Zašto je tako čudno ako žena putuje sama? Pita li muškarce itko plaća li im ljubavnica put?
Mlada sociologinja Paula Brečak (@thewolfnomad) za Super1 piše o ljubavnim odnosima i širem području seksualnosti
Kao što su mene ispitivali, od ljudi u društvu do stranaca na internetu, svi su jako zainteresirani kako si ja išta mogu priuštiti. Najočigledniji odgovor je bio (je li zaista?) da sigurno imam nekog starijeg muškog sponzora, da zasigurno mijenjam seksualne usluge za novac. Ako bih na putovanju upoznala kakvog muškarca s kojim bih se sprijateljila i provodila vrijeme, dobivala sam poruke da ga iskorištavam
Prvi sam puta putovala sama slučajno i iznenada. Kao tinejdžerica sam s prijateljicom hopsala po Njemačkoj, a onda smo se zasitile jedna druge, posvađale i razišle. Osjećala sam se izdano, jer ona je bila Njemica, poznavala je jezik i gradove i ostavila me, a ja sam po prvi puta bila potpuno sama u stranoj državi, stranom gradu, stranom jeziku. Imala sam dojam da me svi gledaju i osuđuju zato što sam, eto, sama. To je potrajalo svega par dana i iako je bilo neočekivano i nepromišljeno, vjerujem da me to iskustvo pogurnulo (zapravo vrlo nasilno bacilo) da se krenem zaljubljivati u vrijeme koje provodim sama, pogotovo kada je to vrijeme na putu.
Prvi puta kada sam svjesno odlučila putovati sama bilo je na prvoj godini faksa. Otišla sam na Bali na dva tjedna i sa sobom ponijela knjigu ‘Jedi, moli, voli’. Nisam pročitala dalje od druge stranice jer me bilo sram igdje otvoriti tu knjigu i okolini flashati naslovnicu. “Ah, još jedna bijela zapadnjakinja koja je došla u Aziju doživjeti prosvjetljenje i pronaći sebe”. Nije da mi je itko to rekao, ali znala sam da je moje donošenje te knjige značilo upravo da sam tu namjeru imala.
Tada nisam baš znala artikulirati zašto je ta cijela praksa problematična, ali očito sam osjećala to u sebi kada je knjiga ostala nepročitana, i tada i uvijek. Danas sam malo svjesnija odnosa moći između Zapada i Istoka, Globalnog Sjevera i Globalnog Juga, nasljeđa kolonijalizma i imperijalizma. Problematike bjelačkog turizma koji iskorištava one Drugotne lokacije i ljude poput Azije, Afrike i Južne Amerike za glađenje vlastitog ega i gradnje narativa u kojem smo uvijek mi glavni likovi.
Putovanje kao test novog odnosa
Bilo da pričamo priču o pronalaženju sebe i boga meditirajući na Baliju ili pronalaženju (lažne) skromnosti i (navodne) jednostavnosti života igrajući se bijelog spasitelja u sirotištima u Etiopiji. Ova kolumna, dakle, nije o pronalaženju sebe (i sve više mislim da prostor za takve transformacije nisu putovanja, već psihoterapija), ali nije niti kritika takvih praksi i aspiracija (ovih par rečenica, koje pokušavaju natuknuti o čemu bi takva kritika mogla biti, napisala sam jer je jače od mene). Ovo je tekst o tome kako se trebamo prestati bojati biti same i kako se trebamo prestati bojati onih koje jesu same.
Moje zadnje solo putovanje bilo je prije par tjedana u Portugalu. Prije Portugala, tri godine nisam nigdje putovala sama. Prvo me u planovima omela korona, zatim sam počela raditi i dugo nisam htjela tražiti godišnji kako ne bih ispala neradnica (nemojte to raditi, godišnji odmor je dio kompenzacije za posao jednako kao i plaća, tražite ga i iskoristite ga), a zatim sam upoznala partnera koji voli putovati jednako kao i ja i sva putovanja na koja bih inače otišla sama, sada sam odrađivala s njim. Naše prvo zajedničko putovanje u Španjolsku zapravo je bilo i test našeg odnosa.
Nemam energije za druge ljude
Glavni razlog zašto ja zapravo putujem sama jest taj što često nemam strpljenja niti energije za druge ljude. Rijetki su oni koji mi pašu toliko da mogu s njima biti 24/7, danima i tjednima. Nakon nekoliko iskustava gdje sam na putovanju s drugima razmišljala kako bi mi bilo bolje da sam sama, odlučila sam da se ne želim više dovoditi u takve situacije. No iako jako volim putovati sa svojim partnerom, prije otprilike pola godine šetala sam Zagrebom i udarilo me koliko mi nedostaje imati taj osjećaj da sam negdje bez ikoga. Koliko mi nedostaje mirnoća i tišina koju jednostavno ne možeš postići kada je netko pored tebe, makar ta osoba bila najmirnija i najtiša.
Nisam uvijek nailazila na razumijevanje. Pogotovo u početku, kada je moj krug ljudi bio nešto drugačiji nego što je danas. Pa bih i unutar tog kruga znala dobivati poglede kao da nešto sa mnom nije u redu, a i unezvijerena pitanja da „zašto?!“ ili pak podsmijehe. Mislim da nije slučajno kako neke od tih žena nisu mogle niti same sjesti na kavu ili otići u šoping, pa bi se prijateljstvo svodilo na to da smo zapravo samo tražile društvo, bilo kakvo, ikakvo. Nije bilo bitno kakvo to društvo jest, nije bilo bitno živciramo li se međusobno ili zapravo uživamo u vremenu provedenom skupa, bitno je bilo samo ne biti sama. Jer ako si sama, ako sama sjediš u kafiću, plešeš na koncertu ili putuješ, to valjda znači da nemaš nikoga da ide s tobom, da si toliko grozna osoba da nisi mogla naći nikoga da bude uz tebe.
Mirnoća i tišina koju imaš kad si sama
Meni je trebalo dugo vremena da napokon prihvatim kako u nekim prijateljstvima ne uživam, nego ih se grčevito držim samo zato što me strah kako će to biti kada ostanem bez tih ljudi. No zaista nije imalo smisla provoditi vrijeme s nekim samo da ne bih provodila vrijeme sama sa sobom, i nakon tih druženja se uvijek osjećajući lošije i kao da nisam iskrena prema sebi. Kako sam počela pisati i objavljivati o svojim putovanjima, tako su došli i online komentari. Čitanje komentara i poruka na portalima, forumima, i društvenim mrežama je naravno poseban krug pakla, ali isto tako i prozor u društvo koje se nalazi izvan mojeg, sada već pomnije uređenog, mjehurića ljudi u kojem više nema onih s kojima vrijeme provodim samo da bih imala nekoga, bilo koga.
Prozivke da lažem i glumatam, kako nije istina da uživam u putovanjima na kojima sam sama, te prijetnje kako ću tako cijeli život i ostati sama. I naravno, psovanje tih (nas) samosvjesnih feministkinja koje misle da im partner ne treba, koje su sebi dovoljne i prave se da su tako sretne. Taj strah od samoće očito seže duboko. Strah da neće biti nikoga da ispuni vrijeme, misli, prostor. I na čemu smo onda? Onda kada se naše misli i osjećaji probiju u prvi red, jer nema nikoga da taj prostor popuni i zakrči. Onda kada težiš za nježnosti, ljubavi i pažnjom, i shvatiš da si ih možda zapravo niti ne znaš sama pružiti. Što se desi kada maknemo metež ljudi koji zahtijevaju našu pažnju i koji istovremeno pružaju utočište za našu pažnju, kako ona ne bi morala biti okrenuta prema unutra?
Upravo to je, zapravo, to iskustvo solo putovanja i iskustvo uživanja u mnogim aktivnostima sama. To je ta mirnoća i tišina koju jednostavno ne možeš imati dokle god je netko pored tebe. Naravno da putovati sama ne znači biti Pale sam(a) na svijetu. I dalje upoznaješ ljude, provodiš vrijeme s njima, možda dio puta i prođete zajedno. No svjesna si da su ti suputnici najčešće privremeni, da si međusobno ne dugujete ništa, da su to ljudi koji isto tako vole putovati sami i vole provoditi vrijeme po svojih hirovima, a ne vežući se za drugu osobu.
Jer tek tada, kada si u svojem mjehuriću samo ti, možeš čuti sebe na punom volumenu i pružiti svu svoju pažnju i energiju upravo sebi. Poanta nije to napraviti kroz druge ljude ili lokacije, poput onih ranije spomenutih, na primjer, iskoristiti zapadnjačko mistificiranje i egzoticiziranje Azije kako bismo se približile sebi u nekakvom oblaku mistike. Poanta je shvatiti da si ti jedina konstanta u svojem životu. Jedina osoba koja će zaista uvijek i zauvijek biti tu, te se tako i tretirati, a ne zazirati od vremena provedenog sa sobom.
Žene bi se valjda trebale skrasiti?
Naravno da nije prošlo neopaženo niti to što putujem sama, a žena sam. Daleko od toga da mislim da otkrivam toplu vodu. Na svakom svom putovanju, kao i na društvenim mrežama, okružena sam ženama koje putuju same. Ali isto tako sam čula i vidjela komentare koje dobivamo, i one i ja. Mislite li da muškarcima koji putuju sami govore da će zažaliti i da ako ovako nastave, da će cijeli život provesti sami? Ili je možda za njih prihvatljivije da šalabajzaju po svijetu, a žene bi ipak trebale gledati kako se skrasiti, pa raditi na partnerstvu i obitelji? Mislite li da muškarce pitaju koja ljubavnica im plaća putovanja?
Kao što su mene ispitivali, od ljudi u društvu do stranaca na internetu, svi jako zainteresirani kako si ja išta mogu priuštiti. Najočigledniji odgovor je bio (je li zaista?) da sigurno imam nekog starijeg muškog sponzora, da zasigurno mijenjam seksualne usluge za novac. Ako bih na putovanju upoznala kakvog muškarca s kojim bih se sprijateljila i provodila vrijeme, dobivala sam poruke da ga iskorištavam. Od neugodnih iskustava koja sam imala zato što sam žena koja putuje sama, takvih je najviše.
Poznajem žene koje su razapeli što putuju bez svojih partnera, koje su zbog te odluke dobile uvrede i omalovažavanje, propitkivanje je li s njihovom vezom sve u redu. Iskreno, nakon prvog solo putovanja otkako sam u ovoj vezi, osjećam se samo još bliže sebi pa tako i nama kao paru. Osjećam se kao da imam svoj prostor i mogu uživati u njemu, bez straha od nečijeg povrijeđenog ega ili osjećaja da ne mogu pronaći taj mir i tišinu koje imam jedino kada sam sama na putu.
Prije nekoliko godina u Gruziji sam upoznala jednog muškarca s kojim sam imala tako iskrene razgovore da ih se još uvijek vrlo živo sjećam. Imao je partnericu koja je jednako kao i on jako voljela putovati, no prakticirali su to da jednom godišnje svatko ode na svoje solo putovanje. Na puno drugih putovanja išli su zajedno, no to nije umanjilo činjenicu da oboje trebaju i sve ono što mogu dobiti jedino kada putuju sami. Kada zamišljam svoj život, i ja ga vidim tako.