Marjeta Kessler iz Zagreba strastvena je globetrotterica koja je s prijateljicom posjetila Kubu, a za nas je napisala kako joj je bilo, što je posjetila i što ne biste trebali propustiti ako se sami odlučite na ovakvu avanturu

Kako odoljeti duhu vremešnog Hemingwaya koji je upravo na Kubi proveo gotovo dva desetljeća i koja je bila njegova inspiracija i za roman “Starac i more”?

Kako odoljeti šarenilu boja, mirisa, okusa i ritmova koji kao da su svoj dom našli u ovoj uspavanoj destinaciji prožetoj duhom davnih 50-ih? Opuštenost, skromnost, zahvalnost i sreća prožete aromom života, daju Kubi onaj magični sastojak koji je čini jednosatvno neodoljivom! Prijateljica i ja zaputile smo se u trotjednu avanturu bez unaprijed organiziranog smještaja, s vodičima u ruci, sa znatiželjnim iščekivanjem što će nam taj plan bez plana donijeti. Pa evo kako je to izgledalo.

1. Jahale smo konje u Vinalesu i probale kubanske cigare i kavu

 

Kao da uletiš u vremensku kapsulu i kao da biraš period gdje da te u prošlost odvede s krajnjim ciljem limitiranim na zadnje desetljeće prošlog stoljeća, imale smo osjećaj da smo uletjele u filmski scenarij Jurassic parka. Prekrasno pitoreskno seoce na visoravni u provinciji Pinar del Rio, oduševilo nas je drvenim kućicama s drvenim trijemovima, šareno obojenih fasada smješteno u srcu prekrasne prirode između velikih planina koje zaista oduzimaju dah.

Iako se nikako nismo mogle odlučiti u kojoj da spavamo, jer zapravo su sve male i ne baš pretjerano uređene, morale smo provesti tri noći u ovom prekrasnom selu. To se kasnije pokazalo odličnom odlukom. Već na jutarnjem joggingu (potpuno neshvatljivom aktivnošću za prosječnog Kubanca) srela sam Španjolca koji je imao farmu konja, i na mom gotovo nepostojećem španjolskom dogovorila izlet u planine. Nisam ni bila svjesna smijeha i zabave koja nas čeka. Naime, izlet je bio cjelodnevni. Na konjima. Za nas koje nismo jahači.

Dok smo prolazile kroz zaista impresivnu prirodu i murale iscrtane po stijenama planina, penjući se prema plantažama kave i duhana, morale smo proći i kroz maleno selo, između drvenih kućica, gdje je bilo sasvim normalno vidjeti oprane pampersice kako se suše na štriku pa sve do djece koja se kupaju vani u lavoru ili bosonoga igraju nogomet na prašnjavoj cesti. Razgovor s vodičem tekao je na španjolskom koji, ruku na srce, ne znamo niti jedna, ali uz pomoć ruku, nogu i maštovitih gestikulacija, uspjele smo se sporazumjeti do te mjere da ne znam bi li moglo bolje i da znamo jezik.

Prvi pit stop je bila plantaža kave i kakaovca gdje besplatno možete kušati tradicionalnu kubansku kavu koja se servira u malim šalicama i okusom je mnogo jača od klasične turske, a zatim smo prošetale do obližnje farme duhana kako bismo uživale u popodnevnoj siesti. Izrazito ljubazni domaćini objasnili su nam cijeli postupak izrade duhana, i ono što je super je što možete probati pravu klasičnu cigaru samo s duhanom bez ikakvih aditiva, kakve nikada ne idu u prodaju već su dostupne za osobnu upotrebu dok ste na Kubi.

Iste možete kupiti po simboličnoj cijeni, no kako nemaju certifikat, ne možete ih iznijeti iz zemlje. Iako umorne od cjelodnevnog jahanja konjima po prašumi (punih sedam sati na konju), ipak smo našle snage i zaputile se u obližnji restoran na večeru i izlazak u disko s lokalcima. Doživljaja nikad dosta, vožnja u prastarom Fordu bez svjetala, po cesti bez javne rasvjete, sa 10 suputnika, za pola dolara po glavi i dolazak u disko koji je na otvorenom u polušpilji i gdje boca ruma košta 50-ak kuna, svakako nije za propustiti. Bitno je samo da ste dobro raspoloženi jer Kubanci su uvijek spremni za zabavu.

2. Plesale smo salsu i guštale u koktelima

Oduševili su me zvukovi sambe, salse i bachate dok smo šetale ulicama gradova na Kubi. Svi su odlično raspoloženi, nemate dojam da ih njihovo siromaštvo ni na koji način opterećuje. Iako je sve vrlo jednostavno i napola trošno, izrazito simpatični i brbljavi, nasmijani i spremni pomoći ako vam nešto treba. Mene je oduševio Trinidad gdje smo smo odlučile iznajmiti bicikle i voziti do plaže koja je navodno udaljena 15 minuta od samog grada. Zvuči primamljivo, ali bicikli iz 1950-ih godina i 30 kilometara vožnje u jednom smjeru, cestom s bezbroj uspona i spuštanja, a sve to nakon dana u kojem smo sedam sati jahale konje, zaista su izazvale salve smijeha i, najbitnije, još jedan neplanirani izazov.

Po povratku u grad iako umorna nisam željela propustiti ranije dogovorenu večernju lekciju salse. Iako sam očekivala markantnog Kubanca, dočekala me vremešna gospođa koja me za par dolara po satu okretala dobrih sat vremena. Večer smo provele u Casi de la Musica koju svakako ne smijete propustiti jer koktele na bazi ruma (Cubanita, Mojito, Cuba Libre) možete popiti za par dolara servirane u plastične čaše i natočene iz vrča, a neumorni Kubanci vas salijeću za ples do rane zore. I da, na Kubi svi plešu. Kad sam ih inicijalno redom odbijala jer baš i ne znam salsu, jedan od njih mi je postavio odlično pitanje: “Zar vaši muškarci doma ne plešu kad izađu van? I ako ne plešu kako zavode žene?” Nasmijao me od srca dok sam razmišljala o izlascima u Zagrebu i našim muškaracima koji plešu samo kad moraju.

3. Obišle smo grad u starom Cadillacu i vozile se u ludom Coco taksiju

Havana je prekrasna i zaista pruža mnoštvo zanimljivih sadržaja, bilo da volite kolonijalnu arhitekturu, povijest ili ste više za isprobavanje restorana, klubova, barova i ples. Nismo mogle propustiti vožnju u Coco taksiju, koji doslovno samo što se nije prevrnuo od velike brzine kojom Kubanci jure duž El Melacona. Smijehu i suzama zaista nije bilo kraja. Nismo ni krenule kad nas je poklopio ogroman val koji se izlio preko ceste tako da smo bile kompletno mokre, a zbog radija koji se pokvario zbog mokrih žica, simpatični nam je vozač idućih 45 minuta pjevao. Ludu vožnju Coco taksijem smo zamijenile najmom Cadillaca.

Stvarno je nemoguće opisati taj osjećaj vjetra u kosi, gužve na ulicama, rupe na cestama, glasnih ritmova koji odzvanjaju kroz stare zvučnike i lude atmosfere dok smo jurile ulicama stare Havane. Ne znam što me je više oduševilo, hotel Nacional i ispijanje koktela dok smo zamišljale kako je tamo nekad pjevao i sam Sinatra, moćna katedrala koja se uzdiže usred napola razrušenih okolnih ne zgrada nego cijelih blokova, trg Revolucije ili vrhunsko uređeni Miramar i Avenida 50 gdje su smještene sve rezidencije i veleposlanstva. Nismo propustile ni muzej Revolucije jer na Kubi je i tako sve u znaku ruma, cigara i Che Guevare.

4. Posjetile smo ulice stare Havane

Iako smo dobar dio prošle vozeći se automobilom, taksijem ili biciklima, ipak neizostavno moram spomenuti šetnju starom Havanom. Usred gotovo razrušene, prljave stare Havane prkosno se uzdiže uređena ulica Obispo koja je prepuna malih restorana, barova, galerija, suvenirnica, uličnih svirača i malenih dućana gdje ne možete naći gotovo ništa pa tako ni običnu čokoladu koju smo tako željele.

 

Lutajući i tražeći nešto slatko vidjele smo sve, od sirotinje koja spava na ulicama do sređenih Kubanaca koji kao da tamo ne pripadaju. Ne postoji plan koji trebaš pratiti, doslovno smo samo hodale ponesene odličnom atmosferom i aromom života koja čini ovo mjesto posebnim. Zarazni ritmovi kao da vas pozivaju u barove na popodnevnu siestu, taj kubanski šarm, ta eklektičnost ljudi i ulica nešto je što se ne može propustiti. Spoj nekonvencionalnog i konvencionalnog, srčanost i susretljivost su toliko enigmatični jer ovi ljudi zaista žive na granici siromaštva, a još uvijek se glasno i široko osmjehuju.

A kada se umorite od hodanja, dovoljno je dignuti ruku i vrlo brzo će vam stati jedan od prastarih oldtajmera u kojemu ćete se voziti nagurani s Kubancima koji jure na posao jer gotovo svaki drugi Kubanac koristi svoj automobil za prijevoz kako drugih Kubanaca tako i turista.

5. Jele smo u La Floriditi i La Bodeguita del Medio

Moram priznati da sam uvijek bila ljubitelj Hemingwayeva lika i djela. Sviđao mi se njegov stil pisanja, njegova mašta, a posebno me fascinirao njegov život u Havani. E, moj Ernest! Nije on bio lud što je dane provodio ispijajući rum i pušeći cigare u La Floriditi. Mali riblji restoran poznat po svojim daiquirijima, idealan je izbor za popodnevnu siestu i promatranje svijeta koji kao da živi na ulicama stare Havane.

Stvarno je nevjerojatno gledati taj mravinjak ljudi na ulicama, osjetiti tu nepresušnu energiju i biti dio te struje koja kao da vas vuče u svoj vrtlog. Veliki sam ljubitelj ruma i nisam mogla propustiti njegovu domovinu,, a tako ni mjesto gdje je prvi put napravljen davne 1942. Veličanstvena La Bodeguita del Medio. Popodnevna gužva, navala turista, glasna glazba, plesačice, ulični performeri, cijeli živi svijet okuplja se oko ovog kultnog mjesta koje, iako je na popisu svih turističkih vodiča, ima što za punuditi.

6. Vidjele smo beskrajne bijele plaže s najmekšim pijeskom na svijetu

Iako je naša prvotna ideja bila Varadero, htjele smo izbjeći najveća okupljališta turista na Kubi i pokušati naći nešto što je malo manje “turističko” kako bismo nekoliko dana uživale u plažama i moru. Odluka je pala na Cayo Coco & Cayo Guilermo otoke na istoku Kube, no kako nismo na vrijeme kupile avionske karte, odlučile smo se za taksi jer su otoci dostupni preko male nasipane ceste preko mora do koje se dolazi iz strave i užasa koje se zove Ciego de Avilla.

Zaista najsiromašnije mjesto koje smo vidjele na Kubi u kojemu je sve zatvoreno i nema niti onih poznatih zvukova, niti simpatičnih Kubanaca, skoro pa ništa. S obzirom na to da smo check in imale drugi dan navečer, bile smo prepuštene ovom gradiću i smišljanju gdje ćemo spavati i šta ćemo raditi ostatak dana. Iako prilično pust i prazan na kraju smo popodne provele vozeći se u kočiji, a večer u malom restoranu tik do kolodvora gdje smo ujutro uzele taksi. Kristalno čisto tirkizno more, najmekši bijeli pijesak i plaže dokle vam pogled seže u daljinu nešto je što je definitivno vrijedilo čekati. Priroda je apsolutno savršena. Zabave nam stvarno nije nedostajalo – od plivanja s dupinima, ronjenja na koraljnom grebenu, barova na plaži i posjeta malim susjednim otocima. Iako izlasci nisu baš nešto, ipak se isplati potegnuti i ljenčariti barem nekoliko dana.

7. Spavale smo u kućicama u Sitio La Guirra

Neplanirano spavanje u malenom selu, skrivenom u gustoj vegetaciji otoka Cayo Coco, ne bih nikako propustila. Oduševile su nas drvene kolibe sa slamnatim krovovima u srcu prekrasne prirode usred luksuznog otoka.

Na ovom mjestu nas je prvi put uhvatila kiša i kako zaista ne postoji ništa što možete raditi na tropskom otoku dok traje oluja, sjele smo u mali bar kako bismo isprobavale koktele i nešto konkretno pojele. Na kraju se dosadan dan pretvorio u urnebesnu večer gdje smo zajedno s nekolicinom turista i kuharom kuhali zajedničku večeru u kuhinji restorana, plesali salsu i ispijali rum do ranih jutarnji sati.

8. Jele smo lokalnu hranu koja je jako ukusna

Mirisna, šarena, savršena. Jedite, jedite i jedite! Kubanska kuhinja mješavina je različitih utjecaja drugih kultura kao npr. španjolske, afričke, arapske i karipske. Bazirana je na morskim plodovima, uz najveći specijalitet – jastoga ili ako ste dovoljno hrabri, kornjaču. Razigrana, živa, prepuna aroma života. Oduševio me je njihov jastog, ribe, školjke i ostali morski plodovi. Brzo se naviknete da na otoku nema krumpira te da se uz sva jela služi riža i grahorice. Odličnu kuhinju možete naći na svakom koraku, svaki grad ima svoje restorančiće s odličnom ponudom za nas po prilično jeftinim cijenama (jastog od 15 do 30 dolara, riba od 10 do 15 dolara).

9. Spavale smo u Casa Particularu

Zaboravite skupe hotele, spavajte u privatnom smještaju – casama. Iako su daleko od luksuza, sobice koje Kubanci iznajmljuju su uredne i čiste, najčešće imaju svoju kupaonicu u sklopu sobe i zapravo su dovoljno za ono što vam treba. Cijene su povoljne, od 30 dolara na više, zavisno u kojem ste gradu. Domaćini će vam rado za nekoliko dolara pripremiti jelo koje volite i, ono što je zanimljivo, servirati na stolu zajedno sa svojim ukućanima.

Nisam baš tip od doručka, ali sam svako jutro strpljivo čekala domaćicu da mi napravi pečena jaja, voće ili nešto od kubanskih delicija. Priznajem, pogled mi je često bježao prema starom, trošnom frižideru hrđavom skoro do vrha, koji datira valjda iz četrdesetih godina, no nisam dobila dojam da njih to nešto previše opterećuje. Ono što će vas iznenaditi kada ga otvorite, jer ne možete odoljeti tom porivu i jer vas zanima što ima unutra, shvatite da zapravo nemaju ništa. Police su prazne, a jaja, namaze i povrće kupuju samo da mogu pripremiti turistima.

10. Vidjele smo i Santiago de Cuba

Iako više od tisuću kilometara udaljen od Havane, pa samim time i manje izložen rijekama turista, ovaj grad skriva prekrasnu povijest, i oslikava Kubu kakva ona jest- strastvena, kaotična, a opet opuštena i romantična. Ostaci kolonijalne arhitekture vidljivi su na prekrasnim moćnim zgradama koje su zahvaljujući 500. obljetnici većinom obnovljene.

Iako je dio Kube, geografski je bliži Haitiju te se izrazito osjeća karipski utjecaj. Ono što je mene oduševilo je ritam ulice, svirači koji sviraju na svakom uglu, brbljavi Kubanci uvijek spremni za čavrljanje, mirisi kubanske kuhinje, stari automobili u prometnoj gužvi, vika, smijeh i opuštena energija koju doslovno osjetite na svakom koraku.

Iako je prilično daleko moram priznati da nam uopće nije žao što smo se odlučile na ovu avanturu. Santiago vrvi životom. Uvijek ću se sjećati popodnevnih siesti u parku Cespedesu, ispijanja koktela u malenim restoranima, pa sve do vrhunskih noćnih izlazaka i plesa do zore. Kažu, tko nije bio u Santiagu, nije upoznao pravu Kubu.