Životni put Marija Beusana, od nesuđenog slikara do arhitekta, dizajnera nakita i strastvenog zalagatelja za očuvanje hrvatske kulturne baštine

Sonja Braut donosi životnu priču našeg vrsnog arhitekta, interijerista i dizajnera nakita

Tko zna koliko sam puta prošla kraj te zgrade u ulici Pod zidom ne znajući da u njoj živi vrhunski interijerist i tvorac umjetničkog nakita od emajla. U zgradu sam ušla sa strepnjom kako je podnijela potres koju je arhitekt Mario Beusan otklonio već u predsoblju rekavši da ga je armirano-betonska konstrukcija kuće odlično podnijela. A onda me privukao široki osmijeh Rite, bucmaste irske terijerke zrelih godina koja se namjestila za maženje, a potom zadovoljna i s rupcem oko vrata otišla u šetnju s Beusanovom suprugom Ivnom. Sjeli smo za stol u sredini hala pa sam pogledom obuhvatila sve oko sebe, sve do prozora na dnu dnevne sobe. I osjetila ljepotu, jer su svi komadi i detalji bili u bliskoj vezi i u profinjenom skladu. Gdje je i kako rastao čovjek kojem dok priča o onom što je radio oči sjaje kao dječaku?

ŽIVOPISNO DJETINJSTVO IZMEĐU CELJA I DUBROVNIKA

“Odrastao sam na Laščinskom Brestovcu u malenoj ulici sa samo sedam obiteljskih kuća na sjevernoj, i s ograđenim perivojem lipa ispod kojeg je Laščinski vodovod arhitekta Juraja Denzlera, na južnoj strani. I ne samo zbog igara koje se ondje moglo igrati, nego i zbog ljepote zavolio sam i lipe koje su mi kasnije uvijek bile blizu. Drugi važan utjecaj zbivao se u osmogodišnjoj školi Jordanovac u koju sam preselio nakon četri razreda u staroj školi u Filipovićevoj ulici s masnim crnim podovima s kojih se nije isplatilo podizati ono što bi palo. Ta škola bila je izgrađena 1934. i u njoj se provodila eksperimentalna nastava, što je značilo da se poticao grupni rad i zapravo učilo kroz igru. Imali smo klupe razmještene uokolo razreda, sami smo obrađivali pojedine teme iz pojedinih predmeta i onda ih predavali, u čemu smo svi uživali i tako naučili mnogo više od samoga sadržaja”, ispričao je Mario Beusan dodajući da je već tada naučio kako nešto predstaviti na zanimljiv način, što mu je mnogo godina kasnije olakšalo rad sa studentima na Arhitektonskom fakultetu.

Prisjetio se i da je na njega posebno važan utjecaj imala profesorica iz likovnog koja je papire lijepila na zidove i puštala djecu da stoječki, kao na štafelaju, slikaju i rišu što žele. Takvo školovanje u Beusanu je potaknulo sklonost likovnosti i ljepoti, kojoj je bio izložen i svakog ljeta kada bi odlazio kod rodbine u Dubrovnik. Beusani su otamo i, prema dokumentu iz Dubrovačkog državnog arhiva, ondje su postojala dva brata Beusan, pomorci koji su se krajem 17. stoljeća ženidbenim vezama razdvojili tako da je jedan ostao u Trstenu, a drugi u Župi dubrovačkoj.

Skoro cijelu gimnaziju sanjario sam da ću upisati Likovnu akademiju, no roditelji su me uvjeravali da arhitektura objedinjuje i likovnost i funkcionalnost

“Moj otac Petar rođen je u Župi Dubrovačkoj na imanju Žitkovići, gdje i danas imamo, osim napuštenih kućica starih skoro četiri stoljeća, i staru kuću iz 17. i još jednu iz 18. stoljeća te obiteljsku kapelu. Moj nono je vrlo rano umro, pa je nona Gjive Balarin morala brinuti o djeci i imanju. Dva tatina brata poslala je daleko u Limu da uče trgovinu kod njezinog daljnjeg rođaka, a moga tatu u Zagreb nekom Župljanu da izuči limarski zanat. Tata se poslije u poduzeću Ventilator specijalizirao za montaže klima komora u duhanskim stanicama, često putovao i dobro zarađivao, pa je mama mogla na Brestovcu graditi kuću iz svojih snova, a prema projektu Arhitektonskg projektnog biroa Žerjavić”.

“Moja mama Angela bila je iz Celja, a nakon domaćinske škole pobjegla je sestri u Zagreb da se ne bi morala udati za lokalnog bogatuna. Kada je izašla iz kolodvora i ugledala Zagreb prošaputala je da će ovdje biti cijeli život i izgraditi kuću gore na nekom bregu. I tako je bilo”, ispričao je Beusan dodajući da je imao divno djetinjstvo jer je zime provodio na snijegu kod tete Mici koja se sa suprugom vratila u Celje, a ljeti su ga odmah po završetku škole avionom slali u Dubrovnik.

Iako je bio najviše sklon umjetnosti, išao je u prirodoslovno-matematičku V. gimnaziju u Klaićevoj i ondje je sve do mature svakoga lipnja uživao u mirisu lipa, jednako kao i nakon što je upisao studij na Arihitektonskom fakultetu na kojem je ostao kao asistent, pa docent i profesor.

LJUBAV PREMA EMAJLU I IZRADI NAKITA

“Skoro cijelu gimnaziju sanjario sam da ću upisati Likovnu akademiju, no roditelji su me uvjeravali da arhitektura objedinjuje i likovnost i funkcionalnost, pa sam prije mature dobro proučio čime se zapravo bavi i poslušao ih. No već sam se tijekom studija oduševio emajlom i upoznao s tom tehnikom uz pomoć umjetnice Jasenke Pavliše, u Njemačkoj kupio malu peć i počeo izrađivati ogrlice”, objasnio je Beusan kako se kao mladi arhitekt kojeg su najviše zanimali interijeri počeo baviti i izradom umjetničkog nakita.

Emajl ga je privukao zbog ljepote, ali i stoga što je jedina neuništiva boja s kojom se radi na metalu, najčešće bakru i srebru, pa izrađeno ostaje vječno. No sviđala mu se i neizvjesnost kako će što ispasti, jer dok se emajl ne ispeče i ne ohladi ne može se znati kako će izgledati. Još za studija usavršavao se u pariškom ateljeu Jannie Borel, a prve ogrlice izradio je odmah nakon studija za predstavu kostimografkinje Latice Ivanišević na Dubrovačkim ljetnim igrama od koje je pritom mnogo naučio, jer je ona pekla emajl, a on oblikovao metal.

“Emajl je teška tehnika, a ja sam je učinio još težom odlučivši raditi tzv. tehniku polja na svoj način, bez žica nego s pločicama koje odijeljuju boje i koje brusim da bi unutar zamišljene kompozicije prijanjale tik jedna do druge i stvarale neočekivane i meni jako drage preljeve”, objasnio je Beusan koji s transparentnim emajlom radio na bakru i s okvirom od polirane mjedi ili aluminija i stvarao kolorističke i svjetlosne efekte nalik na slikarstvo. Prve skulpturolike ogrlice izlagao je u Zagrebu, potom se u jesen 1973. u Rimu predstavio na izložbi ‘Settimane di Zagreb’ s tapiserijom veličine 120×60 centimetara od (emajliranih) bakrenih pločica, dok je kiparica Marija Ujević izložila emajlirane tanjure.

Zbog posla, ali i novca, te izložbe nisam mogao vidjeti uživo, no prema reakcijama organizatora i otkupu ogrlica znao sam da su dobro primljene

Atelje mu je bio u roditeljskoj kući na Laščinskom Brestovcu u kojoj sada žive sinovi Filip, umjetnički fotograf i slobodnjak i Damjan, koji je završio pravo, ‘stažirao’ u tri odvjetničke kancelarije i otkrio da to nije posao koji želi raditi, pa je otvorio dvije turističke firme i odlično svladao pet jezika (“Pa i portugalski, što mu je dobro dolazilo kada su stizali imućni gosti iz Brazila”, s ponosom je rekao Beusan).

Radeći istodobno na Arhitektonskom fakultetu i u svom ateljeu, Beusan je dobro raspoređivao vrijeme i snagu, pa je svake godine uspio izraditi šest umjetnički oblikovanih ogrlica. Učlanio se i u ULUPUH da bi lakše dolazio do saznanja kako se s emajlom radi u svijetu, pripremao magisterij i 1982. se prijavio na 6. Međunarodni bijenale emajla u Limogesu, poslao tri ogrlice i osvojio nagradu. A nakon toga je radove redovito slao na izložbe u Coburg, Laval, Los Angeles, Tokio.

“Zbog posla, ali i novca, te izložbe nisam mogao vidjeti uživo, no prema reakcijama organizatora i otkupu ogrlica znao sam da su dobro primljene. A vrata mi je zapravo otvorila izložba u Coburgu, drugom svjetskom najjačem centru emajla nakon Limogesa, pa sam jedne godine odlučio otići onamo. I osjećao sam se i zbunjeno i radosno što su svi drugi umjetnici emajla znali za mene, a direktor izložbe me je vodio od jednog do drugog, sretan što smo se napokon upoznali”, ispričao je Beusan kojem je njegov “dvostruki” život s arhitekturom, interijerima i studentima i samotnjački umjetnički s emajlom priuštio veliko zadovoljstvo.

MATERIJALI U INTERIJERU

Očaran Hrvatskim zagorjem, Mario Beusan ga je obilazio i radi svog magistarskog rada o dvorcima i kurijama, njihovoj efikasnoj zaštiti i primjenjivosti na turizam, a kasnije i zbog doktorske disertacije o feudalnoj arhitekturi. I sa žaljenjem govori kolika je šteta što Zagorje, jedinstveno po broju dvoraca i kurija, nije turistički iskorišteno kako zaslužuje. A ondje je nalazio i svoje miljenice lipe, tradicionalno posađene kraj svake kapelice i crkve da na sebe preuzmu udare groma.

“Kako su interijeri bili moja osnovna profesionalna preokupacija, kada se otvorila mogućnost uvođenja izbornih predmeta na fakultetu osmislio sam predmet ‘Materijali u interijeru’ i razradio ga prema stilskim razdobljima. I očekivao zanimanje samo dijela studenata, a upisali su ga svi”, prisjetio se Beusan doba dok je bio docent.

Nastavu je zamislio nalik na učenje u svojoj osnovnoj školi i svako predavanje popratio adekvatnom glazbom, pa su studenti bili oduševljeni i razradom i prezentacijom. Nije mario kada su ga kolege zafrkavale da je od predavanja napravio disko klub, pogotovo zato što su studenti toliko zavoljeli ovaj predmet da je već iduće godine postao obvezan, a njemu omogućio da postane profesor.

POSEBAN DOPRINOS OČUVANJU NAŠE KULTURNE, POVIJESNE I GRADITELJSKE BAŠTINE

Mario Beusan je uvelike zaslužan što muzej u dvorcu Trakošćan o svojim davnim vlasnicima i o životu kakav je u njemu bio nekad raspreda toliko zanimljivih priča. I posebno ga je radovalo što je netko brižan na tavan pohranio mnoga ‘blaga’ – od namještaja do ukrasnih i upotrebnih sitnica iz različitih epoha koje su iskorištene za opremanje prostorija u dvorcu i muzeju.

“U prizemlju je bila golema kuhinja jedinstvena po velikoj peći u prostoru s nevidljivim dimnjakom. A on prolazi ispod poda i ide do krušne peći čiji visok dimnjak izbija na krovu. I ima dovoljno jaki ‘cug’, pa je ta peć mogla i može raditi besprijekorno. Na tavanu smo pronašli mnogo suđa, posuđa i pribora tako da se kuhinja mogla opremiti kao da će netko doista u njoj pripremati objed”, ispričao je Beusan.

A dvoranu uz kulu u kojoj je nekad radio i živio direktor muzeja pretvorio je u izložbu kopija fotografija koje je snimio grof Karlo Dragutin Drašković, vrstan fotograf čije originalne snimke čuva Muzej za umjetnost i obrt. U nju posebno rado dolaze djeca, jer je u sredini postavljena maketa dvorca koju je savršeno i od papira napravio jedan njegov student. Posebna je i tzv. dječja soba s portretima djece iz obitelji bivših vlasnika od 16. do 19. stoljeća koja su uvijek slikana s nekom životinjom – psom, mačkom, pa i pticom.

Svemu što je radio Mario Beusan davao je cijeloga sebe, što se vidi i po 248 realiziranih postava izložbi i 36 muzejskih postava kojima je posvetio knjigu “Arhitektura izložbe”. I zbog kojih ga je ove godine razveselila nagrada Likovnog razreda HAZU za ciklus arhitektonskih muzejskih izložbenih postava koje je radio od 2015. do 2019.. Iza njega je i veliki broj interijera čije materijale sortira i skenira pripremajući svoju treću knjigu, jer je lani ULUPUH izdao knjigu posvećenu njegovom emajlu. A kako je posebnim veseljem istraživao našu kulturnu, povijesnu i graditeljsku baštinu, prije 22 godine je za osobite zasluge u kulturi primio odlikovanje Red Danice hrvatske s likom Marka Marulića.

VJEČNA LJETA U DUBROVNIKU

Više ne izrađuje nakit za koji je Željka Čorak napisala da se “ne kopča nego natiče”, a koji se nalazi na svim stranama svijeta i na Beusanovoj Facebook stranici uvijek izazove oduševljenje. Ali još radi interijere, pa je u ožujku uredio kabinet prorektorice za nastavu u Rektoratu i povremeno osmisli postav neke izložbe. I obvezno obiđe svaku izložbu u gradu ali, kaže, “izbjegavam otvorenja”, te rado prošeta s Ritom.

Beusanov stan odaje da cijeni jedinstvo jednostavnosti, kvalitetnih materijala, elegancije i finoće pri čemu je posebno pažljiv u izboru boja i osmišljavanju rasvjete. I, iako odlično poznaje ‘stare’ stilove, najviše voli modernu u kojoj zapravo živi. A treba li se baš opredijeliti za neki, odgovara da najviše voli “suvremene stilove s kojim starinskim komadom kao dobrodošlim detaljem”.

A kada stigne ljeto, Mario Beusan sa suprugom seli u kamenu kućicu staru 300 godina u Brzacu, selu iznad Glavotoka na otoku Krku u koji odlaze na kupanje u čistom moru.

“A na Veliku Gospu još sedam dana odemo u Dubrovnik, odsjedamo u Gružu u ljetnikovcu Kobenzel gdje imam parking. Više nema tetaka niti dunda Vlaha kod kojih sam odsjedao kao dijete u Boškovićevoj 17, a u gradu imam samo rodicu Darku kojoj sam projektirao kuću u brdu poviše Minčete, na jedinstvenoj, prelijepoj poziciji. Obiđemo rođake u Župi dubrovačkoj, odemo na kupanje na Lopud ili Šipan, a u Cavtatu na Kamen Mali”, s očitim uživanjem povjerio je svoj ljetni itinerer Mario Beusan.