Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Super1.hr nedavno je unaprijedio svoja pravila o privatnosti i korištenju takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa.

PRIČA

Kad joj je sve u životu krenulo nizbrdo, Mija Dropuljić krenula je uzbrdo. Ali, doslovno

Odluka da se počne baviti planinarenjem bila joj je najbolja u životu. Mija Dropuljić ispričala mi je sve o svojim avanturama i unutarnjim demonima

“Prije godinu i pol dana prijateljica i ja smo se našle u jednom vrlo čudnom i lošem životnom periodu. Osobno sam prolazila kroz privatne i poslovne probleme. Nekako se sve što sam tada imala i/ili mislila da imam srušilo. Život mi se baš preokrenuo naglavačke” započela mi je svoju priču Mija Dropuljić (33), po struci novinarka, a danas, mogla bih reći i influencerica, odnedavno i autorica bloga Under Dreamskies te velika zaljubljenica u planine i planinarenje.

Upravo to posljednje bio mi je povod da se nađem s Mijom u želji da mi otkrije baš sve o svojoj novoj aktivnosti i strasti koju redovito dijeli i sa svojim pratiteljima na Instagramu, i to na jedan vrlo simpatičan, specifičan i rekla bih, praktičan način. No, da se vratimo na početak i na onu da se iz nečeg lošeg može uvijek izroditi nešto dobro. Upravo je Mija sjajan primjer toga jer je u želji za novim izazovima, novim fokusom i iskustvima, u tom spornom periodu života, za koji mi govori da je bio baš turbulentan, donijela bitnu odluku koja joj je promijenila život. Naime, sa svojom prijateljicom Mija je upisala ni manje ni više nego Opću planinarsku školu, a ostalo je povijest.

Mija i planine, scenarij koji se nikada nije trebao dogoditi

U dugom i intenzivnom razgovoru koji smo neki dan vodile, prisjetila se kako je ta odluka da krene u planinarske avanture bila posve spontana i da se dogodila zapravo na jednoj random pivi u najdražem joj kafiću. “Sad kad o tome razmislim, nismo se dugo premišljale. Bile smo poprilično odlučne u tome da želimo svoje vikende provoditi na jedan posve drugačiji, i za nas posve neočekivan način. Zapravo smo htjele izaći iz svoje komforne zone i prijeći neke vlastite granice, a paralelno možda naučiti i ponešto o sebi. A to je za djevojke koje nikad nisu boravile u prirodi i popele se na Sljeme, bio popriličan izazov.” smije se samoj sebi i još uvijek joj nije jasno kako joj se uopće dogodio takav neobičan životni twist kojem se, kako mi kaže, nije nadala ni u primozgu.

Zapravo smo htjele izaći iz svoje komforne zone i prijeći neke vlastite granice, a paralelno možda naučiti i ponešto o sebi

S obzirom na to da u pitanju nije mala stvar, odnosno da to nije samo po principu evo mene idem u planine, poznavajući Miju, pretpostavljala sam da je prije toga sve detaljno proučila i tek onda na prvom terenu ustanovila kako je teorija jedno, a praksa drugo. Tako to obično bude. “Znaš kaj, ja sam inače štreberica za sve se, i privatno i poslovno, pripremam se do u detalje. No, ovaj put je sve bilo drugačije. Jedino što sam napravila jest raspitala se o planinarskim društvima i pronašla Opću planinarsku školu u koju smo se mogle upisati. Gle, ponekad one neplanirane stvari ispadnu najbolje, zar ne?”

A gdje je taj izvor vode?

Sad kada razmišlja o tome, Mija mi kaže kako joj je upisivanje školica bio odličan i dobro promišljen start jer je kao posve neiskusna planinarka dobila prije svega sigurnost u obliku stručnog vodstva na izletima i predavanjima, kroz koje je prošla sve ono što je nekom planinaru (početniku) potrebno znati na terenu. “Zapravo sam kroz naše planinarsko društvo Runolist otkrila svoju ljubav prema prirodi i brdima. Mogu ti reći da sam i danas, godinu dana kasnije, aktivna u društvu i trudim se često s ekipom ići na zajedničke izlete.”

No, kao i prije svih ovakvih sličnih pothvata, mislim si ja, u cijelom procesu nekako je najbitnija priprema, a to mi potvrđuje i Mija. Govori kako je ona jednako važna kako za jednodnevni tako i za višednevni izlet. Za početak, sugerira mi par stvari i navodi kako je od iznimne važnosti proučiti stazu, stanje markacije, odnosno doznati gdje postoji sklonište, izvor vode te koliko je staza uopće zahtjevna. No, to je tek samo početak pripreme, doznajem da tu ima puno detalja o kojima treba voditi računa.

Bez dvije litre ne smiješ ići na izlet. I da, uvijek dobro prouči postoji li taj izvor vode ili ne

“Prema danima avanture prilagođavam i opremu koju nosim sa sobom. Ako postoji planinarski dom koji radi, onda je potrebno nositi manje hrane i vode jer postoji mjesto gdje se možeš opskrbiti. Određene stvari su uvijek u mom ruksaku – kapa za sunce i za zimu, rukavice, marama, kabanica, gamaše, naglavna lampa, zamka, krema za sunčanje i sunčane naočale – u prirodi nikad ne možeš biti siguran u vremenske prilike, stoga je potrebno biti spreman na sve. Ubacim još jednu majicu dugih rukava i kratkih, a ako se ide na višednevne izlete onda tu ide i dodatna majica/čarape/rublje i neizostavna vreća za spavanje.” objašnjava mi u detalje i ističe još jednom kako je ipak najbitnija stvar kod pripreme za planinarenje količina vode. “Bez dvije litre ne smiješ ići na izlet. I da, uvijek dobro prouči postoji li taj izvor vode ili ne. Ako ga nema, onda moraš svu vodu nositi sa sobom, što nekad može značiti da tegliš po četiri litre vode za dva dana.”

Oda mokrim gojzericama i toaletnom papiru

View this post on Instagram

Tijekom planinarenja uvijek pomislim da brojni moji problemi nisu zapravo problemi, nego tek male prepreke koje mogu preskočiti, kao i sve stijene na stazi. Jedna noga lijevo, ruka desno, povuci se, malo namuči i eto te na vrhu. Pri tome se fokusiraš na ono bitno – da ne nastradaš. Ali muka se isplati, na vrhu je pogled koji ostavlja bez daha. A zar nije tako i u životu? 🌲 . . . #morasvoljetiplaninarenje #morasvoljetiputovanja #hiking #hikingadventures #travelling #travelblogger #travelgram #wanderlust #freedomthinkers #adventurethatislife #keepexploring #stayandwander #wildernessculture #naturelover #naturesbeauty #naturephoto #outdoors #mountaingirls #hikinggirl #landscape_lovers #outdoorlife #outdoorgirl #natureforever #morasvoljetifjallraven #fjallraven #bergtagen #mountainlovers #velebit #croatiafulloflife #gromovaca

A post shared by Mija Dropuljić (@mijad) on

S obzirom na to da Mija iza sebe sada ima već godinu i pol dana planinarskog terena u nogama, otkrila mi je i kako je u tom periodu zapravo puno toga prohodala i propenjala. Priča mi kako je obišla veliki dio Medvednice i Samoborskog gorja, dio Gorskog kotara, ali i neke naše otoke. Najteža staza na kojoj je dosad bila, i to dva puta, bile su Samarske stijene, koje većinom uključuju i penjanje po strmim stijenama i zahtijevaju opreznost te fokus u skoro svakoj sekundi.

“Obišla sam Rab i Krk, što isto nije toliko lagano koliko zvuči jer hodanje po kršu zahtijeva posebnu pažnju, što nakon 10-ak kilometara zna poprilično iscrpiti. Velebit je moja velika ljubav, a na Premužićevu stazu bih se vratila svaki vikend. S Risnjaka, Snježnika, Bjelolasice, Kleka i Kalnika pruža se predivan pogled. Sveto brdo definitivno ubrajam među teže, ali najdraže izlete. Sam teren nije težak, no zahtijeva dobru kondiciju. Nas je, nažalost, drugi dan uhvatilo grmljavinsko nevrijeme (što je bilo izvan svake prognoze) i zamalo smo pred sami vrh otkazali izlet” prisjeća se i pojašnjava kako je i uz najbolju opremu tada promočila i dio staze hodala u natopljenim gojzericama te mislila kako nikada neće stići do odredišta. “Ali, onda stigneš do skloništa, skineš gojzerice, napuniš ih toaletnim papirom, staviš na sunce (koje se srećom pojavilo), skuhaš tursku kavu i opet je sve na pravom mjestu.”

Ne znam za vas, ali Miju već dugo pratim na Instagramu, pa sam zapravo razmišljajući retroaktivno skužila da je ful napredovala, kako od same opreme koju nerijetko prezentira u storyjima, ali i iz učestalih obavještavanja o turama i ciljevima koje namjerava postići. Kaže mi kako joj svaki izlet zapravo predstavlja neki osobni izazov i probijanje vlastitih granica.

Tri stvari koje život znače

“Kad pređeš jedne granice, želiš se testirati na drugima. U početku ti je teško hodati i samo par sati, a sad odradiš bez problema 17 km. Naravno, s težim i dugotrajnijim izletima, posebice onim višednevnim gdje spavaš u skloništu, moraš imati više opreme – plinsko kuhalo, vreću za spavanje, aktivni donji sloj, bolju jaknu i hlače, veći i kvalitetniji ruksak i dobre gojzerice. Sve vuče jedno drugo” prepričava mi svoja iskustva i naglašava kako bez dobre opreme, koja ti u potpunosti paše, nećeš moći izdržati zahtjevnije staze. Na tu temu Mija odmah iskorištava priliku i govori mi kako postoje tri neophodne stvari bez kojih nitko ne bi smio ići planinariti.

Kad pređeš jedne granice, želiš se testirati na drugima

“To su prije svega kvalitetne gojzerice koje ti savršeno pristaju (nema gore stvari nego kad te cipele ubijaju i stvaraju žuljeve i bolove), kvalitetan ruksak koji koliko god da je težak, nećeš osjećati na svojim ramenima i dobra jakna (jednom kad se smrzneš, poput mene na Velebitu, ne pitaš za novce). Uz to treba uložiti u kabanicu i dobru vreću za spavanje. Kvalitetne hlače su idući korak prilikom opremanja. Ostale stvari se lako pokrpaju s jeftinijim i manje kvalitetnim brendovima” govori mi iz iskustva, a sada mogu reći da ga Mija stvarno ima. Upravo zbog toga imala sam temelja upitati je kako izgleda i funkcionira um jednog penjača, posebice u situacijama kada joj je teško ili kada jednostavno više nema snage.

Koncentracija nije isto što i kondicija

“Mnogo toga je u glavi jer jednom kad popusti koncentracija nesreće se mogu dogoditi na najlakšim terenima. Potrebno je držati fokus, znati svoje granice, kad je potrebno napraviti pauzu, i nikad se ne smiješ precijeniti. Dogodilo mi se par puta da sam se našla u škakljivim situacijama, ali tada je potrebno duboko udahnuti, samog sebe smiriti i samo si ponavljati “korak po korak i na cilju si”. Većina strahova i panika događa se samo u našim glavama i potrebno je znati sebe dobro shendlati.” objašnjava mi, a ja se odmah nadovezujem s pitanjem discipline i brzog promišljanja.

Govori mi kako se nikada ne treba junačiti te da nikada ne smiješ donositi nepromišljene odluke koje te mogu kasnije koštati. Ističe i da je potrebno znati svoje fizičke prednosti i nedostatke te na njima kontinuirano raditi. “Osobno se trudim u teretani održavati kondiciju kako bih mogla izdržati duže i teže rute. Također sam shvatila da mi manjka poznavanje osnova penjanja, stoga mi je u planu otići par puta i u penjačke dvorane kako bih naučila osnove i oslobodila se tog straha.”

Moć prirode i efekt bistrog uma

No, jednom kad stigne do cilja, Mija mi ponosno priča kako na samom vrhu ništa drugo za nju ne postoji. Svi problemi u tom trenutku čine joj se tada mali i prolazni. “Kad ugledam tu moćnu prirodu, to prostranstvo i te nevjerojatne prizore, razbistri mi se um i često na neke stvari gledam iz posve drugog kuta. I da, često gore pronađem rješenje za sve što me muči.”

Iako je dosad planinarila s raznim ljudima, ekipama i penjačima, kaže mi kako joj je ipak najdraže planinariti u manjem društvu, do maksimalno šest ljudi jer je lakše prilagoditi tempo. Kaže i kako je tada manja gužva i da sve ide nekako jednostavnije, no da voli ići na izlete i sa svojim društvom jer je tada organizacija u svakom smislu jednostavnija. No, problem koji ističe, a na koji ne možeš utjecati svakako su vremenske prilike i neprilike koje usporavaju na terenu, pogotovo kad su neočekivane.

Iz tog razloga je potrebno, govori mi Mija, nerijetko promijeniti rutu ili čak odustati od izleta zbog primjerice magle i zaleđene staze. “Ljeti je potrebno ranije krenuti na izlete zbog vrućina, zimi ako se ide baš u snježne uvjete potrebno je nositi pak posebnu opremu. Svako vrijeme ima svoje čari, ja osobno najviše mrzim kišu – sve je sklisko, pada na sve strane, cijediš se i ne možeš baš uživati u prirodi koja te okružuje.”

Dolomiti, Karavanke i ponovno osvajanje Vaganskog vrha

Naravno, nisam je propustila pitati i da mi otkrije što ima trenutno u planu, odnosno na koju rutu se trenutno sprema. “Mnogi planovi se kuju i nadam se da će sve ići po tom nekom rasporedu. Po prvi put idem na Dinaru, i to na najviši vrh Sinjal, u planu je i Kozjak, ponovno ću posjetiti Velebit, točnije Crnopac, i nadam se da će mi se ostvariti velika želja, a to je Triglav koji bi se trebao dogoditi krajem ljeta.” uzbuđeno mi priča i pokazuje kako joj u planeru stoji zaokružena i Omiška ferata, te spominje i Julijske Alpe, Dolomite i Karavanke.

“Želja mi je stići do Vaganskog vrha jer nas je prošli put spriječilo vrijeme. Dugoročno je plan odraditi Velebitsku transverzalu, ali za to je potrebna višemjesečna priprema, tehnička i fizička. Uz to potrebno je naći ekipu koja je voljna, spremna i pomalo luda poput tebe da se okusi u tom posebno izazovu.”

Iako sam prema svemu imala dojam da je Mija puno toga prošla, što sam sada u razgovoru i shvatila kao i to da je planinarenje jedna posebna dimenzija i puno više od mog poimanja,  pojašnjava mi kako je planinarenje postalo sada sastavni dio njezinog života. Ja joj na to dobacujem kako je postala i influencerica u toj niši i pitam je javljaju li joj se ljudi za savjete. Mija mi kaže kako joj je posebno drago što preko svoga bloga i Instagrama može komunicirati s ljudima koji imaju slične interese kao i ona. Priča da se međusobno inspiriraju i savjetuju.

Interes Instagram zajednice i razmjena informacija

“S insta pratiteljima rado detaljnije prolazim vlastite ture i dijelim savjete. Često me upravo oni inspiriraju za određene tekstove koje obrađujem na blogu. Dobivam i upite o samim stazama koje sam prošla, ali i mnogo pitanja vezano je uz opremu. Drago mi je kad čujem da sam nekog inspirirala da krene planinariti ili čak upisati Opću planinarsku školu.” priča mi i ponosno ističe kako joj pojedinci često pišu da su tek nakon što su krenuli u planine, shvatili o čemu zapravo Mija piše.

Kaže kako je to odličan osjećaj. “Lijepo je znati da nekoga potakneš na pozitivne promjene. Za mene osobno odluka da se bavim planinarenjem je bila jedna od boljih koju sam donijela u posljednjih 10-ak godina i htjela bih kroz svoje društvene mreže i postove na blogu potaknuti što više ljudi na takve promjene.”

Drago mi je kad čujem da sam nekog inspirirala da krene planinariti ili čak upisati Opću planinarsku školu

Iako sve djeluje idilično, zanimalo me i je li imala kakvu opasnu situaciju, anegdotu i kako se u njima snašla. Prisjeća se kako je bilo par škakljivih – kao primjerice neočekivani snijeg na Bjelolasici zbog kojeg je spuštanje strmom stazom bilo zanimljivo iskustvo. Na Samarskim stijenama na par mjesta je nižim ljudima, čitaj onima s kraćim nogama, teže se penjati, a na Svetom brdu ju je uhvatio neočekivano mrak. “U svim tim trenucima treba se samo centrirati, vratiti fokus i misliti samo o stazi koja je pred tobom.”

U cijeloj toj priči oko planinarenja Mija mi sugerira još jednu bitnu stvar, a ta je da prirodu trebamo ostaviti onakvu kakvu smo je zatekli. Decidirano mi govori kako ne bismo smjeli brati i trgati cvijeće, granje i slično i da sve smeće trebamo uvijek ponijeti sa sobom. “Srce mi se slama kad u šumi ugledam hrpu otpada koji su iz sebe ostavili drugi ljudi.” Osim toga, govori mi i kako postoji kultura planinarenja, odnosno kako se prema drugim kolegama planinarima treba odnositi s poštovanjem.

Unutarnji demoni

Primjerice, ako nam ususret ide netko tko se već spušta s vrha, uvijek ga mi, koji se tek penjemo, trebamo recimo pozdraviti. Ističe i kako u planinarskom domu iza 22 sata nastupa kućni red i to s razlogom jer su ljudi umorni od cjelodnevnog izleta te da se u prostorije gdje se spava recimo nikad ne ulazi u gojzericama.

Za kraj, Miju sam pitala i što bi poručila svi početnicima i onima koji se možda premišljaju da krenu njezinim planinarskim stopama. Govori mi da samo treba krenuti jer jednom kad se to dogodi, poželiš, kaže, svaki slobodan trenutak boraviti u prirodi. “Planinarenje nas u jednu ruku vraća našoj prirodi, uči nas o nama samima i širi nam vidike. Ako je bilo koga strah krenuti sam, tu su mnogobrojna društva koja će biti presretna primiti nove članove.”

Planine su me naučile da ne kompliciram puno i da pojednostavnim neke stvari

Isto tako, skrenula je i pažnju još jednom kako bez dobre pripreme ne treba ići na izlet, kao ni bez adekvatne opreme. Dotaknula se još jednom i one famozne teze oko dvije litre vode koje je potrebno ponijeti sa sobom, kao i imati dobru, kvalitetnu i udobnu obuću.

“Zapravo, na neki način bez svega se može, ali bez vode nikako” zaključuje i poručuje kako je boravak u prirodi, barem za nju, terapija, zen, svojevrsni reset i ispušni ventil. “Planine me centriraju, vraćaju mi izgubljeni mir i svaki put iznova me uče da je sreća u malim stvarima, i da se neki problemi lako otapaju pod tim sretnim trenucima. Planine su me naučila da ne kompliciram puno, da pojednostavnim neke stvari. Naučile su me kako se nositi s nekim unutarnjim demonima za koje (ne) želiš da isplivaju” poručuje i ističe da je upravo u planinama shvatila kako joj je zapravo jako malo potrebno da bude sretna, a taj je osjećaj drži čak i kad u ponedjeljak krene sve nizbrdo.

Prati S1 i na našim društvenim profilima:

Facebook Instagram YouTube
Više s weba