A ja sam ovo napravila zbog sebe, jer se meni to sviđa. Pa se onda svidjelo i ženama oko mene. No, nakit nije moje primarno zanimanje, on se nekako dogodio slučajno. Sve instalacije koje ja radim su realno teško fizičko djelo. Ako ste vidjeli ovu instalaciju u mom ateljeu, mogli ste primijetiti te tanke niti svjetla. To je sve ugravirano rukom.”

Danas kao umjetnik morate imati neke uporišne točke, da ne odletite. Kako bi ostali normalni

Dianini radovi svi su ručno rađeni, ona ih radi kod kuće, i tako oduvijek. No, nova vremena, nametnula su i nove trendove, nove načine komunikacije i pristupa publici. Kako se snašla u tome?

“Ma sada je puno lakše! Prije su informacije bile nedostupne, danas su dostupne svima. Mi nismo mogli znati što se događalo vani, kako izlagati vani. A najvažnije u životu je biti informiran, a onda organiziran. A ovo prvo danas je uistinu lako biti. Po pitanju materijala ili neke tehnologije, nema puno razlike. Ima naravno u kompjuterima, načinima pohrane podataka, pojava lasera i slično, ali to koliko je danas sve dostupno online – ljudima danas je puno lakše po tom pitanju.”

Ipak, smatra da se danas kao umjetnik itekako morate prilagođavati, ako želite živjeti od nje. “Ako nemate financijsko zaleđe da se možete baviti samo time i samo onime što vas inspirira, morate raditi još nešto. Prodavati neke trendi slikice, raditi u školi ili nešto treće. Naprosto morate imati neki komercijalniji izvor zarade. I to je tako. Isto tako danas kao umjetnik morate imati neke uporišne točke, one koje vas drže čvrsto na zemlji, da ne odletite, kao onaj balon od helija. Kako bi ostali normalni.”