Uspjeh Trierovog novog filma leži u tome što se svi mi ponekad osjećamo kao Najgora osoba na svijetu

Najgora osoba na svijetu uspijeva egzistencijalnu tjeskobu čitave generacije preliti na filmski ekran

I sama ponekad za sebe pomislim da sam najgora osoba na svijetu, posebno kada se prije spavanja zarobim u vlastitim mislima i sjetim se kako sam kao dijete susjedu razbila prozor kamenom ili svog bivšeg dečka s kojim sam prekinula preko poruke. Naravno, sjetim se i onih stvari koje mi je mnogo teže verbalizirati, što iz neugode, što iz vlastita ponosa. Naslov posljednjeg filma norveškog redatelja Joachima Triera rezonirao je sa mnom na nekoj dubljoj razini, bacio svjetlo na osjećaje nezrelosti i nekompetentnosti za odrasli život koji već godinama rastu u meni i hrane se, poput trakavice, mojim nesigurnostima. No, u tome nisam sama. Trier pronicljivo bira riječi od koje se čitavoj jednoj generaciji ježi koža, on u svom trećem dijelu neslužbene trilogije o Oslu nastoji taj, milenijalcima toliko blizak osjećaj pretočiti u boje, dijaloge i misli jedne djevojke koja nije sigurna što želi od svog života.

Kritičari su Trieru ponajviše zamjerili to što svojoj protagonistici Julie (Renate Reinsve) nije dao više dubine; ona nema prijatelja, u fokusu je primarno njezin ljubavni, seksualni život, a njezina je životna priča svedena na svega nekoliko crtica: na uspjeh u školi i oca koji ne mari. No, ako na Najgoru osobu na svijetu gledamo kao na metaforu za egzistencijalnu tjeskobu milenijalaca, tada suženost njezinog lika omogućuje temi filma da se prelije preko granica Norveške te obuhvati sve (soon-to-be) tridesetogodišnjake ovog svijeta koji su ikada bili primorani suočiti se sa stvarnošću svojih (auto)destruktivnih poriva.

Pubertet 2

Čini se da se i dobna granica protagonista u kategoriji “coming of age” filmova pomaknula od adolescencije do kasnih dvadesetih, odnosno tridesetih godina, a za taj bismo prijelaz pritom mogli okriviti mnoštvo čimbenika. Odrastati u 21. stoljeću znači biti pod stalnim pritiskom da se samoostvariš, da pomiriš stare s novim vrijednostima, zaljubiš se, osnuješ obitelj, ostvariš se u profesionalnom smislu, rasteš, zarađuješ, kupuješ i trošiš, trošiš, a pritom (poput Eivindove bivše djevojke) vodiš računa i o okolišu. Kao što i Julie zamjećuje na svoj rođendan, u tridesetoj su godini neke njezine pretkinje već rastavljene s djecom, mnoge među njima i mrtve, a ona još uvijek nije sigurna je li spremna za majčinstvo, želi li uopće imati djece.

I ne samo to, Julie ne želi biti ni doktorica, iako je studirala medicinu, pa se stoga prebacuje na psihologiju, s koje zatim prelazi na fotografiju, da bi naposljetku odlučila prekinuti školovanje te se zaposliti u knjižari. Ona se ne može odlučiti za samo jednu stvar, zanima je i pisanje, i fotografija, i sve od navedenog u nedovoljnim količinama da bi im se u potpunosti posvetila. Podražaja je u suvremenom svijetu toliko da je ne odlučiti se ponekad jedini način na koji održavamo iluziju kontrole nad svojim životima. Ne odlučiti se znači da su nam sve mogućnosti još uvijek otvorene, da možemo biti što god poželimo, baš kao što nam kasni kapitalizam i sugerira na svakom koraku.

I baš poput njezina fotoaparata (koji, ruku na srce, ne vadi iz torbe toliko često), Najgora osoba na svijetu prikazuje Oslo kroz prizmu Julie, naglasak je isključivo na njezinoj perspektivi, na njezinom objektivu, što u nekim trenucima djeluje i pomalo egocentrično. Ona zapravo nikada za sebe ne kaže da je najgora osoba na svijetu pa čak ni u jednom od najerotičnijih trenutaka u filmu kada ona i Einvind (Herbert Nordrum) preispituju granicu između flerta i preljuba. Granica u fizičkome smislu ostaje netaknuta (iako ne zadugo), ali se emocionalni svijet obaju likova pod silinom tog susreta iskrivljuje i mijenja. Život se doslovno zaustavlja, a ta začudna epizoda ostaje jedna od najuvjerljivijih dionica u filmu – na svijetu su živi samo njih dvoje, samo Julie i Einvind koji ispunjeni nadom šeću ulicama Osla, prolaze pokraj nepomičnih parova, automobila i pasa jer se zaljubljenost na početku zaista i doima takvom.

Svi se mi ponekad osjećamo kao najgora osoba na svijetu

Priča je ispričana u dvanaest poglavlja, s prologom i epilogom, a sva su, iako povezana kronološki, prozori u zasebne svjetove u kojima Trier na različite načine tematizira Juliene životne odluke, njezino djetinjstvo i vezu s dvama muškarcima (Aksel, Eivind) koje ona tijekom tog razdoblja upoznaje te s kojima uspijeva ostvariti emocionalnu povezanost. Nadalje, sva su poglavlja povezana instancom starije pripovjedačice koja se često na ironičan način osvrće na njezine postupke. Je li to starija Julie, glas njezine savjesti ili samo Trierova interpretacija grube društvene stvarnosti koja ima tendenciju pratiti s osudom svaki naš pokret, a poglavito one izvan okvira prihvatljivog ponašanja?

Nijedan lik u ovome filmu nije bezgrešan, Aksel (Anders Danielsen Lie) je autor seksističkog stripa, njezin je otac narcis, Julie i Eivind su (emocionalni) preljubnici, ona laže, manipulira, svoje nesigurnosti iskaljuje na drugima. Posljednja epizoda u filmu završava kadrom njezina osmijeha, olakšanja koje nastupa nakon spontanog pobačaja, a scena je to koja razdire i samog gledatelja, stavljajući ga u poziciju u kojoj istovremeno osuđuje i suosjeća.

Kamera je fantastična, Renate Reinsve je zasluženo odnijela kući nagradu za najbolju glumicu u Cannesu, a ponekad se čini kao da Najgora osoba na svijetu, neovisno o univerzalnoj tematici koju obrađuje, ne bi mogla biti snimljena nigdje drugdje doli u Oslu. Oslo je predivan u svojoj čistoći, u jasnim linijama i hladnim tonovima koji pjevaju o tišini i usamljenosti (Trier taj specifičan osjećaj naziva Osloneliness). Kraj nije završetak u konvencionalnome smislu kao što to sugerira narativna konstrukcija filma nego ga više možemo tumačiti kao uvod u novu etapu Juliena života, i to onog u kojem ona još jasnije zna što ne želi.

U osmom poglavlju Julie na halucinogenim gljivama vidi svoje mlado lice na tijelu starice, i to ne u tjeskobnom, shizofrenom smislu nego u smirenoj maniri budističke svećenice, što je odraz njezine neočekivane zrelosti, ali i autorski komentar o ženskom starenju i pomirenju s oštrim zubom vremena. Njezino je ravnodušje gotovo aspirirajuće, ona s blagim osmijehom na licu odbija živjeti onako kako bi trebala živjeti pa čak i pod cijenu da je to (u)čini najgorom osobom na svijetu.