Imamo dvoje djece, ali naš brak nam je i dalje na prvom mjestu. Evo kako ga čuvamo
Supermama Sonja u novoj se kolumni osvrće na izazove koje nosi brak nakon djece
U suradnji sa Supermame.hr, donosimo vam stvarne priče mama, onih koje znaju da nisu savršene, uče iz dana u dan i žele da znate kako niste same
Sonja je supermama dvojice živahnih dječaka. Zagrepčanka dalmatinskih korijena, pravnica po zvanju i blogerica po zanimanju, mama glasnog smijeha i vatrenog temperamenta u borbi protiv predrasuda. Kreativna u duši i obožavateljica kave kojoj kronično nedostaje vremena. Portal Supermame donosi stvarne priče o roditeljstvu.
‘Cing’ i vibracija, stigla je poruka u moj inbox. “Je li vam brak zaista tako dobar kako izgleda na objavama?” Na prvu, zaista sam se zapitala djeluje li kao da je naš brak bez mane, savršen i ispeglan, te koliko plasiranje takve slike zapravo utječe na one kojima se u tražilici na društvenoj mreži prikaže moja fotografija s mužem. O utjecaju društvenih mreža još uvijek krojim tekst, a sada bih se pozabavila temom braka, iako sam je prežvakala na milijun načina, međutim, opet mi se čini da smo se u moru svega – izgubili.
Odgovor na pitanje je li naš brak tako dobar kako izgleda na objavama odgovorila bih ovako – moje objave prikazuju samo fragment naše stvarnosti. Naravno da odabirem prikazati trenutke kada smo dobro, kada se slažemo i kada plovimo mirnom lukom. Rijetko tko želi prikazivati teške trenutke i svađe, ali to ne znači da takvih trenutaka nema. Odnos dvoje ljudi tiče se samo tih dvoje ljudi i nema što raditi u bespućima interneta. Tako da svakako treba uvijek uzeti u obzir da ono što vidimo, neovisno o tome je li na društvenim mrežama ili to vidimo u društvu prijatelja, zasigurno nije prikaz stvarne situacije koja se događa iza zatvorenih vrata.
Ali, kada smo se već uhvatili u koštac s bračnim zavrzlamama, nedavno sam radila anketu na svom profilu s par pitanja vezanih baš za ovu temu i zapravo su me iznenadili odgovori. Većina parova se ne drži za ruke, većina se ne ljubi, većina vrlo rijetko razgovara o svojim emocijama s partnerom. Ok, slažem se kako probleme u braku, pogotovo ozbiljnije, neće riješiti držanje za ruku i pusa, ali s druge strane, taj fizički aspekt davanja pažnje jedno drugome, koji ne mora biti seksualiziran, sigurno ima svoju važnost. Ipak, utješilo me kako barem većina pokušava održati strast u braku, te svoje partnere doživljavaju i kao prijatelje, barem su tako označili svoje odgovore. Međutim, kako to da većina svojeg partnera doživljava kao prijatelja, a opet ista većina ne razgovara s partnerom o svojim emocijama?
Čini mi se kako je više parova koji zapravo ne mogu međusobno reći kako se osjećaju, što ih smeta i što bi mijenjali. Ne bih ulazila u razloge zbog kojih je tako, zasigurno svatko od nas u sebi zna zašto, ali mori me činjenica da je za brak važna upravo ta zajednica dvoje ljudi, da brak upravo počiva na odnosu između dvoje ljudi, stoga zašto je tako teško iskreno razgovarati? Znam, ljudski odnosi su kompleksni, a odnosi u braku još kompleksniji, pogotovo kada u brak dođu djeca. Da ne govorim koliko sve postaje kompleksnije i teže kada se u odnos između dvoje ljudi upliće šira obitelj ili netko treći.
Što biste rekli partneru da možete? “Osjećam se sam/a u braku” najčešći je odgovor. Osjećati se samo u braku devastirajuće je za samopouzdanje pojedinca, pogotovo kada imamo i zajedničku djecu. A činjenica da osjećamo tako intiman osjećaj poput usamljenosti, a ne možemo to izreći svom partneru je zapravo, tužna. U svojoj prošloj kolumni sam se osvrnula na usamljenost u majčinstvu, dakle usamljenost je problem današnjih odnosa. U vrtlogu poslova, obveza, djece, održavanja doma, teško pronalazimo vrijeme za drugoga… Malo po malo i osjećamo se sami u braku. A ako o tome ne razgovaramo, osjećaj usamljenosti samo se produbljuje i dovodi do većih problema, koje će, moguće, kasnije biti teže sanirati. Osim osjećaja usamljenosti, tu je i osjećaj nepoštovanja, nerazumijevanja, manjka suosjećanja. A to sve je posljedica udaljavanja dviju osoba uslijed životnih okolnosti. I znam, ne mora svaka priča biti uspješna i sretna, ali trebamo li se s tim zadovoljiti i prihvatiti bez pokušaja da stvari budu bolje?
Još jedan izazov braku je i sama činjenica kako dolazak djeteta mijenja odnos dvoje ljudi. Zašto se tome uopće čudimo, to je sasvim normalno i očekivano. Dolaskom bebe u obitelj, mame se češće fokusiraju ‘samo’ na ulogu majke, prolazimo kroz lunapark emocija i često znamo zapeti u tom vrtlogu. S druge strane, naši partneri čekaju povratak one žene s kojom su ušli u zajednicu, pritom ne shvaćajući da se ta žena promijenila. I upravo zato ističem kako je važna komunikacija, jer ako ne razgovaramo, kako možemo očekivati da druga strana razumije što prolazimo i kako se osjećamo? Osim toga, postoji nešto što malo tko spominje, a to je postavljanje prioriteta u životu. Kao što sam rekla, djeca mijenjaju odnos u braku, ali mijenjaju prvenstveno nas žene. Kada postanemo mame, postajemo drugačije, snažnije i bolje. Samo što je nekada taj put do dobrog osjećanja u vlastitoj koži i novoj ulozi prožet trnovitim putovanjem kroz hormonalne promjene, teškim prihvaćanjem nove uloge, tereta, odgovornosti, ali i percepcije svoga tijela u odnosu na ono što smo nekada bile. Već ‘samo’ ta promjena utječe na brak i odnos dvoje ljudi, pogotovo ako o tome ne razgovaramo ili ne nailazimo na razumijevanje partnera. Međutim, kada prođe i taj period upoznavanja i prihvaćanja same sebe, treba pametno rasporediti prioritete u obitelji. Češće na prvo mjesto stavimo djecu, pogotovo na samom početku i kroz period dok su mali. I to je trenutak kada pomalo gubimo jedno drugo. Razdvojimo postelje, gubimo i te kratke trenutke kada smo sami i upravo zato bi trebalo pokušavati staviti odnos između partnera na vrh ljestvice prioriteta. A činjenica da je brak na prvom mjestu, ne znači kako svoju djecu ne volim dovoljno ili im se ne dajemo dovoljno. To samo znači da oboje želimo kao osobe biti zadovoljni u svim segmentima svog života. A odnos s partnerom, jedan je od temeljnih i važnih fragmenata.
Činjenica da je brak na prvom mjestu, ne znači kako svoju djecu ne volim dovoljno. To samo znači da oboje želimo kao osobe biti zadovoljni u svim segmentima svog života
Idući izazov za brak zasigurno je i odgoj djece. Jedan od najčešćih razloga zbog kojih se suprug i ja svađamo je upravo odgoj naše djece. On je popustljiv, ja sam stroga i već te dvije krajnosti su recept za svađu. Djeca nanjuše gdje mogu naći rupu i napraviti po svom, a to onda stvara frustraciju drugome koji nastoji biti dosljedan, a onda i popustljivom kada mu dosljedniji trlja u nos što je pogriješio. E sad, fraza ‘morate se dogovoriti’ zvuči tako jednostavno, a u stvarnosti je zahtjevna za izvesti. Prvenstveno jer smo različite individue, različito odgojeni, iz različitih obitelji i različitih aura naših karaktera. Kada tim razlikama nadodate kako roditeljima kronično fali vremena za sve što bi htjeli napraviti i za djecu i za brak, a u konačnici i za sebe, opet dolazimo do zida frustracije jer djeluje neizvedivo i nedostižno u svemu uspjeti. Kada pronađem rješenje za ovo, javit ću vam.
I zaista, manjak vremena kada postaneš roditelj je česti izvor problema. Imaš svoje potrebe, imaš svoje obaveze, a vremena gotovo da i nemaš, posao, stres, bavljenje djecom, održavanje doma, sve to istroši čovjeka i kako da onda pronađemo vremena još i za intimnost s partnerom, bilo da se radi o seksualnoj, bilo da se radi o emocionalnoj, o razgovoru ili pukoj šutnji na kauču. Izazovno je. Kako onda preživjeti u džungli zvanoj život?
Nema recepta za uspješan brak, svaki brak se u nekom trenutku pronađe pred izazovom i kušnjom. Nas dvoje, nastojimo održati neke običaje iz perioda prije djece i sada, kada imamo svoju nuklearnu obitelj. Razgovaramo. Nas dvoje uistinu često razgovaramo. Češće uz moj poticaj, ali netko mora i to pokrenuti. Nema toga o čemu ne možemo razgovarati. Nastojimo se razumjeti i podržati u svim važnim životnim odlukama. Držimo se za ruke kada god možemo. Nastojimo se poljubiti svaki dan, barem prije odlaska na posao ili spavanje. Pokušavamo odvojiti i vrijeme samo za nas dvoje, kao nekada, iako je to vrlo rijetko, ali malim koracima doći ćemo i do toga, samo da klinci još malo odrastu. I pored svega toga, ima dana kada bi jedno drugo lansirali na drugi planet.
Ne kažem kako je ovo recept za zdrav brak, ali je recept koji nama pomaže. Tako smo funkcionirali od prvog dana sve do danas, a to je zdravih 17 godina.
Za kraj, brak je odnos na kojem se treba raditi svaki dan, samo je pitanje na kojem je mjestu na listi prioriteta?