Nakon gledanja nove Gossip Girl nismo mislili da ćemo ovo reći, ali želimo Dana Humphreyja natrag

Može li Gossip Girl preživjeti u 2021.?

Svaka generacija ima svoju teen seriju. Naši su starci pratili Beverly Hills, 90210, naša starija braća i sestre odrastali su uz One Three Hill i Dawson’s Creek, a moja je generacija svakog tjedna s torrenta skidala novu epizodu omiljene Tračerice (Gossip Girl). Ugodna i, pomalo, sassy naracija genijalne Kristen Bell vodila nas je kroz srednju školu, obožavali smo kombinacije Serene van der Woodsen (Blake Lively) te njezin love-hate odnos s elegantnom, ali konzervativnom negativkom Blair Waldorf (Leighton Meester). Sanjali smo o raskošnim zabavama, haute coutureu i Chucku Bassu (Ed Westwick), a kada smo naposljetku saznali da je Dan Humphrey (Penn Badgley) Gossip Girl, većina nas nije niti trepnula.

Ne samo zato što to otkrivenje nije imalo apsolutno nikakvog smisla (i govorim to iz pozicije osobe koja je dva puta pogledala cijelu seriju!), nego zato što to nije bilo niti važno. Gossip Girl je bila samo okvir, pripovjedačica često sposobna i spremna na (božanske) intervencije. Serija je funkcionirala upravo zbog te doze misterije koja je svaki, pa čak i najbizarniji, zaplet učinila mogućim i realnim. Nitko od nas nije pretjerano razbijao glavu razmišljanjem o nelogičnostima i rupama u radnji – tračerica je bila promatrač, oko koje nadzire i povremeno se uključi u radnju, božanstvo koje s Olimpa (ekrana) promatra živote i intrige (bogatih i povlaštenih) Upper East Sidera.

Milenijalski san zapakiran u Gen Z estetiku

GG je bila naša kolektivna fantazija, vizualna predodžba naših srednjoškolskih sanjarija o boljem i uzbudljivijem životu, desert kojim se nagradiš nakon napornog tjedna u školi i učenja o probavnom sustavu školjkaša i imaginarnim brojevima. HBO Max odlučio je omastiti brk našim omiljenim tinejdžerskim (gulity) pleasureom te zajahati val nostalgije koji već neko vrijeme preplavljuje naše televizijske ekrane – reboot Gossip Girl savršeno se uklopio u razdoblje televizijske hiperprodukcije u kojoj jednostavno nema mjesta ni vremena za pretjeranu originalnost.

Osim toga, producenti su vjerojatno željeli iskoristiti i trend povratka 2000-ih te nekadašnji milenijalski san pokušati približiti Z generaciji. Problem je u tome što to gotovo nikada nikome nije pošlo za rukom. (Vjerojatno se ni ne sjećate da je Darren Star 2008. pokušao oživjeti Beverly Hills, 90210.)

Problem je u tome što se Tračerica čak i svojim konceptom odupire osuvremenjivanju – sama tabloidska ideja praćenja i tračanja mogla bi zvučati pomalo neuvjerljivo i smiješno generaciji koja je odrasla na društvenim mrežama (doba paparazza je daleko iza nas). Osim toga, najveći je prst u oko ovog reboota činjenica da je odmah u prvoj epizodi poznato tko je nova Gossip Girl. Na taj se način seriji oduzima onaj element misterije koji sam nešto ranije spomenula, a koji funkcionira i kao ključno vezivno tkivo čitave serije.

Modno osvješteniji Black Mirror na Upper East Sideu?

Iza odluke da se publici na samome početku obznani tko je nova tračerica stoji pomalo mračna i bizarna priča o profesorima Constance Billarda, predvođenima profesoricom Kate (Tavi Gevinson), koji odluče kopirati Dana Humphreyja i u život vratiti Gossip Girl samo kako bi mogli razmažene i neposlušne srednjoškolce dovesti u red. Tako GG postaje negativna sila koja uvodi red među povlaštene bogataše metodom kažnjavanja – Tračerica u rukama profesora poprima blage totalitarističke obrise, a pomalo podsjeća i na nešto modno osvješteniji Black Mirror na Upper East Sideu.

To bi možda čak i funkcioniralo da svima nije jasno kako se reboot i dalje oslanja na one iste klišeje kojima se hranila publika prije više od deset godina (kada je serija i brojem epizoda slijedila koncept sapunice). Ovog su puta ti klišeji raspršeni na čitav spektar raznolikosti – pohvalno je to što su u seriji zastupljeni pripadnici gotovo svih manjina, ali pomalo je smiješno to što se serija eksplicitno nastoji ograditi od nekih aspekata prvotne verzije. Tako se u jednom trenutku protagonisti pitaju tko uopće danas piše blogove te zaključuju kako je očito da je Gossip Girl, s obzirom na sadržaj nekih prijašnjih postova, postojala prije cancel kulture.

Čini se da su producenti pod svaku cijenu odlučili ideju i koncept Tračerice podvaliti novim generacijama, ali, izgleda, bez dublje analize jer se pretjerana politička korektnost na pozadini povlaštenih Upper East Sidera u najmanju ruku doima smiješnom. Tome bih definitivno dodala i poprilično deskriptivan odabir glazbe (obožavam Franka Oceana, ali Super Rich Kids?) te činjenicu da je većina sporednih likova zaista i sporedna u svakom smislu te riječi.

Politička korektnost, Instagram i panseksualnost

No, bez obzira na očite manjkavosti, serija donekle uspijeva prenijeti duh vremena – glavna protagonistica Julien Calloway (Jordan Alexander) influencerica je koja je spremna žrtvovati i vlastitu sestru Zoyu (Whitney Peak) za komad Instagram slave. Instagram se više puta eksplicitno spominje te, umjesto bloga, postaje nova platforma za tračanje. Nose se chunky tenisice, spominje se i straight-shameanje, a uz konzumaciju droga, likovi jasno ističu kako u njihovoj ekipi nema peer pressurea. Kristen Bell je i dalje s nama, što je utješno, a nove će epizode zasigurno i poprilično uspješno dokumentirati suvremene modne trendove.

Za kraj bih samo željela s vama podijeliti i jednu kratku anegdotu; kada sam nedavno s osam godina mlađom sestrom pogledala nekoliko epizoda treće sezone, ostala sam apsolutno šokirana činjenicom da su mi gotovo sve Serenine kombinacije bile odvratne, a tijekom srednje sam škole sa svim prijateljicama maštala o njenom ormaru! Ta je spoznaja samo potvrdila moju pretpostavku o tome kako smo svi na neki način zarobljenici određenog (modnog) razdoblja, ali i da je neke stvari ipak puno bolje ostaviti u prošlosti.

I da GG, gledam u tebe.