Šivala je haljine za lutke, učila od najboljih modistica, a onda je počela izrađivati vlastite šešire - i osvojila cijelu Europu

Sonja Braut razgovarala je s našom velikom dizajnericom šešira iza koje je rad u Hrvatskoj i Nizozemskoj i više od 150 izložaba

Godinama sam je pratila izdaleka i napreskokce, a onda se lani u Muzeju za umjetnost i obrt napokon uživo srela s reprezentativnim presjekom njezinih djela. Iako je uspon do trećega kata pravi pothvat, zbog zbirki satova, stakla, keramike, bjelokosti i mode uvijek se isplati, a pogotovo kada se između njih uvuče magični svijet šešira Staše Čimbur. A s njim i oni koji na stalku strpljivo čekaju da ih se izabere i izvede na ulicu, paučinasti koji zavodljivo skrivaju i glavu i ramena i satenske vrpce koje vješti prsti naberu, pa preklope i potom izvuku i svežu tako da ženu pretvore u filmsku zvijezdu, kao i oni koji mogu zasjeniti najraskošnije cvjetnjake i flotile s askotskih šešira. Namignula sam maksi-šeširima ukrašenim narisanim očima koje poručuju ‘Vidim te-vidi me’, poželjela da mogu na glavu staviti objekt s kojeg strši mini antikni mebl, divila se stolu za čaj na glavi gole lutke koji bi lijepo pristajao u dnevnu sobu i onda se, podigavši pogled, zaljubila u reljefne slike od tkanina koje potvrđuju da bi šešir doista mogao biti sve što nam treba.

Sjećanja na ovu izložbu krčkala su moju želju da upoznam umjetnicu, a nedavni susret omogućio je ne samo nastanak ovoga teksta, nego i da upoznam osobu koja širi ljepotu, sklad i ugodu na sve oko sebe. Nakon obilaska njezinog showrooma i ateljea u prizemlju kuće, a onda i stana na katu koje mi je Staša radosno pokazivala jer je prvi put u životu mogla urediti svoj dom od svake kvake do ograde lođe od pocinčanog željeza s ‘uzorkom’ stilizirane šume, doslovce smo se izgubile u razgovoru. A u okruženju u kojem vrište boje, a da jedna drugu ne guše i gdje svaki detalj uspijeva privući pažnju, udobno je kao na njezinoj dubokoj zelenoj sofi i ugodno kao Stašin pogled dok tumači kako radi, što je zanima i nadahnjuje. A zanima je sve i sve pohranjuje u glavi da bi kad joj zatreba mogla izvući ideju, boju, oblik, materijal…

DJETINJSTVO UZ LUTKE, ŠIVANJE, VEZENJE I HEKLANJE

“Rasla sam na sjeveroistočnom rubu Trešnjevke nedaleko Vjesnikovog nebodera, u kućici u koju su s Prekrižja preselili mamini mama Marija i tata Josip i više se nisu vraćali na brdo. Djed je kratko radio u Poreznoj, a onda na moju sreću izučio za drvodjelca, pa je njegova radionica s hoblbankom, hoblićima i drugim alatima, s kuhanjem tutkala i mirisima bajceva i lakova bila nepresušan izvor moje zabave. Nedaleko su bili i ‘drejeri’, tokari voljni izvesti moje prve ‘projekte’, većinom drvene lutkice koje sam potom oslikavala, a kada sam malo narasla radili su mi i ručke za torbe i potplate za sandale.”

Stašin tata bio je iz stare kninske obitelji, a u Zagreb je došao na studij, zaljubio se i ostao. Bio je profesor crtanja i Staša pamti da su njih dvoje mogli satima šutke sjediti jedno kraj drugog i crtati. Ili je on oslikavao natpise, a ona svoje crtarije i prve kreacije za lutke.

“Tata me je svašta naučio i uvijek podupirao, baš kao i mama. Većinu života radio je na Hrvatskoj televiziji, a kao školarka sam ondje i ja stjecala prva iskustva pišući špice letraset slovima. Tata je bio veliki ‘zafrkant’ i šarmer, svirao je bubnjeve i vozio motor… I prije 34 godine prerano otišao iz naših života”, s tugom se prisjetila Staša.

Ubrzo sam počela šivati haljinice, šeširiće i druge tričarije, što se pretvorilo u pravi šnajderaj s kojim sam zarađivala džeparac tijekom srednje škole

I nastavila da je imala divno djetinjstvo uz baku koja je u vrtu uzgajala ruže i dopuštala da joj pomaže, naučila je kako se kuhaju pekmezi, veze i hekla i često tramvajem vodila u ‘grad’, na švrljanje i u kino, što je posebno voljela. Išla je u obližnju osnovnu školu Matija Gubec u koju je išla i njezina mama, a onda je mnogo godina kasnije u moderno projektiranu ljepoticu arhitekta Branka Bersa, ondje internacionalni program pohađala i njezina kćerka Eva Lotta.

“Imala sam mnogo lutaka i željela da imaju mnogo odjeće. Kutije sa šarenim šuškavim papirima donosili su mi stric Pero Čimbur, koji je bio novinar na Radio Zagrebu i pisac i strina Tea. Kako nisu imali djece, vikendima su me ‘posuđivali’ i tada sam uživala što mi je Teina šnajderica šivala haljinice za lutke. A kako sam bila vješta s rukama, ubrzo sam im i ja počela šivati haljinice, šeširiće i druge tričarije, što se pretvorilo u pravi šnajderaj s kojim sam zarađivala džeparac tijekom srednje škole”, otkrila je Staša i dodala da je bilo i mnogo nestašluka s njezinim mlađim bratom i njegovim prijateljima iz susjedstva, koji će ostati tajna.

NESUĐEN STUDIJ NA ALU I PUT DO DIZAJNA ŠEŠIRA

Četrnaestica joj je bio najdraži tramvaj, ne samo da je odvede u središte grada, nego i do nezaboravne Škole za primjenjenu umjetnost nedaleko HNK koja joj se učinila jedinim mogućim izborom. Izabrala je smjer arhitektura i interijeri u čemu je, brzo se pokazalo, doista bila odlična. I s 19 godina pripremila prve izloške za grupnu izložbu arhitekata Jugoslavije u beogradskom Paviljonu Cvijeta Zuzorić. “Tema su bili trgovi za naše gradove, pa sam bila posebno sretna što su prihvaćena oba moja rada”, sjetila se Staša.

“Većina nas dizajnera mašta o arhitekturi, u mislima gradi bajkovite ili futurističke kuće i smišlja najluđe interijere, inovativne oblike i pokušava otkriti kako to pretočiti u stvarni svijet. Meni je matematika bila zapreka, to više što još nisam shvaćala da je svugdje oko nas, pa sam se umjesto za studij arhitekture odlučila za Likovnu akademiju. I pala na prijamnom! Toliko sam bila razočarana da sam se oglušila na rasplet koji je doveo do poništenja i ponavljanja prijamnog ispita i upisala povijest umjetnosti i španjolski, što je bilo potpuni promašaj. Srećom, shvatila sam to za manje od godinu dana.”

Kada se upisivala na Tekstilno-tehnološki fakultet smjer, dizajn tekstila i odjeće, još nije znala što će joj postati najveća ljubav. Tada je bila očarana američko-portorikanskim modnim ilustratorom Antonijem Lopezom čija su djela objavljivana u Vogueu, Harper’s Bazaaru, Elleu i New York Timesu. I željela je biti poput njega i samo risati. I risala je i svoju prvu samostalnu izložbu modnih ilustracija ‘Kostimirani papir’ postavila u zagrebačkoj Galeriji Mladost.

Izložena tekstilu, oblikovanju, odijevanju i modi, ali i prostoru, volumenima i oblicima koji su je uvijek zanimali, tijekom studija se neočekivano okrenula modnim dodacima, prvenstveno šeširima. A kako su sve konstrukcije Staše Čimbur prije svega potaknute osjećajem i ljubavlju i traže glave uz koje će savršeno prijanjati i uokviriti lica na najljepši mogući način, odbija šešire zvati pokrivalima za glavu kao da samo nešto prikrivaju ili čak skrivaju.

“Poznanstvo s Nadom Kobali, kojoj sam oslikala reklamu za tadašnji salon u Palmotićevoj ulici, brzo se razvilo pa sam poslijepodneva provodila radeći ondje i učeći finese kitničarstva i klobučarstva. Toliko su me očarale da sam za diplomski rad odabrala temu ‘Šeširi i pokrivala za glavu’ i obradila je temeljito, od materijala do oblika i proizvodnje. No silno sam željela naučiti svojim rukama razvući vruću štumpu ili kaplin i napraviti šešir.”

OD TVORNICE BEGEJ DO EUROPSKE SLAVE

Bile su osamdesete i u bivšoj državi su postojale dvije velike tvornice šešira: u Sloveniji i Begej u vojvođanskom Zrenjaninu. Staša se javila u obje, no iz Škofje Loke nije bilo odgovora, a rado su je primili u tvornici Begej koja je imala dugogodišnju tradiciju, proizvodila materijale i gotove proizvode i izvozila više od 90 posto proizvoda. Ondje je radila u dvije smjene i stanovala u hotelu, prošla sve poslove i na kraju kreirala šešire koje je Begej plasirao u Europu.

“Omogućili su realizaciju mojih ideja i bili sponzori mojih prvih izložaba u Zagrebu i Amsterdamu. A u međuvremenu sam izučila zanat kod poznate zagrebačke modistice Vere Galijan koja je imala salon šešira u Ilici nasuprot Matice obrtnika i potom položila majstorski ispit. Ona i njezine prijateljice modistice naučile su me male, ali važne tajne zanata i bile sretne ne samo što dobro napredujem, nego i što će ih netko naslijediti u omiljenom poslu”, otkrila je Staša.

U doba kada je imala sve potrebno – znanje, vještinu i san u kojem su šeširi bili zvijezde, Staša je shvatila da joj nedostaje veliki svijet i uspjeh u njemu. I, obodrena avanturističkim duhom i s dobrim bookom 1988. otišla u Amsterdam, upisala studij grafike na Akademiji Gerrit Rietveld (‘Kojoj sam se nekoliko godina kasnije vratila kao predavač i uživala u zadovoljstvu studenata što sam ih učila kako mogu sami napinjati tkaninu i oblikovati šešire kakve god zamisle’, prisjetila se) i obilaziti galerije. Već dva tjedna kasnije imala je ugovorenu prvu izložbu u ‘Maison de Bonnetrie,’ a ubrzo i u izložbenom prostoru ‘Amro Arcade’ najveće nizozemske banke na Rembrandtpleinu u kojem je kasnije izlagala još triput.

Uslijedio je vrtlog izložaba, intervjua, modnih revija, performansa pa joj se dugo nije ostvario plan da završi studij grafike. Ljubav prema onom što radi i ljubav kao takva vodili su je i do Vancouvera, na izložbe i u Izrael i SAD, pa opet u Zagreb i Amsterdam i Haag. Dosad je izlagala više od 150 puta i još stigla naučiti tehnike varenja, izrađivati namještaj i predmete od metala, osobito svjetiljke, zdjele i svjećnjake, a izvještila se i u vitraju.

ŠEŠIR POBOLJŠAVA DRŽANJE, NAGLAŠAVA STAV I PRIVLAČI PAŽNJU

Radila je sve što joj je u nekom trenutku bio izazov, ali šeširi su uvijek ostali njezin prvi izbor i nadahnuće. Smislila je i duhovit recept za njihovu izradu za koji su, osim materijala – od slamnatog kaplina, igle i konca, drvenog kalupa, škara, glačala do učvrščivača i umjetnoga cvijeća, bile potrebne još njezine dvije vješte ruke i 150 g inspiracije, 250 g sreće i dašak čarolije. U njemu je i dio tajne zašto je svaki primjerak s oznakom Stasha Hats poseban, od skulpturolikih ‘Hat’s Tales’ koji pričaju priče, do oslikanih šešira iz kolekcije ‘A Picture in a Hat’, ‘Head Objects’ koji su zapravo preobraženi svakodnevni predmeti koji se, kada ih Staša poveća, pretvaraju u ukras prostora i spremišta za stvari, do torbica ‘The Heart of Desire’ s retro štihom.

“Inspiraciju ponekad potakne sjećanje na neko poznato ili samo u prolazu viđeno lice, neki prizor ili materijal, a znam i zamišljati situacije u kojima bi se šešir mogao naći i kojem bi licu pristajao. No nikad ne čeznem za vremenima kada su šeširi bili obvezni, jer sam okrenuta novim izazovima. I samo se povremeno pitam, pogotovo nakon što na nekoj mojoj izložbi žene s veseljem isprobavaju šešire i uživaju u svojim preobrazbama, zašto ih se toliko malo ohrabri nositi. A šešir poboljšava držanje, naglašava stav i privlači pažnju, a tako i treba biti, jer ljudi vole ljepotu, nešto izazovno i neobično, a dostupno”, uvjerena je Staša.

Samo se povremeno pitam, pogotovo nakon što na nekoj mojoj izložbi žene s veseljem isprobavaju šešire i uživaju u svojim preobrazbama, zašto ih se toliko malo ohrabri nositi

I zato ih smješta na asamblaže, velike slike od tkanina napetih preko kapa-ploča koje objedinjuju njezina umijeća, promiču tradicijske i umjetničke zanate i uvijek sadrže šešir, cipelu, rukavicu ili torbicu. A radi ih tako da crtež iglom i koncem prenosi na slojeve tekstilnoga materijala da bi na kraju privlačile i tektilnošću i senzualnošću, sasvim u skladu s refrenom pjesme grupe Who koji ih obljedinjuje: ‘See Me, Feel Me, Touch Me’. No, dodaje Staša, “govore i o raznim aspektima naše egzistencije, pogotovo o zlouporabi ženskog tijela, neprilagođenosti, odbacivanju i samoći.”

PRIVATNI ŽIVOT IZMEĐU AMSTERDAMA I ZAGREBA

Staša Čimbur godinama je živjela doslovce između Amsterdama, gdje joj je bila baza i gdje je postavila svoj brend Stasha Hats na umjetničku kartu Europe i svijeta, i Zagreba kojeg je redovito posjećivala. U Amsterdamu je uvijek živjela u centru i uvijek u stanu u starinskoj drvenoj kući u kakvima su česti požari, a kada se dogode, sirene glasno ječe i najvažnije je što prije istrčati na ulicu. Triput je Staša tako jurila zbog požara u susjednim kućama, najčešće umrljana bojom, u radnoj odjeći i bez ičeg u rukama. No, voljela je svoj život na amsterdamaskim kanalima dok joj se, za jednog kraćeg boravka u Zagrebu nije dogodila ljubav, a od nje i veza i partnerstvo dugo više od dva desetjeća i, najvažnije – Eva Lotta.

“Kada se trebalo odlučiti za stalnu adresu, izabrala sam toplinu juga i vratila se u Zagreb, no nastavila raditi na isti način kao u Amsterdamu. Osim što je uz mene uvijek bila Eva Lotta koja je naučila kako bojati zidove i drvo, ali je nije očarao svijet primijenjenih umjetnosti, nego knjiga i riječi s kojima je vrlo vješta. Nakon internacionalnog gimnazijskog programa u Zagrebu odlučila je otići u Amsterdam gdje je završila studij Media and Communications & Film, a sada kreće na master iz Science of Communication”, ispričala je Staša dok smo virile u Eva Lottinu sobu u kojoj po policama i zidovima stoji sve što joj je bilo važno tijekom odrastanja.

Dan se polako povlačio pred noći, a mi smo i dalje pijuckale odličan istarski žuti muškat i grickale dubrovački kolač od smokava, samo površno dotaknuvši Stašino odbijanje mesa (“Osim janjetine koju obožavam i priuštim si je nekoliko puta godišnje”, priznala je), i spremnost da suprugu Lennartu kuha krepka mesna domaća jela. I nastavile o šeširima koje sam i ja voljela i nosila sve do studija, a sada bih ljepotane kakvi su Stašini najradije vidjela na zidu.

“Šešir je, kao i način odijevanja, pitanje stila, odraz navika ali i našeg unutarnjeg života, kao i način na koji bez riječi komuniciramo sa svijetom. Vjerujem da postoji šešir za svaku glavu, samo da se treba opustiti i osjetiti onaj pravi. A onda će se dogoditi ljubav, a kada to vidim onda sam ushićena jednako kao i dok smišljam i stvaram neki novi šešir”, govorila je Staša Čimbur kada su se sa stuba čuli koraci njezinog supruga i tapkanje jorkice Pyxie od koje sam dobila lajavi pozdrav i malo špotancije što je večera nije dočekala u posudi ispod jednog od najljepših asamblaža.

Na odlasku sam Staši poželjela da što prije uredi vrt na krovu, na što je odgovorila da prvo mora mnogo naučiti o hortikulturi. A to će, uvjerena sam, uspjeti brzo i temeljito. I onda urediti vrt jednako lijepo kao što su njezini šeširi, ukrasni predmeti i ostalo što sam pozdravila prolazeći kraj izloga njezinog showrooma.