PRIČA

Lejlu, Antoniju i Aleksandru često zamijene za dečke. Prepričale su svoja iskustva

Fotografkinja Martina Šalov stoji iza projekta Ej, dečko koji ćete uskoro moći pogledati u Zagrebu

“Cijeli život nosim hlače i kratku kosu. Cijeli život se borim sa znatiželjnim pogledima, pretpostavkom da sam muškarac ili pitanjem: jesi ti muško ili žensko?”, riječi su kojima Martina započinje priču o projektu “Ej, dečko”. Martinu znamo već od ranije kada nam je i predstavila projekt na kojem radi, a na njega ju je nagnalo niz životnih situacija u kojima se znala naći. Znatiželjni pogledi, uvrede, dovikivanje, izbacivanje iz ženskih toaleta, samo su neke od njih, a Martina je vrlo brzo shvatila da u svemu tome nije sama.

Kristijan Vučković

S vremenom je tu svoju butch svakodnevicu počela dijeliti na društvenim mrežama. Nakon svake objave javljale su se djevojke sa sličnim situacijama. ‘Ej, dečko’ projekt nastao je spontano, kaže u jedno ljetno popodne. “Crtice iz mog butch života, pretvorile su se u ideju kako sve te predivne žene možda trebaju dobiti priliku ispričati svoju priču koliko god ona teška ili zabavna bila. ‘Ej, dečko’ nastao je kako bih pokušala kroz fotografiju i stvarne priče tih žena pokazati sve prekrasnost raznolikosti žena, ženstvenosti, ljepote. Željela bih, sa svim tim predivnim ženama, boriti se protiv diskriminacije i naučenih stereotipa”, rekla je Martina.

U nastavku pročitajte neke od priča djevojaka koje je zabilježila, a cijelu izložbu pogledajte od 7. svibnja kada započinje Vox Feminae Festival u društveno kulturnom centru Šesnaestica na adresi Ozaljska ulica 16, sve do sredine lipnja.

 

Lejla; Danas ja sebi ličim na svoje djetinjstvo

Rođena sam 1980. U ranom djetinjstvu sam izgledala kao dečkić. Barem od trenutka od kad sam uspijevala izboriti da se sama odijevam. Uvijek hlače ili šorc. Kratka kosa. Imala sam gustu kosu, a moja je baka sanjarila da imam dugu kosu koju bi mi stalno uređivala. Isprva je bilo suza, ali kosa je ostajala kratka. Zbog svega toga ljudi su često mislili da sam dječak, pa bi me zvali mali ili bi me oslovljavali s on. Uz to, voljela sam nogomet. Stalno sam se igrala s loptom u kvartu i bila tužna što nisam rođena kao dječak. Ne znam je li u to vrijeme postojao ženski nogomet kod nas, ali meni su govorili da toga nema. Iz tog perioda pamtim i pokušaje da od Lejla postanem Lejlan. Da me tako ljudi zovu. I da se stalno igram s loptom. Prolazilo je to. Većinom uz smijeh. Bila sam razmaženo dijete i mnogo toga mi se puštalo, uz komentare: dječje je to, proći će.

Rat je počeo kad sam imala dvanaest godina. Otišla sam u izbjeglištvo. Sve je postalo drugačije. Tad nekad je počeo i pubertet, i moja želja da se uklopim u sredinu. Pustila sam kosu. Sve drugo je bilo isto: nikad se nisam šminkala, oblačila sam samo tenisice i traperice, ali kosa, ona je valjda trebala označavati to uklapanje. U Sarajevo sam se vratila s dugom, ravnom kosom, koju sam i dalje nastavila puštati. Kasnije su me prozvali hipi.

Prvi put sam se na kratko ošišala, šest mjeseci nakon što sam upoznala svoju djevojku. To je sredina mojih dvadesetih. Više i ne mogu zamisliti tu dugu kosu koju češljam dva sata. Danas ja sebi ličim na svoje djetinjstvo, u kojem sam se, kad se sve sabere i oduzme, osjećala slobodnom.

 

Aleksandra; Pravo pravcato odijelo

Podijelit ću s vama jednu divnu uspomenu koja seže u prošlost, u bezbrižno djetinjstvo. Imala sam šest godina kada sam dobila svoje prvo odijelo. Često sam krišom, tiho na prstima, da me nitko ne čuje, odlazila do očevog ormara i isprobavala odijela, kravate i leptir mašne. Bilo je u tome neke čarolije. Ja, dijete, nosim očevo odijelo, puno veće od mene same i kravatu i leptir mašnu, pa sva ponosna stojim pred ogledalom i zamišljam da sam važna.

Koliko čarolije stane u jednom teškom očevom odijelu, od tvida, skrojenom po mjeri? Maštajući tako pred ogledalom nisam ni primijetila da me majka gleda iz prikrajka, ali umjesto da viče i ljuti se na mene, ona je ostvarila moj san. Odvela me je kod krojača da i meni sašiju odijelo. Pravo, pravcato odijelo. Poput onog koje nosi moj tata. I kravatu i leptir mašnu. Te 90-te godine bila sam prva prava djevojčica u odijelu.

 

Antonia; Frend bi me držao, a on me mlatio da priznam

Kad sam bila klinka od nekih šest ili sedam godina odlučila sam se ošišati na kratko. Ivana Plechinger je bila ošišana na kratko i vodila je Huga, a ja sam morala imati istu frizuru. Naravno da sam tako ošišana i u trenirkama i trapericama izgledala kao dečko. Kad sam krenula u osnovnu školu svi su mislili da sam dečkić. Čak i poznanici mojih roditelja. Tako sam se nekako s vremenom i navikla da mi se ljudi obraćaju s ej, dečko. Ali, u paralelan razred išao je klinac koji se nije mogao pomiriti s time da sam ja curica. Bio je uvjeren da sam dečko i htio je da priznam. On i njegov frend bi me uhvatili svaki veliki odmor. Njegov frend bi me držao, a on me mlatio da priznam da sam dečko.

To je trajalo skoro cijelo polugodište jer nisam doma htjela mami priznati što se događa. Htjela sam sama riješiti stvar, ali nisam mogla jer su me redovito odvlačili iza škole i mlatili. Na kraju sam morala reći mami koja je digla frku u školi. Učiteljice su imale stav kako je to sve između djece, kako je to ok, djeca to rade, djeca se tako ponašaju. Vjerujem da su se htjele zaštiti, ali su unatoč tome riješile situaciju i nije se ponavljalo. Dobro se sjećam tog razdoblja, iako ne bih rekla da je ostavilo traumu. Toliko puta se sjetim koliko takve djece i osoba ima koja se jednostavno ne mogu pomiriti da to što vide ne spada u neku normu onoga što oni znaju i misle da je ok. I sve će napraviti samo da to sve strpaju u neku svoju kutiju.

I naravno kakva je to Ej, dečko priča bez situacije iz toaleta. Isto to razdoblje, izlazila sam iz ženskog toaleta i na izlazu mi je djevojčica, veća i starija od mene, objašnjavala da je to ženski toalet. Bez riječi i previše objašnjavanja ugrizla sam je za nogu.

Prati S1 i na našim društvenim profilima:

Facebook Instagram YouTube
Više s weba