Nakon predugih pregovora s majstorima, vlasnici su uzeli stvar u svoje ruke i sami adaptirali stan u Zaprešiću

Od starog i dotrajalog stana na katu obiteljske kuće Emilija i njezin suprug napravili su čudo i stvorili dom iz snova. Evo kako je to izgledalo

Na prvom katu obiteljske kuće izgrađene 1970. godine u Zaprešiću nedavno je stvoren novi dom obitelji Lasić Črepić. Ukupne je površine 60 četvornih metara, a kako je izgledala cijela priča o ovoj adaptaciji koja je rezultirala impresivnim životnim prostorom, ispričala nam je Emilija Lasić Črepić, inače na Instagramu poznatija i kao Škare i makaze. Na početku našeg susreta govori mi odmah kako je prvotno stanje bilo dosta loše. “Na stropu, iza nekoliko slojeva boje za zid i tanke žbuke nalazila se trstika, koja je u to vrijeme služila kao svojevrsna izolacija, i to nam je zadavalo zapravo jako velike muke. Nismo mogli razmjestiti rasvjetna tijela tamo gdje smo htjeli nego smo maksimalno morali zadržati stare pozicije instalacija” prisjeća se Emilija i dodajte da su jedina alternativa tada bili dodatni troškovi na koje ipak nisu pristali.

Dugotrajan proces, ali ne zbog radova

Za proces renovacije ističe kako je bio prilično dugotrajan, ali ne u smislu radova. Dugotrajni su bili pregovori, razgovori s majstorima. Ponude za radove, ali i sam početak radova čekali su ona i suprug Ivan mjesecima. Kad im je pukao film odlučili su u sve krenuti sami. “Prvo smo krenuli s micanjem parketa koji je prije 30 godina bio potpuno natopljen vodom zbog poplave u kući, pa ga nažalost nismo mogli zadržati. Zvučalo je kao jednostavan posao, ali na kraju je bilo sve samo ne jednostavno. Parket je bio potpuno zalijepljen za ploče koje su bile postavljene kao izolacija. Doslovno smo dizali ploče parketa. Nakon nekog vremena pojavili su se radnici koji su se bacili na ‘prljaviji’ posao” nastavlja dalje i dodaje kako su u početku izbjegavali razgovor o stilu uređenja stana te se potpuno posvetili razmještaju prostorija.

Definirati stil uređenja ili ne? Možda bolje ne

“U nekoliko različitih programa crtala sam stan po našim gabaritima i radili razmještaj soba. Dosta smo razmišljali o svjetlu jer smo htjeli u boravku maksimalno prirodno svjetlo što nam nije bilo toliko bitno za spavaće sobe” prepričava mi Emilija, a kaže i kako je ipak na red u jednom trenu stigao i razgovor o stilu uređenja, a tu je pak svatko vukao na svoju stranu. No, u globalu su, kaže, suprug i ona oboje bili za to da stan bude vrlo svijetao, uz opasku da bi ga zapravo gradili i definirali njihovim osobnim stvarima i uspomenama. Dodaje i kako su kompromis postigli time što su u jednom trenu zajedno odlučili da stil zapravo uopće ne žele definirati jer ne žele biti njegovi robovi. Tako je i bilo.

Uslijedilo je užasno razdoblje

Pitam Emiliju i o samim radovima i cijelom tom procesu koji je ljudima u ovom pothvatu obično nimalo jednostavan. Priča mi kako su oni tekli dosta sporo. Majstori bi malo došli-malo otišli. Nešto bi izbetonirali, pa bi čekali da se beton osuši. Za to vrijeme se nisu par dana javljali. A dok se beton sušio mogli su, prisjeća se moja sugovornica, još puno toga u stanu odraditi. “To je bilo užasno stresno razdoblje za nas. Svu svoju energiju i vrijeme htjeli smo usmjeriti na adaptaciju, ali morali smo i paralelno raditi. Jer kredit se neće sam zatvoriti. Ipak, ima nešto dobrog u tom čekanju. Za to vrijeme ganjali smo popuste za sanitarije, uređaje za kuhinju, PVC stolariju itd. Da se stvari nisu tako posložile vrlo rano bismo probili budžet. Ovako smo uspjeli puno uštedjeti na stvarima koje su bitne” prepričava i ističe kako se onda pak dogodio i prvi nesretni lockdown.

Majstori su potom brzinski napravili što su se dogovorili, ali im je ostalo još finiširati stan. Tako su neko vrijeme Emilija i njezina obitelj bili bez podova, stepenica, bez rukohvata za stepenice, bez kuhinje i s vrlo malo novaca u kućnoj blagajni. No, i iz lockdowna su uspjeli izvući najbolje za sebe, pa su tako imali vremena zasukati rukave i baciti se opet samostalno na posao. Postavili su sami pod, daske na stepenište, sami zavarili rukohvate, a uz pomoć brata napravili su kuhinju po mjeri za koju su materijal naručili u Elgradu. Sami su je, govori mi ponosno, spajali i znaju da će ih još dugo služiti jer na njoj nisu nimalo štedjeli, iako su na kraju ipak uštedjeli.

Željeli su odustati, ali to ipak nije bila opcija

S obzirom na sve što su prošli, pitam Emiliju i je li im u jednom trenutku ipak došlo da odustanu. “Da, htjeli smo odustati iako odustajanje nije bilo opcija. Znali smo da se trebamo oboružati strpljenjem, ali nitko nas nije mogao pripremiti na to što smo prošli” priznaje i skrećemo na temu namještaja, odnosno na moje pitanje gdje su ga nabavljali i što im je pritom bilo bitno.

Emilija mi otkriva kako je on uglavnom iz Ikee i Vivre.hr, a ono što im je bilo bitno jest da on bude nenametljiv i da ne dominira toliko prostorom. Mišljenja je da su postigli skandinavski stil iako on nije bio određen. Ipak, zbog kvadrature stana željeli su svijetle i jednostavne komade. Nekakav konačni cilj (jer su još uvijek u procesu) im je eklektični stil koji ih kao takav najbolje opisuje, ali pritom ne bježe od želje da im se dom razvija i mijenja zajedno s njihovom obitelji.

“Nismo htjeli zauzeti odmah svaki kutak stana jer želimo nakon nekog vremena dodati novo pokućstvo, vintage blago s Hrelića koje skupljamo godinama, a koje trenutačno krasi naš poslovni prostor. Želimo životni prostor koji raste s našom obitelji i našim potrebama. Prazni zidovi čekaju inspiraciju jer uređenje stana je proces i stil se ne kupuje u dućanu nego stvara kroz godine” objašnjava mi Emilija kojoj je, otkriva, možda mrvicu bitnija estetika, dok je njezinom suprugu pak funkcionalnost.

Dodaje kako je u cijelom tom projektu ipak zasad najviše zaljubljena u kuhinju, ali i kupaonicu. Govori i kako joj je vrlo draga dječja soba koju prepušta klincima da je svakodnevno uređuju. Nije rob trendova i besprijekornih dječjih sobica koje kao da su izašle iz bajke. “Htjeli smo sobu koja će podržavati njihov nered, likovne radove, sobu koja će se s njima mijenjati” priča, ali otkriva i kako ima i prostoriju u stanu koja joj se najmanje sviđa, a to je njihova roditeljska spavaća soba. Priča kako je ona bila zadnja na popisu i konačno je dočekala svoj red pa su s pravim uređenjem zapravo tek u tijeku.

Savjeti za sve one koji se planiraju baciti u ovakvu vrstu pothvata

Iako su Emilija i njezina obitelji zapravo oduševljeni svojim novim domom i životno obogaćeni jednim iskustvom, pitam je za kraj i da mi da nekoliko savjeta za sve one koji se uskoro upuštaju u sličan proces. Govori kako bi svima savjetovala da si za početak daju vremena.

“Napravite board na Pinterestu u kojem skupljate sve ono što želite od stana. Svi se brzo želimo useliti u novi dom, ali s brzinom dolaze i pogreške. Bitan korak u adaptaciji jest pomno planiranje. Toliko sam puta mjerila zidove našeg doma da sam mjere naučila na pamet. Toliko puta sam virtualno ‘okrenula’ stan dok nisam došla do najboljeg rješenja. I nemojte dozvoliti da vam trendovi dirigiraju. Funny story! Kod kupovine pločica za toalet oboje smo se složili kakav stil želimo, međutim prodavaču u trgovini pločica naša se ideja nije svidjela. Prozvao nas je ludima i savjetovao nam da uzmemo one goleme mramorne pločice, od stropa do poda s opaskom da je to sada veliki trend. No, to svakako nije trend koji mi želimo pratiti” prepričava Emilija i dodaje kako ju je ta situacija potaknula još više da kupe isključivo ono što se njima sviđa, kada su odlučili da i ostatak zidova u toaletu oboje u koraljnu boju. E upravo to je bila, zaključuje, ujedno i njihova najbolja odluka.