Zašto bi svatko trebao pogledati dokumentarac o optužbama Evan Rachel Wood protiv Marilyna Mansona

Phoenix Rising povećava svijest o tome zašto bismo kao društvo trebali više vjerovati žrtvama nasilja

Evan Rachel Wood teško je gledati svoje stare fotografije. O sebi govori kao o nekome drugome, o osobi koju je nekoć poznavala, a sada je se samo s vremena na vrijeme sjeti. “Teško mi se povezati s njom”, govori dok promatra fotografiju štrkljave djevojčice s dugom plavom kosom i znatiželjnim očima koja je s braćom i sestrama odrasla u Sjevernoj Karolini s roditeljima koji su se bavili kazalištem. Ljubav prema glumi upisana je u njezin genom. Evan lista fotografije, a zatim se zaustavlja na jednoj koja je snimljena nedugo prije no što je upoznala Briana Warnera, svijetu poznatijeg kao rock glazbenika Marilyna Mansona. “Izgledam kao dijete”, govori, a njezina je prijateljica Ilma Gore ispravlja – “ti jesi dijete”.

Phoenix Rising novi je HBO-ov dokumentarac u dva dijela (prvi je dio premijerno prikazan na Filmskom festivalu u Sundanceu) u kojem dokumentaristica Amy Berg nastoji, u nešto manje od tri sata, raspetljati čvorove nasilja, prepoznati suptilne načine na koje se ono očituje te perfidnost osobe koja vreba, mami i emocionalno ucjenjuje. U suštini, priča je to o preživljavanju, prikazana iz prizme žene koja se uspjela iščupati iz ponora obiteljskog nasilja, a zatim se i suprotstaviti svome zlostavljaču. Evan Rachel Wood prilikom snimanja ovog filma u 2020. prvi je put identificirala svog zlostavljača kao Briana Warnera, no javno ga je imenovala tek u veljači 2021. u objavi na Instagramu. Taj je čin ujedno označio i kraj dokumentarnog filma u kojem se tematizira unutrašnja borba osobe koja je preživjela nasilje, odnosno gledateljstvu nastoji objasniti zašto žrtve često godinama šute o onome što im se dogodilo.

https://www.instagram.com/p/CKvmsUmF1ho/?utm_source=ig_embed

Intiman uvid u povijest jednog nasilja

“Zašto nikome nisam ništa rekla?”, pitanje je koje Evan u jednome trenutku postavlja i samoj sebi dok u dvorištu stoji pokraj jednog od svojih portreta koje je naslikao njezin bivši partner i zlostavljač Marilyn Manson. Odgovor tijekom filma izvire iz njezinih pokreta, njezinih reakcija na glasne, iznenadne zvukove, ali i iz činjenice da se i dalje često boji biti sama. Iako bi Phoenix Rising u dijelu publike mogao proizvesti snažnu emocionalnu i fizičku reakciju (Evan često potanko opisuje gnjusno zlostavljanje koje je proživjela), riječ je o filmu koji ima i veliku edukativnu vrijednost jer gledatelje eksplicitno podučava o metodama kojima se zlostavljači koriste kako bi namamili i zadržali žrtve u svome, ponekad i smrtonosnome stisku. Osim toga, Berg ovim intimnim uvidom u jednu povijest nasilja uspijeva osnažiti i svijest o tome zašto je nužno vjerovati osobama koje se odluče suprotstaviti, zašto ne smijemo kriviti žrtve.

[Slijede spoileri]

Iako se čini da priča službeno počinje prvim susretom između Wood i Mansona na jednoj terasi Chateau Marmont hotela u Los Angelesu 2006. (u čijem se kutu Evan skrivala od, kako i sama kaže, odraslih jer je tada imala samo 18 godina), film razotkriva pozadinu njihova susreta te bolnu činjenicu o tome kako začetak ove priče treba potražiti još u njezinome djetinjstvu. Naime, stalna prijetnja nasiljem tijekom veze s Mansonom istovjetna je onoj koju Wood proživljava kao dijete. Otac joj je jednom prilikom rekao kako se on i njezina majka svađaju jer se vole, a ta se rečenica ustalila u njezinim mislima poput sidra za kojim je posezala svaki put kada se kasnije trebala uvjeriti da su nasilje, kontrola i manipulacija zapravo znakovi ljubavi i privrženosti.

Prvi put kada ju je ugledao, tada 37-godišnji Manson s krupnim prstenjem na ruci i u zlatnom, sjajnom odijelu, u prolazu joj je dobacio jedan: “Nemoj pasti”, na što mu je ona odgovorila da neće. Manson je navodno pohvalio njezinu izvedbu u filmu Trinaest u kojem je Evan imala 14 godina, a koji je učinio čuda za njezinu karijeru, ali je u medijima etiketirao i kao Lolitu, zločestu djevojčicu i zavodnicu. Bio je to početak 2000-ih, mračno doba paparazzija i žutila, vrijeme u kojem je Perez Hilton imao autoritet koji je danas nepovratno i zasluženo izgubio. Njezinu novostečenu reputaciju tinejdžerke “zrelije za svoje godine” dodatno su osnažile uloge koje je počela dobivati, ali bez obzira na iskusne srednjoškolke koje je glumila, Evan je do susreta s Mansonom izlazila samo sa svojim vršnjacima (njezina je prva ljubav bio Jamie Bell, poznatiji kao Billy Elliot). U dokumentarcu govori i kako je u stvarnom životu zapravo bila sramežljiva, neiskusna tinejdžerka, osoba koja je školovana kod kuće i koja nije točno znala tko je uopće.

Mamljenje, bombardiranje ljubavlju i izoliranje

S druge strane, Marilyn Manson se činio kao osoba koja, ne samo da je znala tko je, nego i kao netko tko je predstavljao sve ono što je ona tada, s osamnaest godina, željela biti – netko koga nije briga za društvene konvencije. Manson je tada još bio u braku s Ditom Von Teese, ali to ga nije spriječilo da se približi Wood, da s njom počne razvijati prijateljstvo. Iz današnje je perspektive jasno da je on već tada imao puno informacija o njoj – namamio ju je prividom o zajedničkim interesima, pričama o tome kako su oni srodne duše te alkoholom (točnije apsintom) koji su redovito konzumirali na svojim susretima. Evan s gađenjem prepričava osjećaje koji su je preplavili nakon što ju je on prvi put poljubio, tvrdi da je isprva nije fizički privlačio te da je samo odjednom počela živjeti u narativu koji joj je cijela ta situacija nametnula – on može imati koga god poželi, a odabrao je nju, ona je posebna, drugačija.

Svoju vezu s Mansonom danas uspoređuje s bivanjem u kultu. Nakon mamljenja i bombardiranja ljubavlju, počeo ju je izolirati od prijatelja i od obitelji – Wood se udaljila od majke te urezala slovo M na preponama. Poput Charlesa Mansona, i Brian Warner je ekscentrična ličnost oko koje se sve okretalo, a nakon nekoliko mjeseci, Wood se više nije imala kome obratiti. Najteže je možda gledati je kako posramljeno i kroz suze priča o snimanju videospota za pjesmu Heart-Shaped Glasses u kojem je motiv srcolikih naočala iskorišten kao referenca na Kubrickovu Lolitu, filmsku adaptaciju istoimenog romana u kojem se stariji muškarac, pedofil, zaljubi u dvanaestogodišnjakinju. Evan tvrdi kako je na snimanju tog spota Manson nauštrb dogovorenog scenarija, ali i njezine reputacije, penetrirao u nju pred kamerama i cijelom ekipom na snimanju. To neupitno podsjeća na priču iz Posljednjeg tanga u Parizu, ali i na brojna druga svjedočanstva žrtava seksualnog nasilja koje su iskorištene pred publikom i to u situacijama u kojima se često nisu mogle, ali ni znale obraniti.

Preživjeti nasilje prvi je korak

Posebno je emotivan onaj dio filma u kojem se Evan nalazi s ostalim žrtvama Mansonova kulta. Uglavnom je riječ o njegovim bivšim djevojkama, ali ondje je i jedan bivši član njegova tima koji je iz prve ruke svjedočio njegovom sadističkom i destruktivnom ponašanju. On je jedan od rijetkih muškaraca koji su u javnosti podržali optužbe protiv Marilyna Mansona. Sjedeći u krugu, žene međusobno dijele svoja iskustva, a posebno je potresno i to što se naposljetku ispostavlja kako su sve priče u suštini jako slične. Kao da već slijedi postojeći obrazac, Manson sa svakom svojom žrtvom postupa na isti način. Mnoge od njih imaju i slične ožiljke od skarifikacije (jedna žrtva ima ispisanu riječ “debela” na bedru), a sve su preživjele neki oblik fizičkog i seksualnog nasilja, njegove česte ispade bijesa, tolerirale prijetnje smrću. Potresno je i to što se mnoge od njih i danas osjećaju prljavo, kao da su same krive za sve ono što im se dogodilo.

Phoenix Rising intiman je, detaljan i dirljiv uvid u način na koji zlostavljači uspostavljaju kontrolu nad svojim plijenom, a mnogima bi mogao pomoći i da shvate zašto je važno da kao društvo napokon počnemo vjerovati žrtvama. Iako se Evan često u odnosu s Mansonom opisuje kao slaba, podložna, krhka i neoblikovana, činjenica da je svoje traumatično iskustvo uspjela preobratiti u nešto pozitivno te pomoći drugim žrtvama nasilja, govori nam puno o tome koliko je ona zapravo hrabra i snažna osoba. Za kraj, važno je napomenuti kako je ime dokumentarca zapravo izravna referenca na Zakon feniks kojim je Wood na temelju svog aktivističkog djelovanja i zalaganja za žrtve uspjela u Kaliforniji promijeniti trajanje zastare za slučajeve obiteljskog nasilja, odnosno produžiti je na od tri do pet godina.

#IStandWithEvan