Od ratnog fotoreportera do majstora starih fotografskih tehnika. Posjetile smo Miroslava Arbutinu u Sisku

Bile smo u Sisku u fotoklubu Miroslava Arbutine koji njeguje stare fotografske tehnike i procese za koje je osnovao i Centar – jedini takav u Hrvatskoj

U današnje moderno doba svi se možemo smatrati fotografima, ako to želimo i ako u obzir uzmemo činjenicu da većina od nas posjeduje pametne telefone s kamerama visoke rezolucije koji su nam stalno dostupni ili pak neki bolji (DSLR) fotoaparat.

No, profesionalci ili pak okorjeli zaljubljenici u fotografiju reći će vam da ipak nije sve tako jednostavno, odnosno da fotografija kao umjetnost zahtjeva ipak malo više od beskonačnih selfija i gomile dodanih filtera.

Za kvalitetnu fotografiju potrebno je puno toga, prije svega dobro oko, ali i sposobnost uočavanja zanimljivih trenutaka i mjesta, kao i talent te znanje o kompoziciji, svjetlu i nizu ostalih tehničkih aspekata, bilo da je riječ o digitalnoj ili sve popularnijoj, nedavno uskrsnuloj analognoj fotografiji.

Fotografija trenutka ono je čime se vodi

To dobro zna i Miroslav Arbutina-Arbe, cijenjeni dugogodišnji fotograf iz Siska koji je ne tako davno u potpunosti odlučio napustiti onu digitalnu i okrenuti se analognoj te znanje na tu temu rado širiti i podijeliti i s drugim entuzijastima. Arbe je tako u svom rodnom gradu prije koju godinu osnovao Atelier Siscia, odnosno Centar za stare fotografske tehnike i procese, ujedno jedini takav u Hrvatskoj i među rijetkima u Europi.

Iako za Arbea već znam jako dugo, a imala sam ga prilike tek nedavno upoznati te s njim porazgovarati na jednoj fotografskoj izložbi u Rovinju koju je kurirao, ono što mi se posebno urezalo u pamćenje iz našeg susreta jest kad mi je rekao da se nikako ne može opredijeliti za tip fotografije koji preferira, ali da mi može reći da ono što posebno cijeni i voli jest – fotografija trenutka.

Iako će nerijetki danas konstatirati kako je zapravo jako neobično da u vremenu tehnološkog konformizma netko želi danas snimati analognim fotoaparatom i posvetiti se toj domeni fotografije, mi smo se zaputili do Arbea u njegov sisački Fotoklub i galeriju Siscia Obscura po neke nove, dosad neotkrivene spoznaje, znanja i odgovore, ali i da doznamo u čemu zapravo leži čar starih tehnika i analogne fotografije, koja je ruku na srce u posljednje vrijeme neočekivano doživjela svoj veliki comeback, i za koju više ne možemo reći da je isključivo opskurna stvar prošlosti.

Od Željezare Sisak do ratnog fotoreportera i posla u Jutarnjem listu

“Sve više mi se javlja fotografa digitalne tehnike za koju mi često znaju reći da im je postala nekako prejednostavna. Da, sam fotoaparat će ti uz nekoliko dobrih postavki osigurati korektnu fotografiju. I tu ne govorim o kompoziciji i estetici, ali činjenica je da ljudi danas postaju zasićeni time i vidim da se sve više vraćaju ili priklanjaju filmu i analognom. Tu leži ipak jedan poseban izazov.

Dobar pokazatelj toga jest da ima jako puno zainteresiranih koji bi dolazili ovdje u Sisak na radionice” priča mi Arbe, inače nekadašnji dugogodišnji fotoreporter Jutarnjeg lista i niza drugih novina, koji u svom centru za cilj ima prije svega očuvanje fotografske baštine te primjenu starih fotografskih zanata u sklopu tečajeva i poduka u snimanju i izradi fotografija temeljenih prema nekad davno zaboravljenim, ali vrijednim tehnikama.

Za to sve odlučio se iz razloga jer sve to zajedno, smatra, na jedan poseban način prikazuje onu drugu stranu nastajanja fotografije i cjelokupnog procesa koji nam i nije toliko poznat, a koji nije po principu na koji smo većinom navikli – ‘škljoc škljoc škljoc i ajde jedna mora uspjeti’.

Sve više mi se javlja fotografa digitalne tehnike za koju mi često znaju reći da im je postala nekako prejednostavna

Danas Arbe isključivo živi za i od fotografije i to mu je jedina životna preokupacija. No, u početku kaže nije bilo nimalo jednostavno. Do 1987. godine radio je u Željezari Sisak na telefonskim centralama. Fotografija mu je i tada bila hobi, ali kad je sve otišlo kvragu, odlučio je ozbiljnije krenuti fotografskim smjerom. Bio je fotoreporter koji je ujedno radio i komercijalnu, industrijsku fotografiju za sajmove, onu koja je prije svega donosila zaradu i novac. Onda se dogodio Domovinski rat i kako kaže, imao je dvije opcije, otići u rat ili pak postati ratni reporter.

Buđenje sisačke foto-scene i osnivanje Fotokluba Siscia Obscura

“Dogodio se prvi napad na Kostajnicu, a ja sam instinktivno nazvao Globus i pitao ih treba li im itko s tog područja da fotografira. Oni su odmah pristali i tada sam zapravo postao službeni ratni fotoreporter. Uđe ti to nekako u krv. Bio sam na ratnim područjima. Bilo je tu svega. Obilazio sam ratna područja i s jedne i druge strane s krivotvorenim iskaznicama i vidio sam, doživio i zabilježio stvarno sve i svašta. Godine 1995. napravio sam čak i izložbu pod nazivom od Petrinje do Petrinje, no nakon toga sam jednostavno uzeo sve negative, stavio ih u tzv. ratne kutije i odlučio da je to sve za mene zaboravljena priča te da neću u to više zadirati, u tu vrstu posla. Doduše, nastavio sam raditi kao fotoreporter u dopisništvu Jutarnjeg lista sve do 2012. godine te kao slobodnjak za neke hrvatske tjednike kao što su Nacional, Danas itd.”

U Sisku je svojevremeno postojala fotografska scena koja se u jednom trenutku ugasila, ali ja sam je odlučio probuditi

U međuvremenu Arbe je osnovao i spomenuti Fotoklub Siscia Obscura. Sjeća se kako je to bilo 1999. godine te da sada ima već dva desetljeća od osnutka. “U Sisku je svojevremeno postojala fotografska scena koja se u jednom trenutku ugasila, ali ja sam je odlučio probuditi. S Fotoklubom sve se ponovno pokrenulo i u početku je bilo čak 40 aktivnih članova. S vremenom, neki su otpali, došli su neki drugi, ali trenutno postoji 20-ak onih na koje se u tom smislu uvijek može računati” prepričava mi Arbe koji posljednjih godina intenzivno radi na promociji starih fotografskih zanata koji su ga u potpunosti okupirali, osvojili i u koje se naprosto zaljubio.

No, sličnu snažnu ljubav prije nje imao je i prema digitalnoj fotografiji u koju je, kako kaže, svojevremeno baš ozbiljno zabrazdio.

Zamka digitalne fotografije i Photoshopa

“Uf, baš me u jednom periodu digitalija obuzela. Počeo sam upotrebljavati masu filtera, previše se igrati s Photoshopom i to nije bilo dobro. Shvatio sam tada da fotografija više nije bila ono za što je stvorena, da zaustavi posebni trenutak. Ja sam onda znao kompletnu fotku promijeniti u Photoshopu. Jednostavno sam upao u zamku i zgadio se sam sebi toliko da sam čak pomišljao da kompletno napustim tu cijelu fotografsku profesiju i da se bavim nečim kompletno drugim. Sad kad se sjetim da sam ja te fotografije uspješno prodavao dođe mi zlo.” prisjeća se Arbe svojih značajnih promjena te kaže kako je danas ipak sretan s onim što i kako radi. Priča mi kako je u toj velikoj prijelomnoj fazi odustati ili nastaviti u biti naletio na neke fotke čija mu se obrada jako svidjela. Mislio je da je u pitanju samo dobar filter, ali kada je proučio pomnije shvatio je da je to tehnika tzv. mokrog kolodija.

Počeo sam upotrebljavati masu filtera, previše se igrati s Photoshopom i to nije bilo dobro

“Čuo sam ja za to, ali nikada se s tim nisam susreo. Počeo sam proučavati sve na tu temu. Pronašao sam i čovjeka koji radi tu tehniku, Mišu Keskenovića, kod kojeg sam otišao na četverodnevnu radionicu i savladao taj famozni mokri kolodij.”

Mokri kolodij, cijanotipija, Van Dyke, oil print…

No, kako kaže i smije se sam sebi, i tada je krenuo krivim smjerom jer je za početak odabrao jednu od najzahtjevnijih starih foto-tehnika jer za one neke druge nije ni znao. Ističe kako je ponovno upao u zamku, ali onu slatku jer kad jednom zagazite u stare fotografske procese, otvaraju vam se drugi o kojima isto poželite sve znati.

“Krenuo sam ih učiti sve redom, što samostalno, što uz kolege, što uz puno samostalnog proučavanja, gledanja video tutoriala. Trenutno ih poznajem i upražnjavam nekoliko, pa tako danas radim spomenuti mokri kolodij, cijanotipiju, oil print, gumoil, Van Dyke i trenutno se malo mučim s carbon printom koji je vrlo zahtjevan” priča mi moj svestrani sugovornik te govori kako od iduće godine u svom Fotoklubu kreće s redovitim tečajevima starih tehnika za koje je interes sve veći. Možda ne toliko iz Siska, ali iz cijele Hrvatske svakako, kao i iz regije.

Cijanotipija je bezopasna, pa je recimo mogu raditi i klinci za koje isto imam radionice

“Cilj mi je imati stalne radionice, raspisati i natječaj za članove kluba starih tehnika, učiti mlade i sve ostale svemu onome što sam ja dosad naučio i još uvijek učim. Tipa, cijanotipija je bezopasna, pa je recimo mogu raditi i klinci za koje isto imam radionice. Uz igru ih učim fotografiji i korištenju starih tehnika. U biti, intenzivno propagiram po Hrvatskoj tu scenu, imam učestala predavanja, susrete na kojima držim prezentacije. Tu je i suradnja s Gradskim muzejom Sisak i manifestacija koja se zove Dani industrijske baštine grada Siska s kojom već petu godinu surađujem, a u sklopu koje se okupljaju fotografi iz cijele Hrvatske čije izložbe onda dalje putuju svijetom.”

U svemu tome najveći problem vidi jedino u nabavci materijala za stare tehnike jer se uz svaki od procesa veže niz kemikalija kojih nema u slobodnoj prodaji, a i poprilično su skupe. “Primjerice, srebri nitrat nabavljam preko firmi koje ga mogu nabaviti, a sve ide preko Fotokluba jer za njegovu nabavu moramo imati dozvolu, koju i imam, s obzirom na narav samog posla.”

Tamna komora nije dio ove cijele priče

Ono što Arbe navodi kao genijalnu stvar kod starih fotografskih tehnika i zbog čega njegovi polaznici ostaju redovito u čudu i opčinjeni jest da za izradu fotografija u pojedinim tehnikama nije potrebno boraviti u tamnoj komori.

“To je i meni bilo fascinantno kada sam prvi put to sve skupa vidio, da fotke nastaju na prirodnom svjetlu. A možeš zamisliti kako je polaznicima kad to vide. Ne treba ti ni struja, a fotka se razvija u vodi. Kad recimo pokažem tehniku mokrog kolodija ljudima to za njih zna biti pravi SF, taj proces kojim se fotografija može dobiti.” pokazuje mi Arbe dok me priprema za fotografiranje formatinim aparatom koji je na poklon dobio od pokojnog kolege Miroslava Kiša, ali i samu prezentaciju tehnike mokrog kolodija koju sam nestrpljivo čekala.

“Recimo, neke od ovih tehnika su ti jako dobre za likovnjake jer se može puno kombinirati s naknadnim koloriranje s obzirom na to da se rade na akvarelnom papiru. Pa, ako je netko jako kreativan, mogu se stvarno napraviti čuda. Taj dio recimo upravo intenzivno proučavam i ja sad – djelovanje na fotografije nekim drugim medijima.”

Kad recimo pokažem tehniku mokrog kolodija ljudima to za njih zna biti pravi SF, taj proces kojim se fotografija može dobiti

Na moje pitanje koliko traju njegove radionice, Arbe mi govori kako je ona za cijanotipiju ili Van Dyke u trajanju od jednog dana. Riječ je o teoriji i praksi, pripremi negativa, nanošenja emulzija i pranja, dok su tehnika mokrog kolodija i gumoila puno kompleksije. “Tu je ipak puno više pranja i kemije, nameće se više slojeva, boja i jednostavno je kompliciranije, pa su za njih predviđena dva do ti dana učenja teorije i prakse. No, znaš što ti je nekako iznimno genijalno u svemu tome, to što je reakcija jednog klinca ili starije osobe kad vidi o kakvom je procesu riječ i kako i iz čega fotografija može nastati identična. Njihovo uzbuđenje na licima i začudnost je jednaka. To baš zna nekada biti filmski i jako sam sretan zbog toga.”

S tim se mogu složiti i ja jer je moja reakcija na nastalu fotografiju u tehnici mokrog kolodija bila upravo takva. Ushićenost, nevjerica i spoznaja da su se fotografije nekad tako stvarno izrađivale te da je svaka izrada bila jedna doza neizvjesnosti, uzbuđenja, ali konstantnog rada na sebi i usavršavanja, neizmjerno me razveselila.

Relaksacija uz NBA košarkaške utakmice uvijek pali

Iako smo Arbea zatekli u njegovom Fotoklubu u kojem provodi većinu svog vremena, nerijetko je i na terenu. Kaže mi i kako se njegov cijeli život vrti oko fotografije i proučavanja svega vezano uz nju. Sve to potvrđuje i njegov radni prostor, atelijer i klub koji je prepun fotografskih materijala, ali i nekih raritetnih primjeraka aparata. No, stvar koja mi je upala posebno u oči jest da se za vrijeme našeg posjeta na njegovom računalu u zasebnom prozoru prikazivala NBA utakmica. Arbe mi je otkrio da je košarka njegova stara ljubav i da ga gledanje košarke danas neizmjerno opušta.

“Budim se i idem spavati s fotografijom. Zato sa sobom uvijek imam fotić koji nosim oko struka. Prije sam doduše imao ruksak, ali mi je to postalo preteško. Kupio sam jedan manji fotić, jer fobija svakog fotografa ti je da će propustiti neki čarobni trenutak – tako da je fotić stalno prisutan.”

Budim se i idem spavati s fotografijom. Zato sa sobom uvijek imam fotić koji nosim oko struka

Iako je digitaliju napustio kao takvu, ona mu i dalje koristi kao jedan od koraka u starim tehnikama. Na kraju krajeva, govori kako nije bitno je li u pitanu analogna ili digitalna, jer kad nešto skužiš na nekom mjestu bitno je da znaš reagirati i to umiješ zabilježiti na pravi način. Bitan je, naglašava, taj motiv trenutka do kojeg iznimno drži u svom osobnom radu.

Na moje pitanje ima li u svemu tome potporu grada, Arbe mi govori kako itekako ima te da je Fotoklub i sve popratno smješteno zapravo u gradskom prostoru. Kaže i kako su ušli u registar nematerijalne baštine Republike Hrvatske kao stari fotografski procesi čega je nosioc upravo Fotoklub Siscia Obscura. U fazi je i potpisivanje partnerskog ugovora s Gradskim muzejom u Sisku s kojim će nastupati zajedno, a u sklopu čega će ponuditi prezentacije i tečajeve starih fotografskih tehnika po muzejima i galerijama diljem Hrvatske. Tu je i Ministarstvo kulture koje redovito financira izložbe industrijske i nematerijalne baštine grada Siska koje je Arbe i njegov Fotoklub dio.

Živi se od evenata i fotografiranja proizvoda, a ne od prodaje autorskih fotografija

Unatoč svemu, žali se kako je u Hrvatskoj zapravo jako teško živjeti od same prodaje fotografija. Kaže kako se živi ipak i dalje od one komercijale te da takve poslove i dalje uredno i spremno odrađuje. “Živiš od evenata, fotografiranja proizvoda ili pak nekih turističkih fotografiranja.”

Fotoaparati su danas tako napravljeni da tehnički možeš dobiti odličnu fotografiju, a da pritom ne moraš znati ni učiti puno o fotografiji

Pitam ga i što možda u domeni fotografije recimo zamjera novim generacijama. “Rekao bih da se većina njih naučila da sve ide lako. Fotoaparati su danas tako napravljeni da tehnički možeš dobiti odličnu fotografiju, a da pritom ne moraš znati ni učiti puno o fotografiji kao što su recimo pojmovi dubinske oštrine, kompozicija, estetika u fotografiji, a da ne govorim o svjetlu koje je izrazito bitan faktor. Oni jednostavno odbijaju na taj način promišljati o fotografiji. Između ostalog, fotografira se masovno. Velika je količina fotki, a sve ide pod onim: od stotinu okinutih ubost će se jedna dobra, što nije poanta.”

Prednosti društvenih mreža i online zajednice na koju uvijek može računati

No, Arbe ipak ne bježi od svega modernog, u tu navodi veliku korist društvenih mreža bez kojih danas možda ne bi bio tu gdje jest. Kaže kako ljudi za njega i njegov Fotoklub i Centar doznaju upravo preko tih kanala, uz naravno, neizostavnu usmenu predaju.

Sjajno mu je i što postoji jako puno Facebook grupa u kojima se okupljaju profesionalci, foto entuzijasti ili pak amateri u sklopu kojih uvijek možeš riješiti neki problem, doznati nešto novo, educirati se. “Nema nas puno. U Hrvatskoj ima nekoliko ljudi koji se bave baš starim fotografskim tehnikama, nisam ja jedini. No, ono što je sjajno jest da su svi oni jako otvoreni i rado će vam sve otkriti i reći. Ja sam neke stvari naučio upravo tim putem, metodom pokušaja i pogreške, odnosno sugestijama ljudi. Doduše, to traje malo duže, i malo više košta, ali na vlastitim greškama se najbolje uči.”

Za kraj, govori mi kako se u svemu tome uvijek vodi onom da nije bitno kakav aparat imaš nego tko stoji iza njega. “Netko će napraviti dobru fotku mobitelom, ja ne bježim od toga, a netko može imati opremu vrijednu 50.000 kuna i neće napraviti ništa.”