Ova mlada spisateljica život u Zagrebu zamijenila je za selo u Grčkoj u kojem većinu godine nema ljudi

Marija Dejanović ispričala nam je sve o velikim promjenama adresa, prednostima i manama života na osami te književnosti koja ne poznaje granice

Prije nešto manje od godinu dana, u rubrici Autor mjeseca, našim smo čitateljima predstavili Mariju Dejanović. Kao i ostali gosti te rubrike, otkrila nam je što je motivira pri pisanju, o čemu piše, što čita i u čemu se bi se još voljela ostvariti. No, o sebi nam je otkrila i još jednu neočekivanu zanimljivost – da se s partnerom preselila u jedno selo na obali u Grčkoj, u kojem, mimo turističke sezone, žive sami, uz tek nekoliko životinja. U jeku globalnog trenda zamjene života u velikim gradovima za mirnije sredine, s Marijom smo odlučili ponovno popričati, ne samo o toj velikoj životnoj promjeni i svemu što joj je ona donijela, već i, naravno, o kreativnom stvaranju, njezinim djelima i brojnim drugim temama.

Nužnost odlaska iz Siska u Zagreb

Marija je većinu od svojih 30 godina života provela u Sisku. Ondje se, rekla nam je, našla slučajno. Iz rodne Bosne i Hercegovine je s obitelji otišla uslijed rata, puno su se selili, a u Sisku su ostali kad joj je otac dobio stalni posao. Neko je vrijeme živjela i u Zagrebu, gdje je završila studij komparativne književnosti i pedagogije, a u to vrijeme je objavila i svoju prvu knjigu. “Zagreb je dosta utjecao na mene, mogu reći da sam se u njemu formirala kao osoba po pitanju književnosti, ali i svjetonazora, potrebe za aktivizmom, svijesti o vremenu i mjestu u kojem se nalazim. Bio je to zanimljiv početak u, kako ga volim nazivati, najvećem malom gradu”, počinje nam pričati.

Zagreb je, dodaje, bio mjesto u kojem se moglo riješiti naučene bespomoćnosti; kaže da u Sisku tad nije bilo gotovo ničega, ili se tako barem njoj činilo. “Svatko iz moje generacije tko je bio talentiran za glazbu, za pisanje, za likovnu umjetnost, iz nekog je razloga čekao da ode iz Siska kako bi se aktualizirao u umjetničkom smislu. Ne znam zašto je to tako, ali znam da smo svi na neki način osjećali kao da ozbiljno bavljenje umjetnošću nije za nas. Postojalo je jako malo resursa i još manje vjere u sebe među mojom generacijom”, nastavlja.

Danas, otkriva, više nije tako, postoji puno ljudi koji se trude omogućiti mladima okvir u kojem mogu raditi, ili naprosto kao umjetnici biti primjer odličnih praksi koji onda može poslužiti drugima kao uzor. “Od brojnih izvrsnih organizacija, pojedinaca i kolektiva spomenula bih Galeriju Striegl kao primjer suvremene institucionalne kustoske prakse te i Green Hill, kao primjer autentične grassroots urbane kulture”, zaključuje.

Njezina pjesnička knjiga upravo se prevodi na tri strana jezika

Dosad je objavila tri pjesničke knjige – Etiku kruha i konja, Središnji god i Dobrota razdvaja dan i noć, kao i dramski tekst Ne moramo više govoriti, svi su otišli u zborniku drama nagrađenih nagradom Marin Držić. Posljednja knjiga, Dobrota razdvaja dan i noć, nedavno je objavljena u Srbiji u izdanju Trećeg Trga. “Izbori iz te knjige već su objavljeni u Njemačkoj i u Grčkoj, a u pripremi su i cjelovito grčko, makedonsko te američko izdanje, što me jako raduje. Sve tri moje knjige na neki način progovaraju iz pozicije migrantkinje, a priroda u njima ima važnu ulogu”, kaže.

Upravo je ovaj odgovor, odnosno moment pozicije migrantkinje koji spominje, poslužio kao sjajni uvod u podrobniju priču o njezinim životnim promjenama. Kako smo već čuli, iz BiH je otišla zbog rata, dok je selidbi u Grčku kumovala ljubav.

Nedugo nakon što se djelomično odselila u Grčku, s planom da Thanos, njezin partner, inače Grk, i ona pola vremena žive u Hrvatskoj, pola u Grčkoj, počela je pandemija, a zatim se u Zagrebu i Sisku dogodio i potres. “Naravno, u takvim uvjetima, odlučili smo sa svojim planom pričekati. Evo, i dalje čekamo normalnija vremena”, kaže.

U Grčkoj s partnerom organizira pjesnički festival

U Grčkoj živi na relaciji Larisa – Velika. Larisa je grad u pokrajini Tesaliji u kojem živi otprilike 200 tisuća stanovnika, i u njemu borave kad se bave kulturnim radom ili birokracijom. “Thanos i ja organiziramo međunarodni pjesnički festival, Thessalian Poetry Festival, na koji sam jako ponosna jer se od jednodnevnog događaja koji je izrastao iz čiste ljubavi prema poeziji i entuzijazma, u posljednjih deset godina pretvorio u petodnevnu manifestaciju u četiri grada na kojem sudjeluje devedesetak pjesnika, likovnih umjetnika, glazbenika itd. iz Grčke i inozemstva”, pojašnjava Marija.

Počela je raditi i za izdavačku kuću Thraka, kojoj je sjedište u Larisi, a s njom su i jedan od partnera na međunarodnom projektu književnih rezidencija Odisejevo utočište koju je pokrenuo zagrebački Sandorf. “Uvijek se u svom radu na organizaciji kulturnih projekata ovdje trudim promovirati hrvatsku kulturu i kulturu ostalih južnoslavenskih zemalja. Često pozivamo ljude s postjugoslavenskog prostora na festivale u Grčkoj i objavljujemo prijevode knjiga. Dosad smo objavili nekoliko hrvatskih i slovenskih pjesnika, a imamo još toga u planu”, ističe.

Selo Velika u kojem nema ljudi, a ljeto traje pola godine

Kad ne rade, onda se povlače u Veliku. Velika je, priča nam, osamljeno selo na obalnom području Larise koje je jako temperamentno. Većinu vremena je ljeto, mir i spokoj, a onda klima iznenadi pa u nekoliko dana napada toliko kiše da bude poplava koja teče cestama i more počne doslovno ulaziti kroz vrata kafića, ili nastanu valovi visine deset metara čija pjena zapljuskuje sitne kapljice do prozora kuća.

“Ti valovi unište cestu pa nam svake godine moraju raditi novu. Zimi zna napadati debeli sloj snijega na plažu i ta mi je pojava, kao nekome tko je odrastao u kontinentalnoj Hrvatskoj, bila nadrealna. Zimi smo ovdje uglavnom sami, s nekoliko mačaka i pasa lutalica i jednim restoranom koji radi, a ljeti dolaze turisti i onda se cijelo lice sela promijeni. Pootvaraju se restorani, slastičarne i kafići, prodavači suvenira poslože se uz cestu, čuje se glazba i sve svijetli noću”, priča nam.

Zanimalo nas je čuti i o tome kako provodi slobodno vrijeme, saznati je li selo inspirativno i idilično samo po sebi. Ako ne radi i ne putuje, odgovara, čita, piše i vrtlari. Voli i izlete u prirodu, selo je okruženo s jedne strane plažama, a s druge šumovitom planinom na kojoj su slapovi, izvor ljekovite vode i slično, a prirodne ljepote, kaže, još uvijek istražuje.

“Jednom sam, recimo, na jednoj obližnjoj planini hodala šumom i našla stepenice koje su vodile do malenog starog manastira uklesanog u kamenu, oslikanog freskama, u kojem su se vidjeli tragovi toga da netko u njemu i danas provodi vrijeme. Tesalija je čarobna, nije toliko podređena turizmu pa mnogo stvari u njoj ostaje netaknuto. Od više turističkih mjesta preporučujem Meteoru. To je poznati kompleks manastira na planinama i tamo nekad vodimo pjesnike u sklopu festivala. Svi uvijek budu oduševljeni”, ističe. U Grčkoj se, dodaje, lako snaći jer su ljudi uglavnom otvoreni i dobronamjerni, a Hrvatsku znaju zbog Dubrovnika i Dražena Petrovića, a neki stariji pjesnici koje je upoznala, čak i zbog Miroslava Krleže.

Zašto je važno odbaciti stereotipne predodžbe o selu

A kad spominjemo pojam sela, Marija upozorava na to da su primorska grčka sela nešto posve drugačije od onog što ta riječ predstavlja za većinu Hrvata. “Meni se, na početku, život ovdje činio kao život na jednoj dugačkoj obali preko puta koje se slučajno nalaze i neke kuće. Kasnije sam se navikla na primorski krajolik i počela uočavati razlike između različitih sela u različitim dijelovima Grčke”, tumači nam. Sam život na selu smatra normalnim načinom života, kao i svakim drugim. No, kako smo je pitali bi li svim potencijalnim zainteresiranima poručila da se u njemu i okušaju, odgovorila nam je da bi bilo dobro da prije takvog koraka odbace stereotipne predodžbe o selu kakve nekad ljudi iz gradova danas znaju imati.

“Život na selu nije ni idilično, arkadijsko sjedinjenje s prirodom, ni život u nekoj prošlosti, zaostalosti i slično. To je mirniji život, da, ali i život u kojem ima manje izbora u konzumerističkom smislu. Meni to ne smeta, čak mi i odgovara. Kupujem voće i povrće od jednog čovjeka koji se kroz selo vozi kamionom, partner ujutro kupuje ribu na molu od ribara. Ima nekoliko malih trgovina s osnovnim potrepštinama. Ostale stvari nabavljamo kad odemo u grad i super nam je”, govori.

Ovdje je, kaže, shvatila koliko je stvari zapravo bespotrebno i koliko je potreba za njima ustvari nusproizvod života u gradu; puno manje kupuje odjeću, šminku i općenito stvari koje nisu nužne za život. “I prije sam se trudila živjeti održivo, ne skupljati bespotrebne stvari, ne sudjelovati u kupovini odjeće koju su radili potplaćeni radnici u jako lošim uvjetima i na način koji je štetan za okoliš, a otkako živim dobar dio vremena na obali, puno je lakše tako živjeti. Ne kažem da je ovakav odnos prema stvarima dobar za svakoga, ali meni trenutno jako odgovara”, zaključuje.

O pripadanju jednom mjestu i planovima za budućnost

Unatoč njezinim mudrim i smislenim disclaimerima, moramo priznati da nam život u takvom okruženju zvuči dosta privlačno, pa smo je pitali i vidi li se ondje na duge staze. Ponovno odgovara promišljeno i kaže da je tijekom godina pandemije naučila da se više oslanjam na intuiciju, a manje na dugoročno planiranje.

“Nemam potrebu da pripadam nekom mjestu na način da ga smatram svojim i to je stanje ispočetka bilo zastrašujuće, a kasnije oslobađajuće. Trebalo mi je jako dugo da se pomirim s tim da nemam grad koji smatram svojim i da mi to bude posve okej. Volim sva mjesta u kojima sam boravila i svima im se rado vraćam, ali bez iluzije da prostor može pripadati meni ili ikome drugome”, poručuje i dodaje kako, u ovoj životnoj situaciji, iznimno vodi računa o tome da ne izgubi kontakt s Hrvatskom.

Uz pomoć interneta bez problema prati događanja na hrvatskoj književnoj sceni, a nakon svakog posjeta Hrvatskoj vraća se s torbom punom knjiga. “Volim domaću i regionalnu književnost i puno je više čitam nego stranu. Što se tiče mlađe generacije pjesnika, nedavno sam na festivalu Trećeg trga naišla na poeziju Luke Ivkovića koja me oduševila i njegovu knjigu Gospodar pčela toplo preporučujem”, kaže. A za sam kraj našeg razgovora zamolili smo je da i nam otkrije na čemu trenutačno radi i što od nje možemo očekivati. “Pišem svoj prvi roman i jako me to raduje, istražujem prozu i osjećam se kao da sam na početku”, zaključila je.