Provela sam vikend u Varaždinu i okolici. Evo gdje odsjesti, probati najbolje klipiće i otići na rafting

Na svakom koraku čekalo nas je neko uzbuđenje. Ili gastronomsko ili pak ono adrenalinsko

“Bok Veronika, organiziram prvi tajni izlet, a ono što ti mogu otkriti je to da odsjedamo u hotelu s četiri zvjezdice i da ti treba badić”, bile su otprilike sve informacije koje sam dobila u mailu. Drugi mail je bio poziv na paraglajding, na što sam otpuhnula. Razmišljala sam neko vrijeme o izletu, uspjela iskamčit neka od imena polaznika i upustila se u avanturu. Naravno da sam brijala da idemo negdje na more, ali mi je i Rijeka negdje zvonila s obzirom na to da je polazak bio u 9, a povratak već u 21 idući dan. Sjeli smo u bus i krenuli u suprotnom smjeru od mora, a uskoro je bilo jasno da idemo put Varaždina.

LOV NA TARTUFE KAO PRVA POSTAJA

Prvo smo stali u Novom Marofu u Country Houseu Pijevci, rustikalnom kompleksu kuća za odmor koje nude baš sve što nam treba za opuštanje i prepuštanje prirodi. Bazen, spa oaza, šuma i intima. Uređene su u autohtonom stilu s puno zanimljivih starinskih detalja, a ono što je posebnost šume koja se prostire iznad nje su – tartufi. Tako smo imali priliku s jednim nestašnim Laggotom Romagnolom iskopati i pokoji komad. Znalci ondje vole reći da njihov tartuf ima drugačiji okus od onog na moru pa smo i ga i imali prilike kušati.

Po mojem ukusu mislim da nije toliko intenzivan, a kad je svježe iskopan miriše na kuhani kukuruz. Fora. Isto tako ljubitelji prirodne kozmetike ondje dolaze na svoje jer vlasnici već godinama stvaraju brend Kuća magične trave koji ima baš sve za njegu od glave do pete.

IZRADA VARAŽDINSKIH KLIPIĆA

Nastavljamo do restorana Zlatne Gorice jer posjetiti varaždinski kraj, a ne zamotati ‘Varaždinski klipič’ bila bi prava šteta. Inače ove klipiće priprema moja draga prijateljice i kolegica Nives pa sam se i ja okušala u valjanju tijesta i motanju. Obišli smo njihove podrume i zasladili se, a nakon dvije tri čaše šampanjca skoro sam pristala i na paraglajding.

Kratko je trajao taj drajv pogotovo kad smo stigli na lokaciju s kojeg se kretalo. Inače imam strah od visine i volim reći da ne mogu čak ni do kraja svog balkona na trećem katu tako da letenje ovaj put nije bila opcija. Bodrila sam ekipu koja se nećkala i ne nisam bila jedina koja se nije okušala. Stvarno.

ROMANTIKU TRAKOŠĆANA TREBATE DOŽIVJETI

Odsjeli smo u hotelu Trakošćan iz kojeg smo prošetali u dvorac koji svake godine posjeti oko 100 tisuća ljudi. Jako romantično mjesto izvana, prepuno povijesti iznutra, nimalo ne čudi da je jedan od najatraktivnijih dvoraca u Hrvatskoj. Prošetali smo cijelim dvorcem, a na krovu nas je dočekala večera s prekrasnim pogledom na zelenilo oko nas. Iskustvo koje se ne propušta, a nastavilo se i na dnu dvorca gdje su nas dočekale gospođe s toplim slanim i slatkim štruklima, bučnicom i tradicionalnim ‘biciklinima’, koji su pripremani za bednjanske seljake da bi izdržali težački rad u polju.

Tu, naravno, večer nije bila ni blizu kraja jer nas je na izlazu dočekala grofica koja nas je provela po svojem ormaru. Ovu zbilja posebnu turu osmislila je i vodi Lidija Gašpar koja nas je ugostila i više nego dobro, a nakon što nam je pokazala ormar prepun toaleta iz 18. i 19. stoljeća, obukla nas je u donje rublje kakvo se tada nosilo, ali tu smo grupno stavili veto na snimljeni sadržaj. Barem se nadam.

REDIZAJNIRANI TRG TRADICIJSKIH OBRTA

Jutro je bilo rezervirano za odlazak na lokalnu tržnicu na kojoj baš kao i na Dolcu subotom kupuju svi. Chef restorana Bedem, Anđelko Levanić proveo nas je kroz nju i tamo smo kupili namirnice od kojih je spravljao naš kasniji ručak. Nakon toga smo posjetili staru jezgru i Trg tradicijskih obrta u kojima su nas čekali varaždinski tvorci rukotvorina. Pčelar, obućar i klobučar smješteni su u krasne ružičaste kućice, redizajnirane prošle godine i koje svakako vrijedi obići tijekom posjeta Varaždinu.

I ljubitelji craft gina su došli na svoje kušajući prvi varaždinski gin – Saperlot iza kojeg stoje Marijana i Ivan Stenković. Degustirali smo i tortu Grofica Marica, istoimene varaždinske gradske kavane koja je poznatija kao jestivi suvenir Varaždina.

RESTORAN BEDEM SPAJA TRADICIONALNU GASTRONOMIJU I MODERNO

Savršen aperitiv prije ručka čekao nas je u gore navedenom restoranu Bedem. Ondje možete uživati u jelima koji svoje temelje imaju u originalnim lokalnim recepturama, ali s modernim pomakom. Imali smo priliku kušati slasne zalogaje u sljedovima, od kojih izdvajam srnetinu s pireom od buče koja je bila savršena. Buča je u varaždinskom (k)raju kraljica pa smo uživali u bučinom ulju i namazu koji se odlično stapaju sa slanim i slatkim jelima. To nije bio običan ručak i zbog svoje kulise, romantičnog vrta u kojem smo bili počašćeni zvukovima piana uživo. Iako je bilo vrijeme za power nap, otišli smo po još jedan (neki po prvi) adrenalinski šut na Dravi.

Kao klasično dijete s mora, rijeku sam posjetila samo jednom, točnije samo se jednom okupala u njoj pa sam odmah prihvatila ponudu za rafting. Nitko nije najavio 12 kilometara veslanja, ali s obzirom na to da sam preskočila paraglajding, bila sam spremna i na više. Genijalno iskustvo s ekipom More Adventure ovaj put po danu, dok je naravno moguće bukirati i noćnu varijantu. Pa, ok, noćna varijanta je sigurno level up, ali ja sam se zadovoljila dnevnim veslanjem i pričom o tome da je u okolici nedavno viđena puma koja je nekome pobjegla. Dovoljno uzbuđenja, hvala.

TOPLIČKA KUPALIŠNA TORTA ZA KRAJ

Završiti dan bez slatkog zalogaja i čaše šampanjca, mislim bila bi grehota pa smo na povratku kući svratili u Varaždinske Toplice u restoran Bernarda u kojem nas je dočekala Toplička kupališna torta koja potječe iz zlatnog doba Varaždinskih Toplica, tada mondenog srednjeeuropskih lječilišta. Jako popularna početkom 20. stoljeća ova torta sada se vratila u velikom stilu te je danas zaštićeno dobro.

Nema brašna, ali ima krušnih mrvica, orahe, crnu kavu i rum. Mnogi su kušajući je komentirali da je više zimska, ja ne bih znala jer ne dijelim kolače na zimske i ljetne, kod mene igra sve pogotovo ako je s kavom. Do Zagreba, nismo spavali već smo rezimirali sate koji su ostali za nama i uz dobru zezanciju još jednom zaključili da je lokalno – jako dragocjeno.