Otvorila je slastičarnicu u vrijeme korone, vikendima ne odmara, ali ovo su rituali od kojih ne odustaje

Ivana Čuljak-Lošić iz Neka jedu kolače radi jedne od najpoželjnijih slastica u gradu. Ispričala nam je kako balansira poslovno i privatno, na što je posebno ponosna i koji su joj planovi

Vjerujemo da nije potrebno posebno pojašnjavati na koje je sve načine prošla godina za ugostitelje bila teška. Mnogi su zauvijek zatvorili svoja vrata, mnogi još uvijek ne znaju hoće li se uspjeti izvući, i zato nas još više veseli čuti da ima i onih drugačijih, pozitivnijih primjera. Jedan od njih svakako je i onaj pastry chefice Ivane Čuljak-Lošić, koja stoji iza brenda Neka jedu kolače. Od kraja prošlog srpnja slastice s njezinim potpisom mogu se probati u sklopu A Most Unusual Gardena na Horvaćanskoj.

Svako odricanje donese nešto bolje i veće

Posjetili smo je odmah po otvorenju, kad nam je ispričala kako su prvi dojmovi bolji nego što je uopće mogla zamisliti, kao i to da joj je prioritet da kvaliteta slastica uvijek bude na jednako visokoj razini. Gotovo godinu dana kasnije, njezine su slastice jedne od traženijih u gradu, a s Ivanom smo ponovno pričali – o izazovima rada u pandemiji, slobodnom vremenu, poduzetništvu i brojim drugim temama.

“Kao prvo želim reći da sam jako sretna i ponosna, ne samo na sebe već i na moj mali tim. Sve je to dovelo do onog što nam je bitno, a to je između ostalog i zadovoljni korisnik. Do ovakvog uspjeha vodi samo mnogo truda i rada. Puno odricanja za početak, ali svako odricanje donese nešto bolje i veće”, uvjereno nam priča i dodaje kako uglavnom i dalje dobro organizira svoje vrijeme i stiže sve što treba, uz napomenu da ipak ne bi imala ništa protiv da su dani ponekad malo duži.

Kad pogleda na godinu iza sebe, kaže da je svakako može proglasiti najizazovnijom dosad. “Otvorila sam slastičarnicu za vrijeme pandemije koronavirusa. A kao da to nije dovoljno, na dan otvorenja je Zagreb zadesila poplava”, prisjeća se. No, Neka jedu kolače je iz svega izašao kao moćan, prepoznatljiv brend koji su Zagrepčani zavoljeli u rekordnom roku. Na pitanje o tome kako je provela mjesece života u kojima smo većinom boravili kod kuće, o čemu je razmišljala, je li došla do nekih novih prioriteta, spremno odgovara – svoj je fokus usmjerila isključivo na pokretanje jedne nove, slatke priče u Zagrebu, i neizmjerno je zahvalna ekipi iz Gin Gardena koja joj je njezine ideje pomogla pretočiti u stvarnost. Kad je riječ o prioritetima prije i nakon života u izolaciji, dileme nema. “Slastičarnica je bila i ostala moj prioritet”, zaključuje.

Mali rituali koji čine život

S druge strane, iako kaže da posla uvijek ima preko glave, ne zaboravlja brinuti o sebi, nagraditi se sitnicama i uživati u ritualima. “Često volim reći da život čine sitnice. Kod mene su to trening i šalica fine kave. Okej, trening nekad i preskočim, ali kavu nikad. S njom mi baš uvijek počinje dan. Tih petnaestak minuta koje izdvajam za kavu su mi jako bitne”, započinje objašnjavati. Ispijanje kave je, dodaje, običaj koji se njegovao u njezinoj obitelji otkad zna za sebe. Kava, ističe, nije nikad bila samo kava, kava je i okupljanje oko stola, druženje i obitelj.

“Dok sam živjela sa roditeljima u Hercegovini, uvijek se njegovao običaj ispijanja jutarnje kave, netko od nas petero djece bio je zadužen da kavu melje ručno na mlin, mama bi onda zakuhala kavu, a mi bi sjeli oko stola i družili se. Danas je svijet drugačiji, ali neki se običaji nisu promijenili; mamu nazovem na video poziv, moj omiljeni Philips 5400 LatteGO u tren oka samelje kavu i napravi moju omiljenu s bademovim i kokosovim mlijekom”, nastavlja.

Ističe i da joj aparat za kavu Philips 5400 LatteGO štedi jako puno vremena i ono najvažnije, ništa joj ne iskipi i nema nereda. “Mama i ja se ispričamo kao da smo skupa za stolom, popijemo kavu preko videa I svaka kreće svojim poslom. Kava je moja mala snaga i vraća me u najljepše trenutka koje sam dijelila sa obitelji. Nakon toga mogu sve”, zaključila je.

Poslovni planovi vezani uz Hrvatsku, ali i inozemstvo

Pričamo i tome kako voli provoditi vikende, a Ivana se šali i kaže da joj pojam vikenda nije poznat. “Biti poduzetnik znači da vikenda baš i nema. Možda za nekoga i ima, ali osobno nisam još došla do te faze. I ne žalim. Teško je biti isključen. Možda dođe i to vrijeme, ali sljedećih nekoliko godina sigurno ne. No, ono što znam da u to malo slobodno vremena koje imam uživam više nego ikad, i isto ga toliko cijenim”, ističe. Prelazimo i na nešto vedrije, opuštenije teme, a Ivana nam priznaje da slastice privatno uglavnom ne jede, izuzev kakve žute minute koja nam je svima poznata. “Došle su godine kad se sve prima” priča i smije se. Priznaje i da je kod kuće rijetko, pa slastice ondje nikad ne peče, već ih eventualno nosi iz slastičarnice, za drage goste kojima onda, ako joj vrijeme dopusti, voli skuhati večeru.

Na kraju našeg razgovora, zamolili smo je da nam otkrije neke planove za budućnost. Uz dozu tajnovitosti, kaže nam tek da njoj i njezinom timu ideje neprestano naviru. “Ne želim još ništa govoriti zbog male doze praznovjerja u meni, da nešto ne ureknem. Mogu samo reći da je sve ovo samo početak i da radimo na projektima za Hrvatsku, ali i izvan nje”, poručuje. Što god to bilo, jako se veselimo doznati i svjedočiti novim Ivaninim poslovnim pobjedama.