Dan sam provela u snowboarding školi na Sljemenu. Padanje nije izostalo, ali je bilo genijalno

Umjesto na poslu u redakciji, srijedu sam provela na Sljemenu u školici boardanja. Evo kako mi je bilo

Što sam starija, lista vještina koje nekako želim savladati sve je dulja. Na njoj već neko vrijeme, iskreno, stoji i snowboardanje iliti po hrvatski daskanje na snijegu. Iako smo još kao klinke naučile skijati i na nekoliko skijaških odmora sestra i ja znale se odvažiti i paralelno upisati školicu boardanja, moram priznati da unatoč svom izraženom sportskom duhu, boardanje i ja nikako nismo uspjeli kliknuti. Ne znam čemu bih to pripisala. Možda jednostavno nisam imala dovoljno strpljenja i dala si vremena onoliko koliko sam trebala, ali i svaki put bih realno prebrzo odustala. Iako većina, baš kao što sam i ja, krene od premise, ako znam skijati, nema brige oko boardanja, sve je to jako slično itd. Reći ću vam odmah da nije slično – niti blizu. Čak i ako znate stati na longboard i skate kao ja, ni to vam neće baš previše ići u prilog ako ste snowboard početnik.

Našla sam ekipu koja će mi pomoći

No, kako bih ovaj put u svom naumu uspjela obratila sam se za pomoć ekipi iz zagrebačkog Surf Shopa koji u suradnji s Turističkom agencijom Izazov organiziraju vikend školice snowboardinga na Sljemenu. Sa samom školicom, kako doznajem, ovisno o epidemiološkim mjerama, preporukama i situaciji s pandemijom koja im je poremetila kao i mnogima planove, zasad planiraju krenuti početkom siječnja. No, unatoč tome ja sam uspjela iz prve ruke doznati kako školica u stvarnosti funkcionira, ali i sve one korisne informacije oko boardanja općenito, te bitne detalje vezano uz samu snowboard opreme.

Biranje adekvatne snowboard opreme

Susret smo tako dogovorili logično u Surf Shopu na adresi Ladislava Štritofa 18, čiji je vlasnik inače Ernest Kiseljak, a gdje me dočekala njegova zbilja sjajna i vesela ekipa, Goran Prokop – zadužen za PR i promociju Surf Shopa i njihovih aktivnosti, Ivan Zadrović – licencirani instruktor boardanja i suvlasnik Turističke agencije Izazov te Suzi Puškarić, sales managerica Surf Shopa uz pomoć koje sam si odabrala opremu od glave do pete. Za početak, Suzi mi govori kako je bitno da mi je oprema vodonepropusna, odnosno da je načinjena od kvalitetnih materijala. Biram uprave takve hlače i jaknu iz njihove raskošne ponude, dok mi Suzi skreće pozornost i na slojevitost odijevanja kako bi mi bilo dovoljno toplo jer se ipak radi o zimskom sportu. Kapa, rukavice za boardanje su isto tu, ispod imam nekoliko slojeva, pa dalje prelazimo na dasku, buce i vezove. U Surf Shopu na tom polju imaju sve i ne samo za boardanje, nego i SUP, kajak itd., ali mi se prilagođavamo odmah mojim početničkim snowboard parametrima i svu opremu biramo prema tome.

Jesam li goofy ili regular?

Odabir daske, objašnjavaju mi Ivan i Goran, ovisi o stilu vožnje, ali i visini te težini osobe. U svakom slučaju bitno je da daska bude podešena prema svim vašim individualnim parametrima kako se ne biste mučili, a još bitniji su u cijeloj priči vezovi i same buce za koje je pak važno da su vam udobne, da vam iz njih ne ‘ispadaju pete’ u vožnji jer bi vam zbog takvih ‘sitnica’ cijela stvar mogla brzo prisjesti. Isto tako, potrebno je znati koja vam je noga prednja, odnosno kako se to u snowboard žargonu kaže, jeste li goofy (desna noga naprijed) ili regular (lijeva noga naprijed) kako bi se prema tome podesili i vaši vezovi. Ako ne znate, to možete doznati uz pomoć jednostavnog trika da vi jednostavno stanete, a netko vas odostraga s leđa malo gurne prema naprijed. Noga s kojom prvom zakoračite otkrit će vam koji ste vi tip. Ja sam goofy, a ono što još mogu odmah istaknuti jest da su buce za boardanje puno ugodnije i lakše za hodati od točke A do točke B za razliku od pancerica u kojima se uglavnom svi skijaši muče.

Krećemo na Sljeme kombijem i poštujemo epidemiološke mjere

Naoružana vrhunskom opremom do zuba iz Surf Shopa i još jednim detaljnim utvrđivanjem udobnosti buca, sve upućuje na to da sam kompletno spremna za svoj izazovni terenski zadatak. Goran, Ivan, kolega fotograf Aleksandar i ja upućujemo se na Sljeme njihovim organiziranim prijevozom, kombijem. Nema brige, svatko sjedi sam s maskom na licu u svom redu kombija i držimo se preporučenih mjera te ništa ne prepuštamo slučaju. Put do gore iskorištavam za razgovor s Ivanom i Goranom o samoj školici. Govore mi kako je u pitanju vikend školica, a učenje u jednom danu traje četiri sata s kratkim pauzama. Cijena školice za oba dana je 499 kuna, a uključuje i najam opreme (dasku, buce i vezove iz Surf Shopa).

U svakoj grupi može biti maksimalno pet polaznika, a prolaze se osnove koje će mi Ivan pokazati čim se dočepamo sljemenskog Bijelog spusta gdje se školica i održava. U dva dana polaznici usvajaju osnovno znanje o snowboardu, ponašanju na stazi, te savladavaju osnovne zavoje i vožnju na samoj stazi kao i vožnju sidrom. Naravno, Ivan mi odmah skreće pažnju i na pravila ponašanja na stazi koja su zapravo slična onim ultimativnim ski pravilima, a jedno univerzalno jest prije svega da na tuđu sigurnost pazimo kao i na svoju. Sugerira i da je poželjno u jednom trenu svakako nabaviti i kacigu kako bismo bili maksimalno osigurani.

A gdje je nestao snijeg?

Iako nas na Sljemenu nije baš dočekao neki spektakl od snijega, dok se na nekim dijelovima čak i otopio, mi se nismo dali smesti i pronašli smo svoj kutak za učenje. Uslijedilo je potom precizno zakopčavanje buca, još jedno podešavanje vezova, kao i kratka teorija oko daske i što čemu služi. Ivan mi daje odmah do znanja kako i na koji način snowboard daska treba stajati na snijegu ako ja nisam na njoj, kako se ne bi odsklizala i nekom na stazi naudila. Bacamo se potom oboje na zagrijavanje cijelog tijela, klasično, kao i prije svakog treninga s posebnom pažnjom na zglobove i noge.

Situacija se ‘opasno’ komplicira

Vežem jednu nogu u vez na ravnom kako bih osjetila dasku, njezino gibanje, pa i snježnu podlogu. Malo lijevo, malo slajd desno, par skokova za što bolji dojam. Vežem potom i drugu nogu. Sad su mi obje na dasci svezane. Situacija se opasno komplicira (smijeh). Još uvijek smo na ravnom terenu, ali me ipak lovi malo frkica, no Ivan je tu. Ponovno malo s tijelom idem lijevo-desno, a onda se otpuštam na mini spust samo s prednjom nogom u vezu dok mi je druga izvan njega. Zasad se sve čini kao da je pod kontrolom, pomalo neobično, ali definitivno, ponavljam, potpuno drugačije od skijanja već samo u prijenosu težine. Ivan mi potom objašnjava kako mi tijelo treba biti, u kojoj poziciji, u kojem položaju, ali i kako se dočekati kod padova, koji zasigurno neće izostati. Naglasak stavlja na to da čuvam zglobove i da se dočekujem obavezno na laktove ili pak skupljene šake koje imaju jednako veliku ulogu kod ustajanja s tla kad ste zavezani za board.

Malo uz asistenciju instruktora Ivana, malo sama

Nakon što smo uvodni dio na mjestu savladali, spuštamo se hodajući prema Bijelom spustu. Prvo što mi se dopalo jest što nije bilo nikoga. Doduše, srijeda ujutro baš i nije neki dan kad ekipa ide boardati na Sljeme. Ruku na srce, rijetki imaju tu sreću, a važno je napomenuti kako žice trenutno niti ne rade, a skijalište tehnički nije ni otvoreno. Susreli smo tek nekoliko profesionalnih skijaša na treningu i ponekog tatu koji klince uči skijanju (na ravnom). Ivan i ja se potom bacamo u pravu akciju, odsklizavanje na spustu kad mi je tijelo okrenuto prema padini i od padine. Postoji razlika u tehnici. Prvih par pokušaja mi on asistira, a onda se usuđujem čak i sama. Nije strašno, ali me bome umara dio gdje nakon svakog kratkog spusta sjedam na snijeg, otkopčavam vezove, penjem se gore pješke, ponovno ulazim u vezove, dižem se, pa sve ispočetka. Padovi nisu izostali, nećemo se lagati. Iza svake serije Ivan sugerira kratku pauzu da dođem k sebi, dok mi on u međuvremenu ukazuje na greške i dodatno objašnjava.

Gledaj ispred sebe, a ne u board

Ono što sam zaboravila jest i da postoji cijela filozofija oko ustajanja sa zavezanim boardom, ovisno u kojem ste položaju. Iako Ivan to izvodi sve jako jednostavno, ja sam u tim akcijama malo nespretnija, ali se snalazim. U odsklizavanju mi stalno ponavlja da gledam ispred sebe, a ne u board, da se spustim malo u koljenima, gdje da prebacim težinu, da dignem prste ili pak pete, ovisno što radim. Huh, pomislim puno informacija odjednom, ali ne dam se i upijam sve pozorno. Ionako je toliko zabavno pa mjesta za uzrujavanje oko pokušaja i pogreške nema, a i želim da mi ovo bude uživancija, baš kao što je Ivanu, koji se zbilja trudi sve obuhvatiti i dati mi strpljivo sve instrukcije.

Sklopili smo deal za ponovni susret boardanja

Idući korak trebalo je na redu biti savladavanje zavoja, no Ivanu dajem signale da nemam snage više odvezati ni board, a kamoli još nešto odraditi. Podsjećam, školica ionako traje dva dana. Sporazumno se dogovaramo da ćemo to odraditi i naučiti na idućem susretu školice kada ona končano i službeno započne. S obzirom na moj predani angažman u ovih nekoliko sati, govori mi kako definitivno imam skill, da trebam još raditi, ali da ako nastavim da bih u vrlo kratkom vremenu mogla postati boarderica i pol. Zadovoljno i ugodno umorno završavamo ovu genijalnu i zabavnu avanturu, a kad smo već na Sljemenu, Ivan govori i kako bi nakon ovako naporne fizičke aktivnosti trebali nešto i pojesti. Naravno, pristajem i na taj gastro izazov, kao i na razmjenu dojmova kojih je trenutno zbilja gomila.