Mala povijest fashion zineova, papirnatih magazina koje izdaju brendovi

Imaju ih Loewe, Gucci, Bottega Veneta i niz drugih, a počeli su se izdavati još 1930-ih

Zine (čita se zin) je nešto poput pravog magazina, samo u kraćoj varijanti. Osim toga, od tradicionalnih magazina razlikuje ga činjenica da se najčešće radi o neovisnim izdanjima ili samoizdavaštvu te o vrlo maloj nakladi. Prvi zineovi bili su skroz DIY, ispunjeni kolažima i pisani rukom, a onda su se jednostavno fotokopirali. U oblikovanju tih magazina na prve su autore uvelike utjecali dadaisti i nadrealisti te njihove tehnike izražavanja.

Otkad je tiska, pamflete su tiskali oni koji nisu imali pravo glasa, marginalizirane skupine koristile su ih za izražavanje vlastitog mišljenja. I iako je moć zineova upravo u tome što ih može raditi bilo tko, tko ima nešto za reći, danas još uvijek zineove vežemo uglavnom uz fan kulturu gdje su i bili najizraženiji i izrađivani s najvećom strašću. Prve su primjerke navodno počeli izrađivati članovi američkog amaterskog udruženja novinara, APA, krajem 19. i početkom 20. stoljeća. Radilo se o ljudima koji se bave tiskom i koji su se kroz DIY magazine povezivali objavljujući priče o zajedničkim interesima.

PRVI ZINEOVI BILI SU POSVEĆENI SF-U

Najizraženija među zajedničkim interesima kreatora zineova bila je znanstvena fantastika. Sve je počelo kad su SF magazini počeli objavljivati pisma i adrese svojih čitatelja koji su se bunili na nelogičnosti u pričama koje su magazini objavljivali. Oni su se potom odlučili početi međusobno dopisivati i kreirati vlastite magazine u kojima su pisali SF priče, fan komentare i općenito pisali o znanstvenoj fantastici. Bili su to tzv. fanzineovi, zineovi koje rade fanovi, uglavnom za druge fanove, ali iz njih se razvio cijeli pokret. S pojavom punka u drugoj polovici 20. stoljeća razvili su se zineovi posvećeni kulturi otpora. Oni su donosili manje priča, a više kopiranog sadržaja i kolaža fotografija. Kroz taj su se period razvili i zineovi posvećeni feminizmu kao što je bio Riot Grrrl. A onda se pojavio internet i fanovi su se krajem devedesetih i početkom 2000-ih preselili na forume.

Kultura izrade zineove nakratko je oživljena kroz twee trend oko 2010. godine. Radilo se u stilu čiji su pripadnici kupovali odjeću u second hand trgovinama i na buvljacima prije nego je to bilo popularno, koristili jednokratne analogne fotoaparate i neprestano bili u potrazi za mini haljinama s kragnama i messenger torbama. Cilj je bio pokušati izgledati i pokušati očuvati načine iz predinternetske ere pa je tako velik dio njih izrađivao i svoje zineove. Jedna od njih bila je i Tavi Gevinson koja je karijeru počela kao modna blogerica te je u dobi od 13 godina sjedila u prvim redovima na tjednima mode uz Annu Wintour. Gevinson je danas glumica, a u međuvremenu se bavila novinarstvom i vodila svoj portal Rookie koji je vrištao twee, a tematizirao je odrastanje. Kroz Rookie su dodatno ponovno popularizirani zineovi, a Gevinson i njezin tim objavljivali su nove zineove raznih tema na tjednoj bazi kao i članke o tome kako ih izraditi te su imali godišnje tiskano izdanje Rookie Yearbook.

Tijekom tog perioda društvene mreže su se polako pojavljivale, a u idućih nekoliko godina utaborile su se kao konstantni dio naše svakodnevice te su postale platforme za dijeljenje poruka otpora i fan trivije. Zine kultura kratko je opet oživljena prošle godine kroz film Moxie komičarke, redateljice, glumice i scenaristice Amy Poehler. Film prati 16-godišnju srednjoškolku koja kreira feministički zine Moxie koji za cilj ima osnažiti njezine kolegice dok prolaze kroz vrlo osjetljivi period života.

ZAŠTO IH MODA TOLIKO VOLI

Modni brendovi obožavaju koristiti zineove i to više kao branding strategiju nego sredstvo za marketinšku prodaju. Neki ga izdaju za posebne prigode, recimo ususret novoj reviji, povodom suradnje s nekim poznatim licem ili umjetnikom ili za kakve proslave godišnjica. Drugi ga pak redovito periodički izdaju znajući već da njihovi kupci i fanovi to očekuju. No, nitko od njih ih, očekivano, više ne radi ručno, od ilustracija i novinskog teksta koji potom fotokopiraju.

Gucci koristi svoj digitalni zine za predstavljanje aktivista, umjetnika i pisaca iz cijelog svijeta. Zove se Chim for Change, a uređuje ga Adam Eli. Teme kojima se unutra bave obično se tiču ravnopravnosti, rasizma, LGBTIQ+ zajednice i problema marginaliziranih skupina kojima se tako nastoji dati javni prostor. Bottega Veneta ima isključivo digitalni zine koji se zove Issued by Bottega, a u njemu daju prostor radovima različitih umjetnika od onih koji se bave slikarstvom i ilustracijom preko fotografa do digitalnih umjetnika. Isabel Marant ima Witness Marant Magazine, tiskano izdanje u kojem objavljuje svoje kolekcije uz razgovore s ljudima koji je inspiriraju. Coming of Age bio je zine koji je kreirao Virgil Abloh povodom svoje izložbe o odrastanju istog imena, a koji se dijelio i na Louis Vuitton reviji. Loewe je imao seriju zineova koji su pratili njihove kolekcije, a koji su se mogli preuzeti i u digitalnom obliku preko Apple Books.

Fora je u tome da za razliku od onoga što o njima objavljuju tiskani i online magazini, brendovi imaju potpunu kontrolu nad onim što će biti u njihovom zineu. Imaju kontrolu nad tekstualnim sadržajem, nad fotografijama, grafičkim dizajnom, nad apsolutno svakim segmentom i tako sami kreiraju ‘medijsku’ sliku svog brenda koji žele poslati prema van. Možda zvuči propagandistički, ali zineovi nemaju takav domet da bi to doista i bili niti im je to cilj. Oni su tu za povezivanje s ljudima koji već ionako vole i kupuju brend, za produbljivanje odnosa sa zajednicom i za mogućnost puštanja iste u taj vrlo zatvoreni i od stvarnosti udaljeni svijet.