Zagrepčanka Nataša Trinajstić sama si zna napraviti cipele; malo smo joj zavidne na tome

Provele smo dan s postolarkom Natašom koja je uz pomoć svojih ruku i zanatskih vještina uspjela ostvariti svoj san u Hrvatskoj

“U mojoj obitelji već se desetljećima sve, ali baš sve, vrti oko cipela”, kaže zagrebačka postolarka Nataša Trinajstić, jedna od onih koji doslovno rukama zarađuju za život i time ostvaruju svoje snove. Ova 48-godišnjakinja, naime, u svojoj postolarskoj radnji Zvonimir izrađuje ženske cipele, reklo bi, se po starinski – ručno i po mjeri.

Baš kao što su to nekada radili njezin pradjed Franjo, djed Seid, baka Dragica, mama Emina i tata Zvonimir. Svi odreda zagrebački postolari prve klase. Šusteraj im je, kaže Nataša, donio mnogo ljubavi i sreće u obitelj: baka i djed upoznali su se kao šegrti u postolarskoj radionici, Natašini mama i tata zaljubili dok su radili u nekadašnjoj tvornici obuće Astra, a Nataša se, pak, zaljubila u cipele i u svoje životno zvanje dok je bila klinka. Njezino najdraže igralište bila joj je postolarska radnja njezinih roditelja.

“Naravno da su mi roditelji mogli napraviti cipele kakve god poželim, ali sve do kraja srednje škole željela sam nositi isključivo tenisice”, priča Nataša Trinajstić koja je završila Srednju školu za tekstil, kožu i dizajn – smjer zanatstva, a karijeru započela kao šegrt u radnji svoga oca. Kaže, nikada nije zažalila. Danas je jedna je od uistinu rijetkih žena koja si sama može napraviti cipele – svojim rukama.

Za razliku od svojih prethodnika, Nataša je ipak postolarka novog doba koja dizajnom prati svjetske trendove. Osim u izradi cipela, vrlo je spretna i u vođenju društvenih mreža pa na svojoj strani ima Facebook i Instagram gdje svakodnevno objavljuje neki od modela cipela nastao pod njezinim čekićem.

Ovih dana Nataša obilježava (ali ne slavi) trenutak kada je prije točno dvadeset godina na postolarskom stolcu naslijedila oca Zvonimira. Upravo smo je zato posjetile u postolarskoj radionici “Zvonimir” u centru Zagreba.

Vani je vruće, nekakvi su radovi u Dalmatinskoj, puna je ulica moderne mehanizacije. Za razliku od toga, u Natašinoj postolarskoj radnji kao da nije 2019. Radnja je uređena poput kakve scenografije iz starih filmova s izlošcima cipela starijih od četiri desetljeća, mašinom Singericom koja datira iz 30-ih godina prošlog stoljeća, s obrtničkim diplomama obješenim na zidovima. Sve miriše na ljepilo, posvuda su komadići koža različitih boja i vrsta, a postolarski alat već desetljećima nepromijenjen stoji razbacan na panklu: čekić, igla, konac, lohajzl…

“Kada je 1976. moj otac preuzeo radnju u Ilici 82 od majstora Vinka Topola, cipele izrađene po mjeri bile su vrhunac prestiža”, kaže Nataša Trinajstić koja je prije deset godina radnju preselila na novu adresu, u Dalmatinsku 12. Specijalizirala se za izradu ženskih cipela s niskom potpeticama kao što su balerinke i sandale gladijatorice. S ponosom ističe da je Zvonimir jedina postolarska radnja u gradu koja ručno izrađuje i čizme.

“Njegujem tradiciju i ručnu izradu, ali isto tako obožavam moderan dizajn i tehnologije novog doba”, priča Nataša koja demantira onu staru da su u postolara najgore cipele. Nosi, naime, super moderne natikače izrađene od vrhunske kože s metalik efektom. Da, napravila si ih je sama.

Kako nastaju cipele

S obzirom na to da smo i mi, poput većine žena, naprosto lude za cipelama nismo mogle ne iskoristiti trenutak da zapravo saznamo kako one nastaju.

“Prvo se uzme mjera, potom se kroji koža, priprema gornjište za izradu, pa donji dio. Cipele nastaju cvikanjem, umpigavanjem, ljepljenjem, rajbanjem, obrezivanjem, a za njihovu ručnu izradu potrebno je više od 72 sata”, priča postolarka koja cipele izrađuje isključivo po narudžbi, a cijene se kreću od tisuću kuna za balerinke i sandale do tri tisuće kuna za čizme.

Tolika je, naime, cijena da kroz život koračate u jedinstvenom modelu koji imate samo vi, izrađenom točno po širini i dužini vašeg stopala.

U razgovoru s Natašom nismo mogle ne primijetiti da se postolarski jezik sastoji od mnogo izvedenica iz njemačkog jezika. Pa smo saznale i zašto je tome tako. Naime, postolarski ceh u Zagrebu postoji još od 1466. godine, a prvi postolari na području Zagreba stigli su iz Njemačke.

U postolarskoj radionici Zvonimir sve je puno uspomena na neke bolje dane u obrtništvu. Nataša, za razliku od svojih roditelja, nema naučnika. Postolarstvo je, naime, jedan od deficitarnih zanimanja, a Nataša se nada da će ipak imati kome u nasljeđe ostaviti znanje i vještine kako se ručno izrađuju cipele.

‘Gdje su ruke, ima i struke’

Kako bi mlade potaknuli na upisivanje strukovnih škola, Ministarstvo gospodarstva, poduzetništva i obrta u sklopu kampanje Ostvari san u Hrvatskoj pokrenulo je projekt pod motom ‘Gdje su ruke, ima i struke’ s kojim se naglašava važnost cjeloživotnog i poduzetničkog učenja. Točnije, ovime se želi osvijestiti važnost i vrijednost strukovnog obrazovanja te potaknuti obrazovanje za zanimanja koja su tražena na tržištu rada. Projektom se nastoji potaknuti upis učenika u deficitarna zanimanja koja se provode prema modelu naukovanja (Jedinstveni model obrazovanja).

Točnije, na stranici Ostvari san u Hrvatskoj u tijeku je “Poticanje obrazovanja za vezane obrte temeljene na sustavu naukovanja” u vrijednosti od 67,8 milijuna kuna u sklopu kojega se odobrava stipendiranje učenicima koji se obrazuju u deficitarnim obrtničkim zanimanjima te za poticanje gospodarskih subjekata za primanje učenika na naukovanje financirano sredstvima iz Europskog socijalnog fonda.

Ukratko, ovim projektom učenicima koji se obrazuju u deficitarnim zanimanjima po jedinstvenom modelu obrazovanja (JMO) dodjeljuju se stipendije, a iznos potpore u školskoj godini 2019./20. bit će 18.000,00 kuna. Osim toga, financijskim potporama se potiču mikro, mala i srednja poduzeća da sudjeluju – u obliku mentorstva – u obrazovanju učenika u obrtničkim zanimanjima.