Počela je trčati zbog slobodnog dana u školi, a danas je olimpijska maratonka. Upoznajte Mateu Parlov Koštro

S 29. se može pohvaliti ne samo plasmanom na Olimpijske igre, već i sjajnim, 21. vremenom utrke. Razgovarali smo o dojmovima iz Tokija, počecima trčanja i životnim željama

Olimpijske igre u Tokiju nedavno su završene, a među sjajnim rezultatima domaćih sportaša, istaknuo se i onaj u disciplini u kojoj dosad nismo prolazili zapaženo – maratonu. Dvije su trkačice, Matea Parlov Koštro i Bojana Bjeljac zauzele sjajno 21., odnosno 53. mjesto, čime su ispisane stranice povijesti hrvatskog sporta. Vrijeme koje istrčala Parlov Koštro, naime, najbolje je vrijeme nekog hrvatskog sportaša u maratonu na Olimpijskim igrama. S 29-godišnjom Mateom, inače magistrom kineziologije u atletici i edukaciji, razgovarali smo kad su se dojmovi već malo slegli, o iskustvu Olimpijskih igara iz prve ruke, o tome kako je zavoljela trčanje i što sve u karijeri želi postići.

Plasman na Olimpijadu s postroženom normom

Na početku nam razgovora priča o tome kako je već sam odlazak na Olimpijske igre nešto što predstavlja ostvarenje njezinih snova, i to ne samo zbog specifične situacije s koronavirusom, već i zbog norme koja je postrožena za čak 15 i pol minuta u odnosu na Olimpijske igre u Rio de Jaineru, pa je sada iznosila 2:29:30. Drugim riječima, objašnjava nam Matea, na startu olimpijskog maratona našla se sama svjetska maratonska elita.

Mislim da kroz svoje trčanje dajem dio sebe i svoje osobnosti, ljubavi i strasti koju osjećam prema onome što radim

“Biti 21. ukupno i 6. Europljanka u takvoj jakoj konkurenciji najdulje atletske discipline je i više nego sam očekivala. Ono što me posebno veseli je zajedništvo trkačke zajednice koje sam osjećala prije same utrke, ali koje i sad osjećam. Veseli me kad me ljudi zaustave tijekom treninga da mi čestitaju i zahvale mi se za uspjeh koji sam napravila ne samo za sebe ili za njih, nego i za svoju zemlju. Mislim da kroz svoje trčanje dajem dio sebe i svoje osobnosti, ljubavi i strasti koju osjećam prema onome što radim i mislim da ljudi osjećaju energiju koju im želim prenijeti i to je ono što me čini sretnom”, počinje nam pričati.

Tjedno u prosjeku pretrči između 160 i 180 kilometara

Kao laici, u teoriji znamo da je svaki profesionalni sport iznimno težak, pun odricanja i stalnih novih izazova s kojima se sportaši moraju suočavati. Isto tako, znamo da je maraton, u kojem se očekuje da trkači pretrče 42,195 kilometara u najbržem mogućem vremenu, posebno zahtjevan čak i u okvirima profesionalnih sportaša. No, znati u teoriji je jedno, a živjeti to u praksi je nešto sasvim drugo. Upravo smo zato iskoristili priliku i Mateu pitali kako izgledaju treninzi maratonaca, kako se pripremaju za Olimpijadu i postoji li neka razlika u odnosu na druga natjecanja, kao i to kako izgleda njezin režim. Odmah kreće s vrlo jasnom porukom – maratonski treninzi su prilično dugački i psihofizički zahtjevni.

Treniram svaki dan, a četiri dana u tjednu treniram dva puta dnevno

“Treniram svaki dan, a četiri dana u tjednu treniram dva puta dnevno. Tjedno pretrčavam od 160 do 180 kilometara, također prije maratonske utrke postoji specifičan period kad pretrčavam i 200 kilometara tjedno. Prije same utrke sam u procesu taperinga (postupno smanjivanje kilometraže kako bi se stiglo odmoriti prije utrke, op.a) pa treniram smanjenim intenzitetom i punim glikogen koji ću trošiti za vrijeme utrke. Najčešće me možete vidjeti na Jarunu ili Maksimiru. Zimske pripreme odrađujem u Portugalu, a ljetne u prekrasnom Livignu”, kaže.

Pričali smo i o tome o čemu razmišlja za vrijeme utrke, radi li se o nasumičnim mislima, analizi strategiji ili nečem trećem. “U utrci sam maksimalno koncentrirana na prolaze, odnosno tempo kojim trčim. Također, prije dolaska na okrepnu stanicu se psihološki pripremim na to da što brže uzmem svoju okrepu. Uz to, za vrijeme utrke sama sebe bodrim i potičem da što bolje istrčim utrku u danim uvjetima i, naravno, da prihvatim bol koju osjećam jer je ona normalna”, otkriva.

A na pitanje o tome po čemu će pamtiti Tokio i je li iskustvo Olimpijskih igara onakvo kakvim ga je zamišljala, iskreno odgovara da joj je žao što ih je iskusila baš pod ovakvim, posve neuobičajenim okolnostima.

“Oduševljena što sam se uopće našla u odabranom društvu, no moram priznati da zbog silnih restrikcija Olimpijske igre nisam doživjela u punom smislu. Nisu nam bila dozvoljena bilo kakva druženja, a hotel smo napuštali samo u slučaju treninga. Mi maratonci smo vrijeme provodili u Sapporu gdje smo i trčali maraton, tako da sam olimpijsko selo posjetila na sat vremena. Nadam se da će na sljedećim Igrama ipak biti više olimpijskog duha i svega onoga što same Igre nose”, zaključuje.

Sve je počelo slučajnim upitom profesora tjelesne kulture

Za one koji ne znaju, Matea nije oduvijek trčala. Njezina je prva ljubav, doznajemo, bio rukomet. No, sudbina je htjela da u osmom razredu iskoristi ponudu profesora tjelesne kulture da trči na školskom natjecanju u disciplini 600 metara, a zauzvrat taj dan bude oslobođena nastave. Kroz smijeh nam odmah govori kako je bila odlična učenica, ali ponuda joj se svejedno učinila primamljivom.

“Naravno da sam na startu utrke gledala u neobične tenisice sa šiljcima za koje sam vrlo brzo saznala da se zovu sprinterice i da je pun jednostavnije trčati u njima nego u rukometnim tenisicama. U cilj sam ušla kao trećeplasirana, a prve dvije cure su bile atletičarke. U cilju me odmah dočekala jedna trenerica koja je tatu nagovarala da se okušam u trčanju. Na njen prijedlog odlazim na svoj prvi trkački trening, a sve ostalo je povijest”, prisjeća se.

Na njen prijedlog odlazim na svoj prvi trkački trening, a sve ostalo je povijest

A maraton je u njezin život također ušao slučajno. Dugi je niz godina trčala srednje i duge pruge, no zbog jedne je nepredviđene situacije morala promijeniti klub, što je u to vrijeme percipirala kao izrazito negativno. No, kako nam kaže, izreka da je svako zlo za neko dobro u njezinom se slučaju pokazala apsolutno točnom. “Preko noći sam se našla u novom klubu, kod novog trenera koji mi je nakon samo nekoliko treninga predložio da se okušam u maratonu jer je brzo primijetio moje izvrsne aerobne sposobnosti. Sad kad gledam sve s odmakom, mogu jedino reći da je ‘Onaj gore’ jako dobro znao da me šalje u prave ruke, iako je meni u tom trenutku izgledalo da mi se karijera raspada. I na tom sam vodstvu zahvalna”, govori nam.

U karijeri želi izvući svoj trkački maksimum

Kratko se osvrnula i na rastući trend popularnosti trčanja među rekreativcima i rekla kako je to zapravo ne čudi. Da, kaže, trčanje je psihofizički zahtjevna aktivnost, posebno ako si zadajete osobne ciljeve koji vas tjeraju da probijate granice svojih mogućnosti. No, dodaje, ono što ljude privlači u trčanju je osjećaj sreće nakon aktivnosti; oslobađa se endorfin, popularno nazvan i hormon sreće, a tu je također i činjenica da ispunjavanjem jednog cilja većina ljudi teži novome. Tako, pojašnjava nam, trkači početnici najprije teže tome da istrče utrku od 5 kilometara, zatim 10 kilometara, pa ih to povuče da se okušaju u polumaratonu i posljedično većina njih dođe i do maratonske utrke.

Za kraj, pitali smo je što bi do kraja karijere željela postići, odnosno ima li kakav krajnji cilj kojemu teži. “Voljela bih istrčati sve Majors maratone (Tokio, Boston, London, Berlin, Chicago i New York, op.a). Želja mi je da u karijeri izvučem svoj maksimum u maratonu, polumaratonu i utrci na 10 kilometara, a mislim da sam na pravome putu da to i uspijem”, zaključila je Parlov Koštro.