Doživjeli smo saharski zalazak Sunca, a dojahali smo do njega na devama i - motorima

Donosimo vam drugi dio putopisa. Boris, Jozo i Luciano krenuli su u Afriku – s motorima

Krajolik počinje ličiti na Mars. Pred nama se izmjenjuju scene spektakularnog pejzaža, planina i smeđeg kamenja. Djeca na magarcima idu u školu dok ih stariji koriste za transport dobara. Dolazimo do oaze Errachidia.

Rijeka drveća vijuga desetke kilometara između marokanskih smeđih klisura dok prolazimo pokraj naselja biblijske egzotike. Izvan sebe smo od oduševljenja i teško možemo procesuirati sve što gledamo. Svako malo stajemo i slikamo ali se ne smijemo previše opustiti jer moramo stići do našeg pustinjskog kampa u Sahari, u mjestu Merzouga, na samoj granici s Alžirom. Dvije zemlje imaju povijest netrpeljivosti pa je granicu između Maroka i Alžira nemoguće preći još od 1994. godine.

Približavamo se Sahari i u čudu gledamo prometni znak upozorenja na pješčane pijavice. Kad ono, ni punih 5 minuta nakon, pojavljuje se velika pješčana pijavica, u koju zabezeknuto buljimo. Dajemo gas i vozimo dalje u transu. Nešto kasnije se jurimo potpuno sami kroz asfaltiranu ravnu cestu, a oko nas ne postoji ništa osim pustinje.

Put do Marhaba kampa

Što sad? Hrpe kuća raštrkane na nekoliko kvadratnih kilometara ali koja je naša? Asfalta više nema, samo makadam i nakon njega nepregledne stotine kilometara saharskih dina. Ispravno zaključujemo da kroz makadam moramo krenuti ka najvećoj grupi zgrada i dolazimo do centra mjesta, ako se to tako može nazvati.

Pitamo dječake od desetak godina za Marhaba kamp. Oni nam signaliziraju da krenemo za njima a mi ih pratimo i vozimo po prašnjavom putu između malih zgradica. Čine se uvjerljivi iako ove situacije uopće nisu naivne. Pogotovo što se u jednom trenutku odvajamo jer jedan od nas slijedi dječake a druga dvojica pitaju ostale žitelje za upute.

Imamo sreće. Dječaci su nas doveli do Marhaba kampa i deru se svom snagom „Marhaba Camp! Marhaba Camp!“ dok skaču po prašnjavom tlu. Radi se o kući tik do pustinje ispred koje su deseci deva koje strpljivo čekaju kao barke na rivi. Dječaci od nas traže novce za asistenciju ali i da od njih kupimo ogrlice s kamenčićima i školjkicama što i radimo. Nisu baš zadovoljni s ukupnim utrškom za ovaj saharski „reket“ ali su dovoljno sretni da poziraju pokraj motora i nas. Prava mala saharska banda!

Ovim djelovima Maroka dominiraju Berberi, koji se ponose činjenicom da su drugačiji od Arapa i da su zapravo oni prastanovnici ovih prostora. Kamp je osmišljen dobro. Motori se ostavljaju unutar zidina kuće a odjeća i stvari u posebnu sobu pod ključem, dok ćemo u pustinju odnijeti najosnovnije.

Sjedamo na deve i krećemo ka našem kampu u Sahari. Deve, te simpatične i umiljate životinje, bespogovorno vuku težak teret našeg tijela dok ih vode maloljetni dječaci u plavim haljama. Nakon sat vremena jahanja kroz saharske dine, dolazimo do kampa i dobivamo naš trokrevetni šatorčić.

Šećemo se okolnim dinama, pijemo čaj, jedemo bademe i gledamo kako stari dan umire nad pustinjom. Doživjeli smo saharski zalazak Sunca i dojahali smo do njega motorima… i devama!

 

Kreće i večera od nekoliko slijedova te tradicionalni afrički ples i pjesma uz bubnjanje i vatru. Mali pomoćnici nisu samo vodiči deva. Oni su i kuhari i plesači i bubnjari. Sve po potrebi. Njima je Sahara svakodnevnica a mi smo im sa svojim oduševljenjem vjerojatno jedni u nizu dosadnih stranaca.

Danas imamo 400 km vožnje. Smjenjuju se predivne vizure pustinje i zelenih oaza koje su vitalan životni čimbenik za većinu ljudi i životinja. Tek ovdje,u pustinji, shvatite koliko je priroda „snalažljiva“, ali nisu ni lokalci bez aduta. Trgovina je glavna aktivnost, a prodaja glavna vještina u Africi jer gdje god zastanemo, makar bili i najdaljoj „nedođiji“ između dva grada, pojavi se na biciklu neki djedica koji iz prašnjave kožne torbe nudi suvenire.

Prije Ourzazatea, namjerno skrećemo 20ak kilometara s puta, u Dadès Gorges dolinu a „marokanski Stelvio“, kako ga zovu, s cestama usječenim u stoljetne planine, ne razočarava.

Hotel kao iz 1001 noći

Napokon dolazimo do našeg odredište, grada koji lokalci zovu Vrata pustinje. U svijetu su ovaj grad i okolica poznati po filmskoj industriji. Lawrence od Arabije, Mumija, Gladijator, Igra Prijestolja samo su neki od poznatih djela snimljeni ovdje a mi se stvarno osjećamo kao u filmu. Tražeći smještaj GPS-om i ne očekujemo previše pošto dio grada, u kojem je isti pozicioniran, izgleda loše čak i za afričke pojmove. Dok stavljamo motore doslovno u štalu, ulazimo u hotel.

Kulise kao iz 1001 noći; stotine stepenica, vratašaca i hodnika ispunjenih knjigama plus veliki bazen u središtu hotela ostavljaju nas bez daha. Večeramo pokraj bazena uz zvuk lokalnog instrumenta kojeg jedino možemo identificirati kao malenu harfu.

Sljedeće odredište našeg putovanja je Marrakech. Prvu kavu do Marrakecha ćemo popiti u Ait Benhaddou, gradu koji je usprkos tome što je izgrađen potpuno od gline, zadržao svoj izvorni oblik stotinama godina. U pop kulturi mjesto je poznato kao lokacija snimanja Games of Thronesa i Pasije.

Teški put nas, kao i u životu, nagrađuje s egzotičnim prizorima. Glinene kuće iz kojih pozdravljaju ljudi, majke na leđima nose djecu te opet, famozne planine Atlas masiva. Dok odmaramo uz cestu, do nas dolaze djeca kojima dijelimo slatkiše te sitni novac. Vidjevši siromašto u kojem odrastaju nastavljamo dalje svaki vrteći neki svoj film u glavi. Ipak, ta djeca nisu ni bahata ni tužna ni neodgojena. Iskreno se smiješe.

Maroko kao prava moto „Meka“

Maroko je prava moto „Meka“. Srećemo grupe Francuza na Yamahama, solo vozače na 20 godina starim Hondama, nizozemske biznismene na oldtimer motorima i Slovence na Harleyima. Svatko ima neku svoju priču a sve nas veže ljubav prema motorima i pustolovini.

Cesta naglo postaje bolja, naši čelični konji se propinju te jurimo prema odredištu. Najvećem gradu Maroka. Ulazimo u Marrakech. Auti, naizgled bez ikakvog reda, zuje oko motora a kroz otvoreni vizir kacige do nas dopiru zvuci marokanskog folka, nebrojenih truba i gradske vreve.

Odlazimo u medinu, stari centar grada. Tamo nas dočekuje novi kulturološki šok. Hodamo leđima okrenutima zidu, oko nas jure skuteri dok njihovi vozači istovremeno pričaju na mobiteli i uživaju u zasluženoj cigareti. Grad je nevjerovatno vibrantan i živopisan. Životinje vuku zaprege pune voća i povrća dok ljudi kupuju u hodu.

Vlasnici raznih dućana nagovaraju nas da kupimo baš njihov proizvod, da se ošišamo baš u njihovoj brijačnici, uđemo u baš njihov restoran i da zapalimo baš njihovu nargilu. Pažljivo biramo tradicionalne poklone, sapune i arganovo ulje kako bismo se bar malo odužili našim boljim polovicama koje trpe naše dugo izbivanje od kuće.

Večeramo na glavnom trgu Jemma el-Fnaa. Ovaj trg je središte grada. Ljudi, jedan do drugog, sjede na klupama i jedu odličnu hranu. Konobari se između njih kreću gracioznošću balerina dok kuhari iznose sastojke koje vidimo prvi put u životu.

Par metara dalje, ulični zabavljač svira flautu kobrama. Osjećaj je fantastičan. I cijeli sljedeći dan posjećujemo brojne kafiće, degustiramo lokalne slastice i najčešće samo sjedimo, uživamo i gledamo ljude koji prolaze i upijamo.

Preko Casablance i Rabata prevaljujemo 600 km po velikoj vrućini te stižemo na odredište. Dok kratimo vrijeme pretresajući doživljaje osjećamo da se avantura bliži kraju.

Sljedeći dan nas do nove, moderno uređene, tangierske luke dijeli 40ak kilometara. Iako je vrijeme „sumnjivo“, ovaj put ne oblačimo kišnu opremu. Naravno, 5 minuta nakon pokreta, lovi nas pljusak i sad više nema smisla stavljati kišnjake. Nema druge nego sljedećih sat vremena odvoziti mokri i promrzli.

Avantura koju će pamtiti zauvijek

Na ulazu u trajekt upoznajemo razne avanturiste te kreće upoznavanje. Ako se ikada ovim brodom zaputite prema Europi ponesite zalihe hrane jer je kuhinja na ovoj linji ravna katastrofi. Na sreću, dosta putnika je bilo iz Italije pa smo uvijek mogli očekivati malo dobrog pršuta I maslina.

Dok ležimo, umirujući rad brodskog motora tjera na razmišljanje. O zemlji i ljudima koje smo upoznali. Strancima koji žive u nama nezamislivom siromaštvu, ali velikog osmijeha i srca. Ljudima koji daju sve, a nemaju ništa. Djeci kojima je,ono što je nama sitnica, nedostižan luksuz.

Nepreglednoj Sahari i zelenim oazama koje nam govore da život uvijek nađe put. Razmišljajući o navedenom i mi se mijenjamo na bolje. To i jest svrha, vratiti se sa svake avanture kao bolji čovjek.

Danas, dok razmišljamo o ovom putovanju, ponekad nam se čini da je sve bio samo prekrasan san. Stvari koje smo doživjeli, ljudi koje smo upoznali i ceste koje smo odvozili čine se kao fantazija.