U suradnji sa Supermame.hr, donosimo vam stvarne priče mama, onih koje znaju da nisu savršene, uče iz dana u dan i žele da znate kako niste same
Sonja je supermama dvojice živahnih dječaka. Zagrepčanka dalmatinskih korijena, pravnica po zvanju i blogerica po zanimanju, mama glasnog smijeha i vatrenog temperamenta u borbi protiv predrasuda. Kreativna u duši i obožavateljica kave kojoj kronično nedostaje vremena. Portal Supermame donosi stvarne priče o roditeljstvu.
Kako izgleda 24 sata s djecom? To je tema na koju bi svaka mama mogla napisati minimalno trilogiju. Mogla bih sada krenuti s tim kako je to izgledalo posljednja tri mjeseca kada smo bile i mame i prijateljice i domaćice i odgajateljice i njegovateljice i učiteljice i kuharice i čistačice. Mogla bih pisati koliko je to sve zahtjevno i koliko je to zapravo uloga u jednoj osobi. Međutim, to su sve uloge koje mame nose neovisno o karanteni i izolaciji. Nosimo ih svaki dan. I nosimo ih čitav život.
Kako izgleda naših 24 sata? Nezahvalno je pitanje jer majčinstvo nije 24 sata. Majčinstvo je nešto puno više. Majčinstvo je prožeto s milijardu osjećaja. Od brige, ljubavi, grižnje savjesti, umora, sreće, vikanja, smijanja i opet svih tih emocija umotanih u milijardu pitanja i ono jedno veliko pitanje – jesam li dovoljno dobra? Je li dovoljno koliko dajem? Mogu li više? Trebam li više? Trebaju li oni više?
I onda se dogode oni dani kada se osjećamo kao da samo robujemo, ugađamo, čistimo i mislimo na druge, pritom zaboravljajući na same sebe, pa se skupi negodovanja, nezadovoljstva i kukanja. Više od tih emocija ne znaš kamo bi, pa izađe to nezadovoljstvo i frustracija van. I onda te ošine po licu komentar sasvim nepoznate duše koja te niti ne poznaje, koja živi sasvim jedan drugačiji život, ali si dozvoli opaliti jednu “sebi si ih rodila”. I staneš i pomisliš, zar stvarno? Trebam li na to uopće odgovoriti?
Mi mame stalno se moramo opravdavati. Zašto ne mogu reći – prokleto sam umorna, bez da nakon toga dodam 48 najljepših epiteta o vlastitom djetetu i mojoj sreći na tome što ga imam?! Mogu li reći da mi je teško kada mi je teško? Zašto je to “kukanje” rezervirano samo za određene teme? Zašto npr. naš narod može stalno kukati o tome kako je teško malom čovjeku, kako su svi korumpirani, zašto mogu kukati mediji o ustašama i partizanima, a jedna umorna mater ne može izgovoriti – pun mi je kufer svega?! Zašto nam uskraćujete i to? Zar nije ljudski biti umorna? Zar nije ljudski imati loš dan?
Zašto naš narod može stalno kukati o tome kako je teško malom čovjeku, kako su svi korumpirani, a jedna umorna mater ne može izgovoriti – pun mi je kufer svega?!
Ovo vam je moja istina – jesu, slatki su. Jesu, smisao su. Jesu, vrijede svakog truda. Jesu, blagoslov su. Ali realno i iscrpe. Iscrpe do mjere da zamišljam kako bi divno bilo imati gumb PAUZA. Stiskala bih ga kao što Dečak stišće gumb na Voiceu. Pogotovo kada dođemo u fazu vrištanja zato što komadići jabuke nisu jednako narezani. Zato što je na komadiću jabuke ostalo dva milimetra kore. Zato što je žuta čaša u pranju. Zato jer vani pada kiša i ne znamo kada će prestati, a dida nije kupio psa.
I onda, nakon čitavog dana obavljanja onih redovnih 12 uloga koje prosječna žena i majka ima, uz sasvim opravdane razloge za vrlo glasno demonstriranje nezadovoljstva i frustracije dvojice todlera, spremam ih za krevet, iako je čitav proces spremanja jednak hvatanju divljeg ždrijebeta na otvorenoj livadi. I kada ih konačno uhvatim, poluznojna i raščupana, obučem i konačno polegnem u krevet, jedan rasteže jednu ruku, namješta se, traži da skinem majicu jer mu smeta dugi rukav na mojoj ruci, drugi rasteže drugu ruku i želi da ga istodobno grlim i češkam pod točno određenim kutem po glavi koji je trenutno neizvediv bez potencijalnog iščašenja. A sve to točno određenim tempom. Osjećam se kao u doba Matije Gupca i torture rastezanjem udova do smrti.
I onda čujem to duboko disanje. Zaspali su. Pogledam ih, poljubim najnježnije što mogu, duboko udahnem i pomirišem kosicu mojih dvaju dječaka i pobjegnem glavom bez obzira. Udahnuti zrak. Odmoriti. Opustiti se. Osluškivati tišinu. I ta idila traje. Traje punih sedam minuta. Jer onda uhvatim svoj mobitel i gledam njihove fotografije i smijem se s mužem prepričavajući sve gluposti koji su mi priuštili taj dan.
I tada, dok prepričavam, shvatim zbog čega sam izgubila živce taj dan. Moj dvogodišnjak nije htio popodne zaspati jer nije umoran. Vani pada kiša i ne znam kada će stati. Moj četverogodišnjak se ponaša kao da ima četiri godine. I za kraj, muž je zaboravio kupiti mentu koja mi je prijeko potrebna za onaj gin tonic navečer kada konačno imam vremena za sebe. Dakle, kako zgleda 24 sata jedne mame? Ma, sami procijenite. I ta kraj jedan klišej – majčinstvo je divno. I naporno.