Motorima do Afrike. Ova tri frajera odlučili su kako je u tridesetima krajnje vrijeme za ovakav pothvat

Donosimo vam putopis u nastavcima. Boris, Jozo i Luciano, krenuli su u Afriku – s motorima

Tri aktera ove priče su Boris, Jozo i Luciano koji su zaključili da 30-te godine (a kod jednog člana ekspedicije i 40-te!) ne da kucaju na vrata, nego su ušle nogom i raskomotile se u dnevnoj sobi pijući rakiju s užom obitelji. Tako da su odlučili da je vrijeme za posjet Maroku, i to motorima.

Nikad nismo bili na moto putovanju ove dužine. Hoće li motori izdržati? Prostora za improvizacije u dalekoj afričkoj pustinji neće biti. Nakon par kava i nešto više slika za uspomenu, krećemo te noćimo u selu Pliskovica na slovensko-talijanskoj granici. Shvaćamo da smo umorni kao da smo vozili 1.000 kilometara. Ako je ovo bilo naporno, što će tek biti do Afrike.

Sutradan nas čeka cijela sjeverna Italija i najduža ruta puta, 750 km autoceste. Uvijek smo se grozili vožnje motorima na autocesti, ali sad shvaćamo. Ako se želi u određenom roku doći do određene lokacije, kompromis u obliku velikog broja kilometara na autocesti je neizbježan. Cijela filozofija putovanja motorom je jedan čudan, ali neizbježan kompromis. Motor simbolizira slobodu, ali ne daje alternativu.

Misao po misao i eto nas do Genoe i divnih padina Piedmonta. Ubrzo ulazimo u Francusku i dolazimo do Cannesa. Tu je famozni crveni tepih i upravo počinje vatromet s jednog od rooftop partyija dok dolazimo na rivu. Hvala ti Cannes, nisi trebao! Subota je i francusku rivijeru moramo zamijeniti s Pirinejima. 100 kilometara prije Barcelone izbjegavamo kišu za doslovno minutu i bježimo ispred zlosutnih oblaka. U Barceloni polako shvaćamo da odrađujemo ozbiljno putovanje.

Rano na Uskršnji ponedjeljak naš cilj je Valencia. Uz zvukove zvona Katedrale mora izlazimo kroz impozantne avenije Barcelone te dobivamo dodatnu dozu respekta za taj mediteranski biser. Kada bi mogli birati mjesto u kojem ćemo provesti penziju Barcelona bi sigurno bila visoko na ljestvici želja. Danas je lakši dan i imamo 300 km do Valencije. Shvaćamo sustav španjolskih autocesta. Španjolci imaju takozvane “autopiste” koje su klasične autoceste i koje se plaćaju ali imaju i “autovije” koje su ceste s 2 trake na kojima se vozi između do 120 km/h a usto su i besplatne.

Bogata, ali nenametljiva, Valencia odiše ležernošću. Temperature su na ovim zemljopisnim širinama i dužinama već prave ljetne i to nam se sviđa. Navečer krećemo s motorima posjetiti Mestallu izvana, dom nogometnog kluba Valencia te se nakon toga vozimo na drugi kraj grada i dolazimo do impozantne moderne četvrti koja se zove Grad umjetnosti i znanosti. Probivši sve rokove i tri put premašivši budžet, ovaj milijardu dolara težak projekt upogonjen novcem poreznih obveznika i taštinom gradske vlasti uistinu izgleda fascinantno.

U utorak krećemo na jedan od izazovnijih dijelova naše ture jer taj dan je u planu 520 km. Nekome tko ne vozi motor to možda i ne zvuči puno, ali na motoru se svaki kilometar računa x10 u autu. S druge strane moto-putovanje nagrađuje sa nebrojeno puta više pozitivnih osjećaja.

Stižemo u Andaluziju i oduševljeno se slikamo pokraj velikog znaka: “Comunidad de Andalucia – Provincia de Jaen”. Andaluzija je predivna! Pitoma brdašca, još pitomiji gradovi, dugi lijepi zavoji i miris… Koji je to miris koji nam ulazi pod kacige? Masline! Nepregledni nasadi protežu se dokle pogled seže.

U Cordobu, dolazimo usred poslijepodneva po nesnosnoj vrućini. Vani je 35 stupnjeva, a pod našim kacigama vjerojatno i 60. Parkiramo motore u samom starom gradu koji je u Unescovoj baštini zabilježen kao najveći stari grad na svijetu.

Naredni dan “samo” 150 kilometara do Seville je s namjerom smišljeni dio rute jer želimo što više razgledavati. Dolazimo u Sevillu te cijelo popodne uživamo u gradu. Sevilla je spoj vrhunske hrane, maksimalno opuštene atmosfere i spontanosti. Potpuno je normalno da par spontano počne plesati flamenco usred bara ili da vas domaći koje ste tek upoznali pozovu na zabavu. Cijeli grad je na ulici.

Četvrtak je, 2500 kilometara smo udaljeni od Zagreb i punih 7 dana na putu. Još mali korak za čovječanstvo a veliki za nas jer moramo doći do 220 kilometara udaljene Tarife, lučkog mjestašca 20 km zapadno od Gibraltara. Nakon toga brodom moramo preći gibraltarski tjesnac i ući u Afriku. Laganih 200-tinjak kilometara? Zvuči poznato? 50 kilometara poslije Seville počinje najjači vjetar koji smo ikad doživjeli. Nagli udari nas bacaju iz trake u traku. Mala masa motora je ništa naspram sile prirode.

Uspijevamo se dokopati Tarife i idemo ravno u centar grada. Vegetacija je u Tarifi već prilično drugačija od ostatka Europe. Egzotičnija, nekako i zlokobnija. Vidi se da smo u predvorju Afrike. Cijenimo Afriku jer nije nam se podala bez pitanja. Iskušava nas, šalje na nas vjetar, izazove, vrućinu. Osjećamo se kao Lieutenant Dan u Forrest Gumpu koji psuje vjetar na jarbolu broda i zove ga na obračun.

Danas motorima ulazimo u Afriku! Sve kasni, ali eto nas oko 9:30 ujutro u međunarodnoj zoni stare Tangierske luke. Ispunjavamo dokumente za privremeni ulaz vozila. Naparfumirani debeljko napokon se dere naša imena, a mi trčimo po dokumente, sjedamo na motore i u 12:30 ulazimo u Maroko. Ulazimo u Afriku! Pred nama je 500 nepoznatih kilometara.

Pred našim očima se vrte nevjerojatne scene. Kokoške trče lijevo desno, magarci idu uz ulicu, a auti voze sumanuto i trube valjda psujući na marokanskom arapskom, dok nas vlasnici restorana doslovno s motora povlače za rukave da uđemo baš u njihov lokal. Djeca mašu a majke u burkama i nikabima ih nježno požuruju.

Izvlačimo se iz te scene i ubrzo smo na nekoj lokalnoj cesti. Ceste su solidne, ali vidi se da nismo u Europi. Ulazimo na autocestu i ponosno se slikamo na prvoj Afriqua benzinskoj pumpi plaćajući 6 kuna za litru. Na svakom stajanju smo hit. Ljudi se žele slikati s nama i motorima. Nije da nisu nikad vidjeli motoriste, ali i dalje smo im egzotični.

Krećemo se prema smještaju i nailazimo na „auberge“ koji podsjeća na horor filmove. Smještaj imenujemo „Auberge bizzar“ i kucamo na vrata. Uz nešto jaču cijenu smještamo motore u dvorište ovog Fincherovskog smještaja. Prihvaćamo ponudu za nenadano kvalitetnu večeru. Tajine s piletinom. Tajine je marokanska peka i tradionalno jelo ove zemlje. U njoj se može spremati svašta ali najčešće su to janjetina, teletina i piletina s povrćem. Svi naši dječački snovi uskoro će postati stvarnost. Sahara je nadohvat ruke…

(Nastavak slijedi)