Andrija je u 42 dana prohodao više od 800 kilometara. Ispričao nam je sve o svom hodočašću u Camino

Andrija Brcković iz Velike Gorice ima 25 godina i student je koji se prije završetka svog obrazovanja odlučio za veliku avanturu

Put Svetog Jakova ili kako ga zovu, Camino de Santiago, ruta je duža od 800 kilometara koja vodi od Francuske do španjolskog grada Santiago de Compostela u kojem se nalazi katedrala svetog Jakova. Ovo je jedno od najpoznatijih svjetskih hodočašća na koje se odvažio i 25-godišnji Andrija Brcković. Put koji je prošao trajao je nešto manje od dva mjeseca, a nama je ispričao kako je izgledala njegova avantura.

Sveukupno je prošao oko 1.260 kilometara

“Za Camino sam prvi puta čuo u knjizi našega putopisca Davora Rostuhara ‘Degustacija slobode’, to je još bilo davne 2012. godine i od onda je u meni želja da odem na put dugačak više od 800 kilometara pješice. Ne znam, jednostavno sam imao poriv za takvim putovanjem i osjećao sam unutar sebe da je to prava stvar za mene. Ovog ljeta napokon se pružila prilika za to i ja sam odlučio otići na Camino. Na put sam krenuo s jednim prijateljem iz Velike Gorice, a sama odluka da krenemo je nastala jako brzo i bez suvišnih odgađanja i fraza kao što su ‘ne znam’, ‘nisam siguran’ ili ‘budem vidio’. Jednostavno smo kupili karte, a sve ostalo naknadno organizirali.”

Put su započeli u Francuskoj, u Lourdesu što je inače 150 kilometara prije Saint Jean Pied de Porta, također u zadnje vrijeme sve popularnije točke polazišta na francuskoj ruti. “Samo putovanje trajalo je nešto manje od dva mjeseca, a samo hodanje, trajalo je 42 dana. Sveukupno sam prošao oko 1.260 kilometara. To bi u prosjeku bilo oko 30-ak kilometara dnevno. Prednost je ta što je francuska ruta na Camino vrlo dobro organizirana i pokrivena s albergeuima (hostelima) tako da se gotovo u svakom mjestu može naći prenoćište.

Na put je krenuo s prijateljem

Cijena prenoćišta su bila otprilike od pet do 12 eura, s tim da se već za 10 eura mogao naći jako lijep hostel koji je bio čist, uredan i, što je najvažnije, s malo kreveta u sobi. Mjesta kroz koja smo prolazili su također dobro pokrivena s dućanima i kafićima, a svi većinom drže lokalnu hranu kao što su tortilje, tapasi, sendviči s lokalnim delikatesama, a sve je to odlično i vrlo zasitno.”

Na put je krenuo s prijateljem, ali je upoznao brojne zanimljive ljude koji su imali zabavne životne priče. Spomenuo bi jednog Urugvajca s kojim smo hodali od početka do kraja Camina. On je po struci informatičar, a prije samog puta dao je otkaz i krenuo na put. S nama je hodao i od Santiaga do Porta u Portugalu, a na pola puta je kupio bicikl i odlučio biciklirati sve do Maroka. Također sam sreo jednog starijeg Belgijanca koji je krenuo na put s konjem iz Belgije, isto tako i mladu Njemicu iz okolice Münchena koja je par mjeseci bila na putu.”

Imali smo stav ‘kako ćemo – lako ćemo’

U skoro dva mjeseca hodanja stigne se dogoditi mnogo anegdota pa smo ga zamolile da neke istakne. “Jedna od luđih stvari koja se dogodila bila je prvog tjedna kada smo u jednom danu prohodali skoro 50 kilometara. Malo smo se preračunali i na putu je bilo visinske razlike od 500-600 metara uključujući neprestana uspinjanja i spuštanja koja nismo predvidjeli. Imali smo stav ‘kako ćemo – lako ćemo’. Taj dan smo krenuli s hodanjem u šest ujutro, a u hostel smo došli tek u 20:30. To mi je bio najnaporniji dan na Caminu. S time da smo zadnja tri dana bili bez vode, a u jednom smo se trenutku čak i izgubili. Kada smo došli u hostel ljudi nisu mogli vjerovati kada su čuli iz kojeg smo mjesta taj dan krenuli s hodanjem.”

Nakon 800 kilometara hodanja osjećaj je bio nestvaran

Do kraja puta stigli su nakon 800 kilometara hodanja, a osjećaj je, kako nam kaže, bio nestvaran. “Kada smo stigli do kraja puta, osjećaj je bio neopisiv i pomalo nestvaran. Nestvaran na način da nakon 800 kilometara hodanja napokon dolaziš na svoj cilj i odredište. Kako smo malo po malo sve više ulazili u Santiago, prvo smo prolazili uz industrijsku zonu, zatim stambenu i onda napokon došli u strogi centar. Stali smo pred katedralu svetog Jakova i tada sam bio izvan sebe. U isto vrijeme miješali su se ponos, radost i žaljenje što je hodočašće službeno završilo. To je bio jedan od razloga zašto smo prvo nastavili hodati do oceana Finisterra, pa zatim sve do Porta u Portugalu.”

No, Andrija se nakon Camina nije odmah vratio kući, već je odlučio još pješačiti i to do Porta u Portugalu. “Ja sam nakon završetka rute nastavio s još par prijatelja koje sam upoznao na putu. To je bilo još nekih dodatnih 280 do 300 kilometara. Najveći utisak je na mene ostavio trenutak kada smo došli na najzapadniju točku Europe, Finisterra ili kako je nazivaju ‘The end of the world’. Tamo smo dva dana za redom gledali zalazak sunca. To je bilo nešto impresivno, apsolutno najljepši zalazak koji sam vidio u životu i to su stvarno trenuci koje ću pamtiti čitav život.”

Hodočašće u Camino de Santago je velik i hrabar pothvat

“Ni u jednom trenutku nisam pomislio odustati, ali poteškoća je bilo. Prvo mi se pola zuba otkrhnulo, pa mi se napravila zanoktica na noktu, a na kraju su mi se mišići na nogama toliko upalili da sam jedva hodao. To sve se dogodilo u rasponu od dva, tri dana. Do tog trenutka sam mislio da je Camino jednostavan i da nije ništa posebno teško. No, ne bi hodočašće bilo hodočašće da nema takvih izazova i napora.”

Hodočašće u Camino poprilično je velik i hrabar pothvat, ali Andrija se nije previše pripremao. “Osim vikend planinarenja, ovakve ture još nisam odradio. Nisam se ništa posebno pripremao, samo sam zadnja tri tjedna prije puta aktivnije hodao s teretom u torbi da se malo priviknem. To je uglavnom bilo oko 10 kilometara po nasipu četiri puta tjedno i svaki vikend sam išao na Sljeme. Inače mnogo putujem, a posebno bih izdvojio putovanje Interrailom dva tjedna po Europi. to mi je bila prava avantura koju ću također pamtiti cijeli život. Kad sam išao na to putovanje taman sam završio srednju školu i to je bio jedan način da obilježim taj period života. Isto kao što sam s Caminom obilježio skori završetak školovanja.”

Nakon ove avanture u planu nema ništa ozbiljnije, ali govori nam kako se sve više okreće aktivnom odmoru kao što je planinarenje ili trekking. “To me sve više privlači i sviđa mi se, tako da možda već na proljeće bude neko duže planinarenje u planu.”