Svijet je zgrožen komentarom o sestrama Williams ove redateljice. Evo zašto je on duboko pogrešan

Uspješna redateljica Jane Campion je prilikom prihvaćanja nagrade istaknula je da je njezin uspjeh značajniji od onog američkih tenisačica

Jučer je u Los Angelesu održana 27. dodjela Critics Choice Awards, na kojoj se odaje počast najboljim ostvarenjima iz svijeta filma i televizije. Film The Power of the Dog, novozelandske redateljice Jane Campion, tijekom se dosad održanih dodjela već okitio brojnim nagradama i priznanjima, odnosno prometnuo u jednog od glavnih favorita za nadolazeće Oscare. Njezina drama, naime, nominirana je u čak 12 kategorija, među kojim su one za najbolji film, režiju, adaptirani scenarij, najboljeg glumca Benedicta Cumberbatcha, najbolju sporednu glumicu Kirsten Dunst te najbolje sporedne glumce Kodija Smit‑McPheeja i Jesseja Plemonsa.

“Vi ste prava čuda, ali …”

Da će se film zadržati upravo na uzlaznoj putanji trebala je potvrditi i sinoćnja ceremonija; Jane Campion je uz ovacije publike proglašena pobjednicom u kategoriji najboljeg redatelja. Od šest nominiranih u kategoriji, bila je samo jedna žena, i upravo je ta žena prepoznata kao najbolja. I bila bi to još jedna lijepa vijest uoči dodjela Zlatnih globusa i Oscara, na kojoj se takav ishod ponovno nadamo vidjeti (ne zato što je Campion žena, nego zato što je film to zaslužio), da redateljica nije, iz samo njoj znanih razloga, u govoru zahvale osjetila potrebu naglasiti kako je njezin uspjeh važniji/teži/začudniji od uspjeha nekih drugih žena. Točnije, sestara Venus i Serene Williams. Istaknuvši da se osjeća počašćeno što se nalazi u prostoriji s tolikim inspirativnim ženama, uključujući, primjerice, i Halle Berry, izrekla je i sljedeću rečenicu.

“Serena i Venus, vi ste prava čuda. Međutim, vi ne igrate protiv muškaraca”, rekla je ničim izazvana i nastavila blebetati (stvarno, pogledajte snimku i vidjet ćete da boljeg izraza nema) o tome kako bi jako voljela da joj sestre održe koji sat tenisa, koji je igrala dok nije ozlijedila lakat. Osim što su jedini satovi/lekcije koje bi joj eventualno mogle držati – oni iz privilegiranosti. Ozbiljno, netko danas misli da doslovno moraš igrati protiv muškaraca da bi ‘igrao’ protiv muškaraca u svijetu u kojem muškarci dominiraju?

Ovdje treba podsjetiti na neke hladne činjenice; Serena Williams najbolja je tenisačica svih vremena, dok Venus iza sebe također ima zavidnu karijeru koja uključuje osvajanje sedam Grand Slam naslova, titulu prve Afroameričke tenisačice na broju jedan WTA ljestvice, i to u povijesno teškoj konkurenciji. Da je Campion pogledala barem isječke iz filma King Richard o njihovom odrastanju i profesionalnom putu, možda bi joj bilo jasnije zašto je takav komentar krajnje neprimjeren, uvredljiv i vrijedan osude – kad joj već zdravorazumski nije jasno što znači da jedna siromašna afroamerička obitelj zauvijek promijeni percepciju sporta u pravilu rezerviranog za bogate bijelce. Recimo, Campion i njezinu obitelj.

Klasa, rasa i privilegija

Kako su odmah primijetili brojni korisnici Twittera, zgroženi njezinim komentarom koji je izrekla blesavo se smijući, ona se rodila kao dijete istaknutog kazališnog redatelja Richarda Campiona i glumice Edith Campion. Kako je onda moguće da je u bilo kojoj opciji mogla pomisliti da je zgodno napomenuti da joj je, kao bijeloj ženi iz priznate umjetničke obitelji, u svijetu filma bilo teže nego sestrama Williams, koje su doslovno trenirale uz pucnjeve u Comptonu? Zašto je uopće osjetila potrebu da se na njih referira ili da svoj uspjeh uspoređuje s njihovim? Zašto je ignorirala činjenicu da je rasa i dalje ogromni faktor prilikom uspinjanja po društvenoj, odnosno profesionalnoj ljestvici zapadnog svijeta, svoj Netflixovoj i inoj inkluzivnosti unatoč? Odgovor je, koliko god on bio slojevit, zapravo vrlo jednostavan.

Baš kao i brojni prije, a posve sigurno i brojni koji će doći nakon nje, Campion će se na teži način morati upoznati s pojmom privilegiranosti. Pojam je to koji je danas, zbog pretjerane upotrebe i primjene gdje treba i gdje ne treba postao već pomalo izlizan. No, u svojoj je biti on i dalje važan za razumjeti, upravo zato da se ovakvi ispadi više ne bi ponovili. Najprostije rečeno, bez potrebe za poznavanjem cijele teorijske pozadine pojma, on nalaže da treba biti svjestan da, ako ste bijeli muškarac, ne možete pričati o izazovima života crne žene. Ako ste bijela žena, također ne možete pričati o tome kako je živjeti kao žena tamnije puti. Ako niste invalid, ne možete u njihovo ime govoriti o tome s čime se sve susreću prilikom razgovora za posao. Ne možete govoriti gej osobama kako bi li ili ne bi trebale ‘paradirati’ ulicama, ne možete reći nekome tko se cijeli život bori viškom kilograma da naprosto mora manje jesti, isto kao što ne možete depresivnoj osobi reći da vama pomažu duge šetnje u prirodi.

Sve je prilično jednostavno

Zašto? Ne može biti jednostavnije – zato što nemate apsolutno nikakvog pojma o tome kako je živjeti u njihovoj koži, zato što ste imali privilegiju ne znati. Vi ste, već ovisno o tome o kojem primjeru govorimo, bijeli, zdravi, fit, financijski osigurani, pripadnici rasne većine i vaši su problemi, bez namjere da ih se omalovažava, neke druge prirode. Isto je tako Jane Campion, bez sumnje, žena čiji rad treba poštovati. Naposljetku, riječ je o prvoj ženi u povijesti koja je dva puta bila nominirana za Oscara u kategoriji najboljeg redatelja (prvi put za film Piano iz 1993.), kao i prvoj ženi koja je u Cannesu osvojila Palme d’Or.

Pa unatoč tome što se, kao i svaka žena u dominantno muškim profesijama, sigurno susrela s diskriminacijom i nepovjerenjem, njezina je početna pozicija naprosto bila dramatično lakša od one sestara Williams. I to nije, važno je reći, nešto čega bi se trebala sramiti. Umjesto toga, to je nešto čega bi trebala biti svjesna, barem u tolikoj mjeri da ne osjeti potrebu pred cijelim svijetom reći da je bolja od njih. Bare minimum, da se poslužimo jezikom koji i ona razumije.