Piše Alis Marić

Bilo da se radnja odvija u Parizu, Bretanji ili Provansi, imam za vas prave književne poslastice

Alis Marić na Facebooku prati više od pola milijuna ljudi. Stoji iza poznatog bloga Čitaj knjigu, a za Super1 otkriva omiljene francuske autore

Oduvijek je Francuska bila književna velesila, ali početkom 21. stoljeća to jest u godinama koje su počinjale s 2000. kao da je nastupila određena pauza. A onda je prvo uslijedio takozvani Houellebecq šok. Pojavio se najkontroverzniji pisac današnjice. Za njim slijede Frederic Beigbeder, Delphine de Vigan, David Foenikos, Pascal Bruckner, Guillaume Musso, Leila Slimani, Virginie Despentes, Muriel Barbery, Velimir Čolić i veličanstvena mlada književna zvijezda Edourd Louis.

Ovdje vam želim predstaviti nekoliko fantastičnih romana francuskih autora i onih koji se događaju u Francuskoj. Vive la France! Poznato je da je Francuska zemlja dobrog ukusa, ljubavi, mode i velikih osjećaja. Kad nam netko spomene Francusku pomislimo na dobro vino, fine sireve, juhu od luka, visoku modu, Eiffelov toranj, šansone i ljubav.

Ovo posvećujem romanima suvremenih francuskih autora koje morate pročitati, a sami prosudite ima li u njima sve ovo gore navedeno.

Delphine de Vigan – Ništa se ne opire noći

Autobiografska obiteljska saga koja će vas dirnuti i uznemiriti. Ne pamtim kad sam pročitala knjigu koja me istovremeno toliko uzdrmala, dirnula i oduševila. Stil pisanja pariške spisateljice je toliko zarazno dobar da knjigu nakon čitanja prvih par odlomaka jednostavno ne možete prestati čitati. Zbog ovakvih knjiga se ne spava, ne kuha se ručak, otkazuju se dogovori, čitatelj se isključuje iz stvarnog života.

Radi se o autobiografiji i skeniranju autoričine obitelji kroz tri generacije. Nakon što je autoričina majka Lucile u šezdeset i drugoj godini počinila samoubojstvo, prvorođena kći Delphine doživjela je veliki šok. Delphine, kako bi povezala konce i odgovorila na tolika pitanja krenula je istraživati svoju obitelj. Koja obitelj nema svoje tajne, svoje skrivene traume i prešućene istine? No ipak, ova ih je imala mrvu previše.

Pisati o svojoj obitelji nesumnjivo je najsigurniji način da se s njom posvađate. Izvesti na scenu obitelj iz koje si potekao? Ne pomišljamo li pomalo svi o tome? Mislimo da ćemo tako bolje upoznati sebe i povezati uzroke i posljedice! No, hoćemo li? Kako će reagirati drugi akteri te obitelji? Nisu svi spremni na istinu, na razotkrivanje. Mnoge obitelji svoje tajne drže duboko zakopane. I tako i ostanu.

Zato ima toliko ranjenih, gladnih ljubavi i povrijeđenih. Je li strah dovoljan da bi se šutjelo? Što ako su na djelu – incest, obiteljsko seksualno zlostavljanje, bipolarni poremećaj majke, izrazita narcisoidnost oca? Čitav jedan crno bijeli svijet! “Djeca isprva vole roditelje; nakon nekog vremena ih osuđuju, vrlo rijetko im, ako se to uopće i dogodi, opraštaju”, rekao je davno Oscar Wilde.

Delphine je u tome uspjela. Danas je u stanju diviti se majčinoj hrabrosti. Jer Lucile je umrla kako je željela živjeti – živa.

Frederic Beigbeder – Život koji traje

Život bez kraja pravo je književno osvježenje mog omiljenog i šarmantnog Francuza. Duhovito, lucidno, intelektualno, poučno, dovoljno ironično, a opet dovoljno ozbiljno i uvjerljivo. Dakle, Beigbeder je napisao jednu od onih knjiga koju ne možeš prestati čitati, a koju istovremeno ne želiš prebrzo pročitati! Kada je takva knjiga u pitanju, ja odgađam čitanje da što dulje traje. To je za mene znak top knjige.

Uz Beigbedera i njegova promišljanja o ljudskoj smrtnosti svašta sam saznala, otkrila i još ću. S ovom knjigom stalno imate potrebu guglati. Beigbeder je potvrdio da je genijalac. Uz to je beskrajno duhovit, seksi i karizmatičan, što izvire iz svake stranice ove knjige. Za mene je ovo ponajprije knjiga o očinskoj ljubavi (puna je nježnosti), zaljubljivanju, partnerskoj ljubavi, obitelji i svemu onome što ovaj naš kratki život čini smislenim i važnim.

Leila Slimani – Uspavanka

Pročitajte književnu senzaciju francuske Marokanke Leile Slimani o kojoj svi pričaju. Mučnu priču o opsesivnoj dadilji bez mane. Ovako nešto mučno i tjeskobno već davno nisam čitala. Na trenutke sam trebala stati jer je čitanje u meni izazivalo gađenje i posebnu nelagodu. Ali, usprkos tome, nisam je mogla prestati čitati. Ovom psihološkom trileru ne manjka ni napetosti ni uzbudljivosti.

Druga je karakteristika ove knjige to da je bizarna do bola. Kažu da upravo bizarne priče koje su istovremeno moguće i realne privuku najviše čitatelja. Leilin drugi roman je, osim čitatelja, osvojio i prestižnu nagradu Goncourt za 2016. godinu, a preveden je na više od trideset jezika i prava je međunarodna književna senzacija. Prodan je u više od 600.000 primjeraka samo u Francuskoj.

O čemu je riječ? Priča počinje mjestom zločina u ulici Hauteville, u desetom pariškom arondismanu, u stanu na petom katu u kojem živi mladi bračni par Masse. Najmanji stan u zgradi pun je krvi i bola. Autorica nam odmah daje do znanja da se dogodilo nešto užasno, “Beba je mrtva, trebalo je samo nekoliko sekundi”. Saznajemo i da nije patila, a nepokretno tijelo dječačića plutalo je u vodi okruženo igračkama.

Ali, malena je djevojčica još bila živa kad je stigla hitna pomoć. Njihova je mama u najtežem stanju šoka. Vidjevši svoju djecu mrtvu i ranjenu kriknula je kao vučica. Nakon toga je samo urlala da su joj se pluća parala. Druga žena nije uspjela samoj sebi oduzeti život, uspjela je prerezati zapešća i vrat, i izgubila je svijest. Što se dogodilo?

Naravno da smo kao čitatelji sada jako znatiželjni kako je došlo do tog stravičnog zločina, što se dogodilo i tko su njegovi akteri. Mislimo da znamo kakva je sad to priča, ali nismo ni blizu. I to je ono što je ovaj roman izbacilo na vrh ljestvica bestselera.

Ovo je knjiga koja otvara mnogo aktualnih tema, ali ona najveća je tama duše i njeno zanemarivanje. Pomanjkanje ljubavi stvara bolest, ali i potiskivanje emocija čini isto. Neki ljudi jednostavno zato što su predugo nevoljeni, zaborave i prestanu voljeti. Obuzme ih mržnja. kraj romana posebno me je šokirao. Zapravo, kad bolje razmislim, njega niti nema. Na vama je da ga pronađete.

Knjiga je pisana posebnim stilom na kakav do sada nisam naletjela. Leïla Slimani posjeduje izuzetan pripovjedački talent, a kao novinarka tjednika naučila je pomno pratiti detalje. Ovo je njezin drugi roman i napisan je kao policijski ili psihijatrijski izvještaj, a opet ima ono nešto. Likovi su poput šahovskih figura i kao da netko drugi za njih povlači poteze. Nadahnuo ju je istiniti događaj u New Yorku 2012. godine, kao što joj je za prvi roman Dans le Jardin de l’Ogre nadahnuće bio skandal Dominique Strauss-Kahn.

Veselim se i ostalim romanima ove talentirane spisateljice, ali i dva filma koja su najavljena, francuski i američki.

David Foenikos – francuski književnik kojeg trebate čitati

Mene je oduševio s dvije knjige – Charlotte i Misteriozni Henri Pick, iako mi je i njegov roman Delikatnost jako drag. Knjiga Charlotte je Davidovo najbitnije književno djelo. Prodana je u više od 3 milijuna primjeraka. Knjiga je temeljena na pravom životu mlade talentirane slikarice Charlotte koja je s 26 godina odvedena u logor Auschwitz. Da nije, sigurno bismo imali jednu od najvažnijih i najboljih slikarica 20. stoljeća.

Njene slike su završile dobro skrivene u škrinji jednog doktora kojem ih je ostavila prije nego što je odvedena u logor. Deset je godina Foenkinos tragao za ostacima života Charlotte Salomon, obilazio mjesta na kojima je živjela, školu, likovnu akademiju, stanove, gradove, tragao za ljudima koji su je poznavali ili njihovim nasljednicima, pokušavajući doznati što više, u lovu na detalje, male i velike priče o ubijenoj slikarici.

Misteriozni Henri Pick je zapravo roman o neizdanim romanima. Knjiga o knjigama, piscima i izdavačima. Svijet u kojem svi mi knjigoljupci pomalo živimo i u koji bismo rado zavirili. Odlično napisano, duhovito, duboko s dovoljnom dozom ironije. Zato krenite čitati Davida Foenikosa. Isplati se.

Edouard Louis – Tko je ubio mog oca

Ovu knjigu sam doslovno progutala vozeći se sa zimovanja. Mala knjiga koja se brzo čita. Mladi autor zna kako potpuno zaokupiti čitateljevu pažnju. Rečenice su kratke, dojmljive i rađaju nesnošljivu znatiželju o odnosu oca i sina. “Cijelo djetinjstvo sam se nadao da ćeš nestati” ili “Na moje djetinjstvo nemam niti jednu lijepu ili sretnu uspomenu.”, zapisao je Edouard.

Kod nas još nisu prevedene njegove knjige. Ne znam tko ga pikira kao autora i tko će ga izdati, jer njegova djela su već prevedena na 20 jezika dok ga svi nazivaju novim europskim književnim superstarom. Edouard me je ostavio bez teksta, ostala sam nijema i pod jakim dojmom pročitanog. Ova knjiga govori o njegovom odnosu s ocem koji nije bio lagan, o poniženjima koje je doživljavao kao dječak, o očevim neostvarenim snovima, o siromaštvu, o izdaji, o nepravdi i o ignoriranju roditelja koje djeca tako teško podnose.

Edouardova prva knjiga prevedena je samo u Srbiji i zove se Gotovo je s Edijem Belgelom, izdavač je Laguna. Svakako je pročitajte a vi ostali koji čitate na stranim jezicima uhvatite se ovog pisca. Nećete požaliti. Nakon Knausgaarda i Elene Ferrante, teško je naći takav književni fenomen koji je Europu ostavio bez daha, poput autobiografskog projekta Edourda Louisa. Dečko ima tek 22 godine a napisao je već tri književna hita i cijeli svijet mu se klanja.