SUPERMAME

Nikad se nisam osjećala usamljenije nego kad sam rodila i evo zašto mislim da je važno o tome govoriti

Supermama Sonja Švajhler u novoj kolumni piše o osjećaju usamljenosti u majčinstvu

Sonja je supermama dvojice živahnih dječaka. Zagrepčanka dalmatinskih korijena, pravnica po zvanju i blogerica po zanimanju, mama glasnog smijeha i vatrenog temperamenta u borbi protiv predrasuda. Kreativna u duši i obožavateljica kave kojoj kronično nedostaje vremena. Portal Supermame donosi stvarne priče o roditeljstvu.

Emocije su oduvijek bile tema koja izaziva nelagodu. Koliko često iskreno razgovaramo o tome kako se uistinu osjećamo? Razgovaramo li uopće o tome ili nas je žrvanj života jednostavno ubacio u petu brzinu i nema pauze? Pokazujemo li svoje osjećaje partneru, zapravo priznajemo li ih i sami sebi? Osobito kada se radi o negativnim emocijama? Koliko suosjećamo s drugima? Je li empatija postala loša karakteristika ili pak samo endemska? Iako živimo u vremenu kada se razgovara i progovara o temama koje su nekada bile veliki tabu, razgovor o emocijama još uvijek je nekako zapeo u mračnom dobu, jer se pokazivanje osjećaja još uvijek doživljava kao slabost. Pa ih često skrivamo pred drugima. To je kao neka vrsta mjere za socijalno distanciranje. Ako nosimo masku kojom skrivamo svoje prave emocije, drugi nas ne mogu povrijediti. Samo, nekada te emocije preplave i teško ih je vratiti u ravnotežu, bez razgovora i bez pomoći.

Kada su emocije u roditeljstvu tema, e to je tek zapetljana priča. Koliko ste kao dijete primjećivali osjećaje svojih roditelja? Koliko su naši roditelji zapravo pokazivali svoje emocije pred nama? Većina nas je bila odgojena na način da nas se štitilo od tuge, od pretjeranog pokazivanja emocija, sav fokus je bio na tome da nas se ne optereti i da budemo sretni. Slično je i danas, jer sreća naše djece jedina je i najveća briga nas, roditelja.

Nedavno sam pročitala divan tekst o usamljenosti. Zapravo, o usamljenosti u majčinstvu i o tome koliko je teško priznati (si) da smo usamljene, osobito kroz prvih godinu dana, osobito s prvim djetetom. Zapravo, porodiljni dopust često je idealiziran, zbog čega očekujemo bajkovitu priču o majčinstvu, a dočeka te nešto poprilično drugačije. Drugačiji prvi susret od onog čarobnog kojeg si očekivala, drugačije emocije, zapravo čitav spektar emocija, pomiješanih u svim nijansama. Strah, ljubav, nježnost, ali i usamljenost. I nitko te na to ne pripremi. Nekada bih se zapitala kako je moguće da se žena osjeća usamljeno kada postane mama… Danas, razumijem.

Ispravnije bi pitanje bilo kako da se ne osjećamo usamljeno, kada sva ona pažnja koju smo uživale kroz devet mjeseci trudnoće, sve one lijepe riječi, utješne riječi, tetošenja, sve to nestane u trenutku kada rodiš. Sav fokus i tvoj i tvoje okoline jednostavno je usmjeren na tog malog čovjeka, koji plijeni svojom nježnošću, fragilnošću, ljepotom i nevinošću. Pa kako da ikoga drugog uopće primijetimo pored malog čovjeka pred nama? I kako to biva, svo uzbuđenje oko novog člana obitelji pomalo se slegne, krene novi radni dan, i svi se okrenu svojim poslovima i životnim obavezama, a ti ostaješ sama s tim malim bićem pored sebe i pitaš se što sada?

S vremenom se navikneš, steknete svoj ritam i rutinu, stvorite svoje rituale, uživaš, ali postaješ sve usamljenija. Nikada nisam osjećala tu samoću jače, nego kada sam tek rodila. I dugo sam se sramila to izreći, kako okolina ne bi krivo shvatila i pomislila kako sam nesretna, jer nemoguće je biti nesretna kada postaneš mama. Pa zanemariš to što osjećaš i staviš te neugodne emocije po strani, jer sada je u fokusu tvoja obitelj i novi član, a taj mali član želi kraljevski tretman i nema vremena za razmišljanje o tome kako se ti danas osjećaš. Pa, zatomiš te misli u sebi i držiš ih negdje duboko sve dok navečer ne legneš u krevet i tih sat i pol prije ponovnog buđenja bebe, umjesto da spavaš, klizne suza niz obraz, a ti ne shvaćaš zašto se tako osjećaš.

Nikada nisam osjećala tu samoću jače, nego kada sam tek rodila. I dugo sam se sramila to izreći

Zapravo, od trenutka kada sam rodila, shvatila sam da sam se i ja ponovno rodila, samo kao majka. I tada sam počela osjećati nepovezanost sebe sa sobom koja sam bila prije. A tako grčevito sam htjela tu sebe od prije, jer jedino nju poznajem. Zvuči li to suludo? Promijenila sam se fizički, ali ono najvažnije, promijenila sam se mentalno. I taj osjećaj promjene sebe ne može svatko shvatiti. Vrlo često samo mama može shvatiti tu konfuziju emocija, jer koliko god žudiš za sobom, opet si sebi na zadnjem mjestu, a prvo mjesto zauzelo je tvoje dijete. Tako je nekako tekla moja priča. Da mi je barem netko tada rekao – to je ok. Jesam li jedina na ovome svijetu koja se tako osjeća? Nisi.

I tada, u tim trenucima važno je imati svoju osobu kojoj ćeš iskreno otkriti svoje emocije. I rekla bih kako bi to trebao biti partner, ali zapravo to može biti samo netko tko prolazi istu tu priču. Druga mama. Kako u stvarnom životu oko mene nije bilo gotovo nikoga, svi su nekako bili u svojim brigama i žurbama, a ja više nisam imala onu slobodu da mogu bilo kada bilo kome otići, tada je moj društveni život zapravo preživljavao u bespućima virtualnog svijeta, gdje sam pronašla druge mame koje su se jednako osjećale.

I tada sam počela pisati. I taj trenutak, kada sam iskreno progovorila o tome kako se osjećam, neovisno o strahu od osude i ružnih komentara, otvorio je i njih. Njih koje osjećaju baš to što i ja, koje traže što i ja, kojima treba tapšaj po leđima i šaptaj “hej, nitko nije rekao kako je ovo lagana avantura, ima dobrih i loših dana, i to je sasvim ok. Daješ sve od sebe i to kako se osjećaš – to je normalno. Opet ćeš se pronaći, doći će opet tvoje vrijeme. Sada si mama. Polako ćeš pored te, najvažnije uloge, opet biti i prijateljica, poslovna žena, privlačna žena. Pronaći ćeš se opet, samo si daj malo vremena”. Zato, progovaraj o tome kako se osjećaš, nema ničeg sramotnog niti slabog u pokazivanju vlastitih emocija.

Nitko nije rekao kako je ovo lagana avantura, ima dobrih i loših dana, i to je sasvim ok

Spomenula sam kako se fokusiramo na to da nam djeca budu sretna. Ali, osjetiti tugu, prirodno je i jednako dobro djeluje na nas i oblikovanje naših osobnosti, kao i osjećaj sreće. Ali, tuga je opet nešto što većini nije drago otvarati drugima. Pokazati suze. Pokazati kaos i bol. Tada smo nekako najranjiviji i to želimo zadržati pod kontrolom, jer osjećaj kontroliranja vlastitih emocija, zapravo je svojevrsna kontrola vlastitog života. Takav sam barem ja osjećaj imala. Ali pustiti je i otpuštati kada je potrebno, oslobađajuće je i utješno. Jer, jednom kada počneš progovarati, postane mrvu lakše. Zato progovaram i o svom tugovanju, jer tuga je tako bliska svima nama, nešto čega nitko od nas nije lišen. Tuga je tako intimna i sramežljiva, a često banalizirana i neshvaćena. A kako i da bude shvaćena kada šutimo o njoj. Kada je doživljavamo kao nešto slabo. A ja u tome vidim samo snagu. I tu se opet otvoriš onima koji znaju. Koji su to prošli ili to prolaze. Shvaćaju i pred njima tuga nije slabost. Njima je tuga sasvim poznata i bliska. I tako se zajedno koprcamo u previranjima vlastitih emocija.

Ali, pitam se još uvijek kako to da nam je tako teško govoriti o emocijama? Kako to da živimo u vremenima u kojima je jednostavnije skinuti se gol, pokazati svoje tijelo, pohvaliti se njime ili istaknuti nesavršenosti, ali pokazati fragmente svojih osjećaja i onoga što mi jesmo u sebi – to je neugodno, to je slabo…

Izašle su sve ove riječi u kratkom dahu, možda nepovezane i zbrčkane, baš kao i spektar emocija koje vješto skrivamo pred drugima. A ja ću za kraj podijeliti meni najdraže riječi koje su nedavno izašle iz mojih previranja… Mi ljudi smo neobična bića, naoko tako krhki , lomljivi, a toliko iznimno snažni… Koliko puta se zaljubimo, koliko puta nam slome srce, a to naše srce opet zacijeli. Koliko nježnih dodira, poljubaca, pogleda i uzdaha doživimo. A koliko tek puta pomislimo kako ne možemo dalje, za naočigled banalne stvari, koje tada u tom trenutku života, djeluju nerješivo. I onda se dogodi ono čega se svatko od nas boji. Prikrade se gubitak i za njim dođe val tuge. Opisala bih to poput naglog nevremena. Kiše koja sapere svu šminku, banalnost, površnost i glupost koja nas opterećuje. Pljusak koji sapere sve. I ostane samo mokro, golo tijelo, drhtavo i krhko. I onda stane. Preživjela si. Počneš opet živjeti, počneš se opet smijati i počne život nalikovati na ono nekada, iako nedostajanje zauvijek ostaje. Mi ljudi smo neobična bića. Toliko žudimo pokazati se snažnima, savršenima, lijepima… A ne vidimo kako je ljepota baš u nesavršenostima, u tim kratkim trenucima kada pokažemo i onaj najranjiviji dio sebe. Ljepota empatije, suosjećanja… Ljepota praštanja i priznanja kada pogriješimo. Ljepota nesavršenosti.

Za kraj, ne moramo sav taj spektar emocija nositi sami. Zato, kada ti i bude teško, šapni sama sebi – nema ničeg sramotnog niti slabog u pokazivanju svojih emocija. Upravo ta ranjivost je ljepota nas ljudi.

Prati S1 i na našim društvenim profilima:

Facebook Instagram YouTube
Više s weba