Vratila sam se iz Amsterdama i otišla u propisanu samoizolaciju, a onda se dogodio i potres

Dizajnerica Mihaela Marković već je tjedan dana u samoizolaciji. Ispričala nam je kako je prošao potres

Mihaela Marković hrvatska je dizajnerica koja je do nedavno boravila u Amsterdamu, no kad su nadležni najavili da bi Hrvatska mogla zatvoriti granice odlučila se vratiti. Trenutno je u propisanoj samoizolaciji iz koje ne smije izlaziti, a u ponedjeljak ju je pogodio i potres.

Stigla sam točno prije tjedan dana, 17.03. iz Amsterdama, dan prije nego je Hrvatska proglasila zatvaranje svojih granica.

Moj originalni let bio je otkazan te sam u sceni dostojnoj nekog akcijskog filma istrčala iz stana u 3 minute sa svim stvarima i u Uberu panično mijenjala kartu nadajući se da ću stići na taj isti let samo dan ranije. Letjela sam preko Frankfurta, svi aerodromi bili su skoro potpuno prazni, a tako i naš Franjo Tuđman. Avioni su, s druge strane, bili popunjeni do zadnjeg sjedala.

Sletjevši u Zagreb, situacija je bila prilično dobra budući da je naš let bio posljednji tog dana tako da nismo dugo čekali za pregled putovnica i primitak uputa za samoizolaciju.

U Amsterdamu je situacija sve do prošlog petka 13. ožujka bila prilično ležerna, pričalo se o virusu, ali više kao o sporednoj stvari. Svi zaraženi do tada bili su registrirani na jugu zemlje, u provinciji Brabant. Štoviše, u subotu se pojavilo prekrasno sunce što je jedna divna pojava u tom gradu tako da su ulice bile pune ljudi koji su se zaželjeli vitamina D nakon dugog kišnog razdoblja. Idući dan, u nedjelju, sazvana je izvanredna sjednica Vlade, odlučeno je da prestaju s radom sve obrazovne institucije te kafići, barovi i restorani.

U Amsterdamu je situacija sve do prošlog petka 13. ožujka bila prilično ležerna, pričalo se o virusu, ali više kao o sporednoj stvari

Mene je iznenadio tako rapidan razvoj situacije. Samo par dana ranije sve je bilo normalno, a taj vikend su se već počeli provoditi mjere, počela je panična kupovina svega, a ponajviše toaletnog papira.

Kad sam stigla u Zagreb u samoizolaciju, moram priznati da mi je prvi, drugi dan bilo najteže. Bila sam stigla, a nisam mogla zagrliti nikoga, ni roditelje ni sestre, tu prvu večer pričali smo kratko na sigurnoj udaljenosti, a kasnije preko Skypea, u istoj kući, jer tako je najsigurnije. Čudan osjećaj. Inače sam navikla biti vrlo aktivna, a odjednom sam se našla zatvorena u ograničenom prostoru.

Međutim, budući da imam prijatelje koji žive u Italiji i Španjolskoj na društvenim mrežama, i koji su u karanteni već neko vrijeme, danima prije pratila sam njihove objave i psihički se pokušala pripremiti za ovu situaciju. Već sam drugi dan uvela samodisciplinu, osmislila jednostavan raspored, dala si zadatke koje trebam obaviti dnevno, kao nekakav plan samopreživljavanja samoizolacije. Zvuči čudno, jer netko će se zapitati koliko teško može biti sjediti na kauču, gledati filmove i čekati da vrijeme prođe?

Jedno je ostati doma s obitelji, okružen razgovorom, ljudskim kontaktom, smijehom, živim bićima. A drugo je biti sam

Znam da puno ljudi prolazi isto što i ja, i prolazit će idućih tjedana. Jedno je ostati doma s obitelji, okružen razgovorom, ljudskim kontaktom, smijehom, živim bićima. A drugo je biti sam. U trenutku kad sam vidjela da mi je otkazan let za Zagreb, pomisao da ću morati ostati sama u tom stanu od 30 m2 bez da ikoga vidim i dotaknem idućih par tjedana, a možda i duže, užasnula me. Ova samoizolacija barem ima rok trajanja.

Razonodim se pletenjem, naravno. Ta divna aktivnost, stvaranje novog, meditacija. Pratim razne joga i pilates studije na Instagramu koji objavljuju live videe i dijele svoje znanje sa svima nama, tako da se svi možemo uključiti, održavati i duh i tijelo i osjećati se bolje. Po tom principu sam odlučila svaki dan napraviti jedan pleteni projekt i objavljivati tijek rada i rezultate na društvenim mrežama, da potaknem i druge na rad i dijeljenje. Dosad sam radila pletene vaze za vrt, prostirke za jogu, heklane ogrlice itd. Jedni drugima smo najveća inspiracija.

Jedna stvar koja je proizašla iz svega ovoga je taj prekrasan osjećaj zajedništva

Ovdje moram spomenuti jedan lijepi projekt koji sam osmislila s prijateljicom koja je u istoj situaciji kao i ja. Jelena se nedavno vratila iz Pariza doma u Beograd te je u samoizolaciji. Odlučile smo napraviti jednostavnu platformu, Instagram account @psihokillers gdje ćemo objavljivati sve u realnom vremenu, direktne prijenose ljudi diljem Europe koji crtaju, dizajniraju, skladaju muziku, čitaju poeziju, kuhaju pravu talijansku paštu, itd. Trebali bismo početi s prijenosima krajem ovog tjedna.

Ono što sam shvatila je nešto što moja mama cijeli život govori: “Najgore je pasti u krevet i postati nemoćan, ne moći brinuti se sam za sebe.” Iz mjera predostrožnosti, ne ulazim u kuhinju i ne koristim iste prostorije kao i moji ukućani. Moje sestre su mali anđeli i sve mi donesu i brinu se da sve imam, ali taj osjećaj ovisnosti o drugome zbog najmanjih stvari, nemogućnost da si bilo što sam pripremiš. Baš osjećaj nemoći.

Kada sam u nevjerici vidjela centar grada, prvo sam išla provjeravati jesu li moji prijatelji i poznanici koji žive u tom dijelu dobro i sigurno

U nedjelju ujutro probudila sam se u nekom polusnu, znam da sam razmišljala jesam li na nekom brodu, ali nije bilo dovoljno vlažno. Dok sam shvatila da je potres ono što se događa, već je prestalo. Drugi me iznenadio, pomalo i prelašio jer nisam znala koliko će ih još biti i koliko će biti jaki. Srećom, u kući sam koja je stabilna i nije se osjetilo previše niti je prouzročio neku štetu. Kada sam u nevjerici vidjela centar grada, prvo sam išla provjeravati jesu li moji prijatelji i poznanici koji žive u tom dijelu dobro i sigurno.

Jedna stvar koja je proizašla iz svega ovoga je taj prekrasan osjećaj zajedništva. Svugdje je prisutan strah, osjećan nelagode, tjeskobe, nesigurnosti. Ali svi smo u istom “loncu”, razumijemo se, šalimo se, bodrimo se kako bismo barem malo smanjili pritisak.

U svemu ovome postoje i prekrasne stvari, poput rođenja onih dviju beba u autima usred potresa. Ovo što se dogodilo/događa je jedno veliko upozorenje. Kad sve ovo prođe nećemo se moći vratiti na staro i nastaviti po starom. Mislim da ćemo svi iz ovoga izaći promijenjeni, a naši načini življenja, ophođenja bit će promišljeniji i održiviji.