U suradnji sa Supermame.hr, donosimo vam stvarne priče mama, onih koje znaju da nisu savršene, uče iz dana u dan i žele da znate kako niste same
Martina je supermama jednog uvijek nasmijanog dječaka koja već više od jednog desetljeća živi na talijanskoj adresi. Nakon par godina rada u agenciji za odnose s javnošću i završenog mastera iz digitalnog marketinga odlučila je svoju kreativnost preusmjeriti na projekt Supermame.hr. Romantična i sarkastična, opsesija su joj blogovi i digitalni mediji. Najbolje ideje dolaze joj rano ujutro uz prvu neizostavnu šalicu kave dok svi još spavaju. Voli uživati u lijepim i jednostavnim stvarima poput tanjura dobre pašte, čaše crnog vina, Instagrama, dobre knjige i dobrog podcasta.
24 dana karantene u Italiji. 24 dana otkako smo zatvoreni u kući s jednim do dva odlaska u dvorište dnevno, luksuz koji si neke druge obitelji ne mogu priuštiti. 24 dana straha, tjeskobe, panike i neizvjesnosti. 24 dana pandemije i još se ne nazire kraj.
Moram priznati da sam na početku bila poprilično optimistična i puna elana. Kako inače radim od doma, meni se u biti i nije nešto toliko puno promijenilo. Najveći izazov bio je stići sve uz četverogodišnjaka i otići po namirnice pazeći da se usput ne zarazimo. U mojoj glavi stvorila se ta neka imaginarna to-do lista s poprilično velikim popisom – proljetno čišćenje, decluttering i sve one stvari za koje inače nisam imala vremena ili sam ih konstantno odgađala. Marie Kondo bila bi ponosna na mene da sam sve to i napravila.
Nakon par dana shvatila sam da ništa neće biti onako kako sam zamislila. To što smo svi doma ne znači da imam višak slobodnog vremena. U biti, imala sam manje vremena nego ikad. A kako su dani prolazili tako mi je ponestajalo i volje. Jedna te ista četiri zida kuće, štednjak, lonci i aktivan četverogodišnjak crpili su svakodnevno moju energiju.
Nisam mama koja svakodnevno izmišlja na desetak “uradi sam” projekata i edukativnih igra i još ima snage aktivno sudjelovati u njima. Vodene boje skoro smo potrošili, ljepilo se osušilo jer ga netko nije dobro zatvorio, imam jedino jednu praznu rolu wc papira koja čeka da napravimo uskršnjeg zeku. Nisam mama koja se diže ujutro u 5, meditira, s osmijehom na licu ulazi u novi dan i pleše od jutra. Nekad sam poprilično čangrizava.
Ima dana kad nam je lijepo i dana kad jedni drugima idemo na živce
Sve što želim je popiti kavu u tišini bez da čujem “mama” po stoti put. Tu također mogu dodati tri najčešće rečenice koje moje dijete ovih dana izgovara – “mama, gladan sam”, “dosadno mi je” i “ajmo se igrati”. Ima dana kad se igramo superheroja, i dana kada dopustim previše ekrana. Dok ovo pišem, on sjedi na kauču i igra igrice na mom mobitelu. Danas je jedan takav dan.
Ima dana kad nam je lijepo i dana kad jedni drugima idemo na živce. Dana kada ispečem kolač od mrkve i dana kad jedemo sladoled za doručak. Nemamo plan i raspored aktivnosti. Ne držimo se rutine. Jedino su ručak i večera uvijek u isto vrijeme na stolu.
Mame kao mame, uvijek misle da mogu i moraju bolje. Jedina istina je da ne moramo ništa. Ovo nije vrijeme kad se moramo držati svojih uvjerenja, pravila i odgojnih metoda. Ovo nije vrijeme kad bi trebale osjećati grižnju savjesti zbog previše ekrana ili zbog toga što ne uspijevamo dovoljno vremena posvetiti djeci. Sve smo različite, sve se nalazimo u istoj situaciji, ali u drugim okolnostima.
Mislim samo na one roditelje koji su doma, no svejedno moraju raditi od 8 do 16 sati, voditi conference callove i stizati sve rokove. Mislim na one mame koje nemaju taj luksuz da ostanu doma te i dalje idu na posao. Mislim i na djecu. Djecu koja su odjednom ostala bez mogućnosti da vide svoje prijatelje, svoje bake i djedove, idu u školu i vrtić ili se igraju u parku.
Biti roditelj u ovoj neizvjesnoj situaciji, kad ne znaš što ti sutra donosi, poprilično je izazovno
Roditelji u Italiji trenutno se bune što se ovim mjerama zaboravilo na djecu. Traže da se djeci omogući sat vremena dnevno šetnje izvan kuće. Mi imamo dvorište koje nas spašava, druga djeca igraju se na balkonu. Upravo zato sam odlučila da nemamo nikakav plan i da ga ne silim na ništa što mu se trenutno ne radi. Crtići nas spašavaju jer i njemu treba odmor od jednih te istih igračaka. Jer i njemu treba odmor od nas.
Biti roditelj u ovoj neizvjesnoj situaciji, kad ne znaš što ti sutra donosi, poprilično je izazovno. Radimo same sebi pritisak zbog nekih stvari koje bi morale napraviti jer smo tako pročitale na portalima ili vidjele na društvenim mrežama. Ne moramo biti bolja verzija sebe. Ne moramo iskoristiti ovo vrijeme maksimalno. Ne moramo uvijek biti dobre volje. Jedino što bi trebale napraviti je ono što odgovara nama samima i našoj obitelji. Jer ćemo jedino tako očuvati naše mentalno zdravlje koje ova pandemija trenutno poprilično ugrožava.