Samopouzdanje, vlastiti prihodi i krug pravih prijatelja. Ovo je niz razloga zašto volimo 30-e
Veronika i Latica otkrile su svoje razloge zašto se u 30-ima osjećaju toliko dobro
Zbilja je puno razloga zašto se u 30-ima osjećamo moćno, ali neki su se ipak prometnuli u prve redove
Ako ste kao i mi nedavno ušli u tridesete, onda vam je zasigurno svakim danom sve jasnije koliko se one razlikuju od 20-ih. U toj tranziciji od osoba koje su uglavnom ovisile o roditeljima u svakom pogledu, živjeli s njima pod istim krovom pod nekim uglavnom njihovim pravilima i pritom pokušavali pronaći sebe i svoj karijerni put, nastupom 30-ih sve navedeno nerijetko se znatno promijenilo i postalo puno bistrije.
I dok će neki s nostalgijom gledati na 20-e i dozu bezbrižnosti koja ih je pratila, drugi će 30-e gledati kao spontani nastavak sazrijevanja i ono nešto što smo dugo priželjkivali – svojevrsnu slobodu i neovisnost. Upravo u tom periodu života, u 30-ima, većini od nas dogodile su se iznimne promjene koje su utjecale na spomenute faktore, a među ključnima su financijska briga o sebi, neovisnost od roditelja, promjena prioriteta, ganjanje karijere, osjetno psihološko sazrijevanje, pa onda i želja za osnivanjem obitelji.
A kako je taj proces izgledao u slučaju kolegice Veronike Švob i mene, donosimo vam u nastavku gdje otkrivamo naših nekoliko razloga zašto zapravo volimo 30-e.
Latica Martinis Filković
U mom slučaju proces sazrijevanja i određena doza odgovornosti nastupile su već dosta rano jer mi se na vlastitu inicijativu i doprinos roditelja otvorila mogućnost da od druge godine fakulteta živim sama. Iako sam financijski bila osigurana, u meni se probudila želja da na tom polju jednim dijelom ipak doprinesem i sama, pa sam vlastitom odlukom uz studij povremeno i radila. Već tada sam osjetila čari raspolaganja vlastitim novcem, ali postajala u tom segmentu osjetno mudrija i odgovornija. No, svojevrsno polaganje računa roditeljima bilo je i dalje neizbježno, ali i u jednu ruku u tom statusu posve logično, iako me živciralo. Po završetku studija koji se malo oduljio (pripisujem to paralelnim povremenim poslovima) imala sam sreću jer sam odmah pronašla posao koji sam željela raditi. Nekoliko mjeseci kasnije shvatila sam i da je konačno nastupila potpuna financijska neovisnost, ali bome i promjena prioriteta. Povećala se i doza odgovornosti koja mi je u jednu ruku postala ekvivalent i za svojevrsnu slobodu.
Ono što mi je u toj tranziciji posebno godilo, a nastupilo tek u 30-ima jest da se nikome nisam morala opravdavati i da sam ovisila isključivo o samoj sebi. Raditi posao koji voliš i za koji si se školovao posebno mi je iz sadašnje perspektive obilježilo 30-e, ali i dalo do znanja koliko je slobodno vrijeme bitno, kao i pravilno raspolaganje njime. Upravo je slobodno vrijeme tada postalo i luksuz, a kojeg sam u 20-ima imala i previše, a koje sada u 30-ima uglavnom posvećujem sebi, krugu bliskih prijatelja, obitelji s kojima sam ga volim kvalitetno provoditi. Ono što je u mom slučaju prednost tridesetih jest i mogućnost ulaganje u sebe, svoje neke interese, hobije, edukacije, ali i imovinu, pa čak i ispunjavanje hirova. No, jedna stvar, koja vjerujem dođe s godinama, jest i da sam konačno donijela odluku uložiti u životno osiguranje u slučaju nekog lošeg scenarija. Za kraj, ono što mogu zaključiti jest da se u 30-ima, uzevši sve skupa u obzir, osjećam definitivno samopouzdanije, slobodnije, dakako, uz niz odgovornosti od kojih ne bježim. Ne kažem da je uvijek jednostavno, ali znam da na 20-e ipak ne gledam s dozom neke silne nostalgije nego ih ostavljam rado u onom periodu kada su se i dogodile. Tridesete definitivno živim punim plućima.
Veronika Švob
Ja sam pak u solo život otišla tek s 30 godina. Do tada sam živjela doma, radila sam što uz fakultet, što kad sam ga završila. Bilo mi je super imati svu lovu za sebe, a mama mi je kuhala. Računica je bila linija manjeg otpora, a problemi su krenuli kad sam ostala bez posla. Onda sam skupila kofer i zaputila se u London na ljetnu školu, tražeći za sebe mjesto pod suncem. Privlačile su me svjetske metropole i sanjala sam (i tražila posao) život u njima, ali su se stvari u zadnjem trenutku okrenule u smjeru Zagreba.
Ne mogu sad ni objasniti koji kaos me snašao, od rentanja stana, probnog perioda na poslu i dokazivanja, kuhanja, peglanja, spremanja i adaptiranja na život u drugom gradu. Sada nakon sedam godina solo života, s 37 godina na životnom računu, moram priznati da sam jako zadovoljna. Predanim radom sam si osigurala samostalnost (ok, još uvijek malo roditelji pomažu), a ove godine sam uspjela kupiti i stan. S obzirom na nedavne razorne potrese osvijestila sam i činjenicu da je ponekad dovoljan samo jedan trenutak da sve nestane ili se trajno ošteti. Iz tog razloga sam svoj dom odmah osigurala. Uz sve, okružila sam se i s krasnim ljudima koje drugima mogu samo poželjeti, počevši od cura s posla, preko ekipe s joge pa sve do onih s kojima prijateljstvo gradim još od vremena kada nisam živjela tu. I dalje će mi se zalomiti neka sitna glupost, možda ću i probiti budget koji sam si zadala, ali sve je to u granicama koje mogu podnijeti, a da ne postanem rob posla, novaca ili kaotičnog života.
Ovaj sadržaj kreiran je u suradnji s GRAWE-om. Osigurajte svoju budućnost za opuštenu sadašnjost. Projektom “Danas živim, sutra imam” GRAWE nam kroz informiranje želi pomoći u samostalnom donošenju odgovornih i dobrih odluka uz koje ćemo postati, biti i ostati financijski stabilni. Više saznajte ovdje.