PRIČA

Zagrebački kipar i glazbenik otvorio mi je vrata svog doma na Pantovčaku gdje živi sa psom i – pet ptica grabljivica

Vitolda Košira, akademskog kipara, muzičara i sokolara posjetila sam u njegovom domu na Pantovčaku

Da mi je netko rekao da ću dan provesti u društvu akademskog kipara, muzičara, ali i strastvenog sokolara koji svoj zagrebački stan u centru grada dijeli s ni manje ni više nego pticama grabljivicama i psom, rekla bih mu da je takav splet okolnosti naprosto nemoguć. No, upravo takvo spontano druženje dogodilo mi se neki dan sa svestranim hrvatskim suvremenim umjetnikom Vitoldom Koširom. Da me čeka prava avantura bilo je jasno već kod izlaska iz taksija pred njegovim domom na Pantovčaku čija je okućnica podsjećala na kakav veliki atelje na otvorenom.

I dok je Vitold srdačno mahnuo s balkona, dolje me pak dočekao njegov vjerni pas, ptičarka koja me budnim okom dopratila do tavanskog stana, signalizirajući njuškom i okretom prema natrag kod uspona da bih mogla ipak malo brže hodati stepenicama, nemajući pritom razumijevanja za moje zastajkivanje – razgledavanje nekih Vitoldovih radova u nastajanju koji su svoje privremeno mjesto našli na podestu ispred ulaska u stan.

Potres i korona neizbježna su uvertira u svaki razgovor

Sandro Lendler

Wow, bilo je prvo što sam izgovorila ulaskom u Vitoldov stan i atelje kod upoznavanja, ako izuzmemo onaj dio: drago mi je, ja sam Latica. Bio je to onaj pravi atmosferični umjetnički prostor kao sa slika, oplemenjen karakterom vlasnika, a koji je ostavljao dojam da skriva masu nekih intrigantnih priča. Mozak mi je radio sto na sat. Gledajući i kriomice upijajući svaki kutak prostora ispunjenog svakodnevicom, ali i skulpturama ovog velikog umjetnika, njegovim radovima, materijalima od kojih oni nastaju, prirodom koja u Vitoldovom životu očigledno igra veliku ulogu, instrumentima, estetikom, potihim krikovima ptica grabljivica iz daljine, nisam više znala zbog čega sam došla primarno – zbog sokolarstva, glazbe, kiparstva ili svega?

No, teme koje kod ovakvih intervjua sjajno služe za razbijanje inicijalne simpatične nervoze s obje strane su definitivno – potres i korona. Iako sam već po ulasku u kuću zaključila da je objekt dobro prošao svojim brzinskim statičkim pregledom, Vitold mi pokazuje tek nekoliko kozmetičkih oštećenja i komentira kako kuća zapravo uopće nije stradala. Prisjeća se i kako je to jutro zapravo bio budan, čitao knjigu te da do samog prestanka potresa tih nekoliko sekundi uopće nije bio svjestan što se zapravo zbiva. Začudo, njegove životinje prije udara nisu signalizirale ama baš ništa, ali mu je kasnije trebalo dosta dugo vremena, radi zakašnjelih reakcija, da ih umiri. I sebe i njih. S obzirom na to da je cijeli svijet stao, pitam ga i kako je on doživio i preživio karantenu i sve ovo s koronom.

Sandro Lendler

“Bilo mi je zapravo jako dobro i korisno. Kako je sve stalo, gotovo ništa se nije događalo, odnosno jako malo toga jest, odlučio sam preokrenuti sve u svoju korist. Imao sam puno vremena za sebe. Pospremio sam sve ono nagomilano i ono što je čekalo dugo svoj red. Zapravo, u karanteni sam se našljakao kao nikad. Pospremio sam i vrt i atelje, uredio pticama kaveze. Nisam čak ni na more otišao jer mi je bilo toliko lijepo” priča mi ovaj 54-godišnjak kojeg prijatelji zapravo zovu Ito, Itač pa mi između redova daje do znanja da sam ja valjda jedina koja ga zove punim imenom.

Iako se sad nekako sve pokrenulo, i pomalo vraća u neko koliko toliko normalno stanje, kaže kako je sezona i dalje umrtvljena jer malo je koncerata, malo je izložbi. Zbog svega toga kaže ništa nije pokušavao po tom pitanju jer je sve ono što je imao dogovoreno, zbog korone odgođeno, pa poduzimati neke druge poteze u ovim okolnostima jednostavno nije imalo smisla.

Violinu je mudro zamijenio violom i završio Akademiju

Sandro Lendler

Iako je Košir danas cijenjeni kipar, a koji je između ostalog 2019. svojom izložbom Inverzije u galeriji Bačva oduševio kritiku i publiku, kaže mi kako kao klinac nikada nije niti pomišljao da će se time baviti. Završio je klasičnu gimnaziju, a ove koji su upadali tada na akademiju za njega su bili, govori, kao neka polubožanstva. Ni za sokolarstvo kao klinac nije znao da postoji. No, roditelji su mu bili muzičari, sestra orguljašica, a klasična glazba u njihovoj kući uvijek se mogla čuti.

Upravo se na njihov nagovor zapravo počeo baviti glazbom. Prvo je svirao violinu, a onda je prešao na violu. Kaže kako po pitanju violine nije bio baš previše ambiciozan, a kako je viola puno veća i jednostavnija za sviranje, nju je potom i završio. “Bila mi je to lukava odluka znaš” zaključuje duhovito Vitold, koji je Studij viole diplomirao na Muzičkoj akademiji u Zagrebu 1991. godine u klasi prof. Zlatka Stahuljaka, a sada je već preko dva desetljeća zaposlen i u Simfonijskom orkestru Hrvatske radiotelevizije.

Daje mi do znanja kako zbilja jako uživa svirati. Drago mu je da su se sad konačno na tom polju stvari konačno zahuktale, kao i probe i onaj zgusnuti raspored koji voli. Govori mi da ga to sve skupa jako veseli, posebice kada snimaju glazbu za hrvatske serije ili pak sviraju onu modernu, filmsku kao što su baš nedavno u sklopu HRT-ove emisije Sunčana strana Prisavlja.

Treća strast iliti kako se počeo baviti sokolarstvom

Sandro Lendler

“Svirali smo glazbene teme iz Igre prijestolja, Harryja Pottera, Kuma itd. Sve to skupa bilo je baš štosno, ali i edukativno” prepričava mi s guštom ovaj svestrani, karizmatični lik koji uz sve ima još i, zamislite, ne jedan, nego dva benda za koje ste sigurno čuli. Jedan je Cry Babies, a drugi The Plagijators. Sviraju, kaže, isključivo za gušt, a u pitanju su cover bendovi. “Uvijek smo svirali covere i uvijek smo se drznuli drpiti tuđu pjesmu i okrenuti je naglavačke” govori s nostalgijom i prisjeća se ludih svirki do ranih jutarnjih sati koje su sada sve redom otkazane, a smatra i kako ih je s druge strane pak besmisleno održavati s obzirom na mjere i radno vrijeme klubova.

Okej, pomislim si, kipariš, sviraš u orkestru i u bendovima, gdje se tu pobogu uspije uklopiti sokolarstvo i briga o pticama. Da preformuliram, kako se to uopće dogodilo i toliko zadržalo s obzirom na to da si mi rekao da si u tome zapravo od svoje 19. godine, govorim Vitoldu.

“Pa da, zvuči malo nemoguće, ali sve je tu već godinama. Pohađao sam i završio dvije akademije istovremeno, ali moram reći kako su profesori nekako bili ležerni oko svega toga da sam malo tu, malo ondje. Jednostavno sam širio vidike. Najteže je zapravo bilo upasti na akademije, poslije je sve bilo nekako jednostavno. Stigao sam tada čak i raditi, a onda preko susjede upoznati se sa sokolarstvom i sokolima. Otvorila su se ta četvrta vrata kako bih rekao onda, ptice grabljivice koje su doslovno bile preko puta kuće.”

Na balkonu ima pet ptica grabljivica, a ja sam se s njima gledala oči u oči

Sandro Lendler

Imati danas pticu grabljivicu velika je odgovornosti i to je zakonom sve skupa dobro regulirano. Vitold ih ima pet, a drži ih u vrtu kao i na balkonu u sklopu svog stana. Da biste se time uopće bavili morate položiti sokolarski ispit da biste pak dobili sve moguće i nemoguće dozvole. Onda možete nabaviti pticu i s njome se baviti od nultog dana ili pak onu malo stariju. Kako mi govori, on je uvijek volio nabaviti onu mladu kako bi je polako uveo u svoj život. Govorim Vitoldu kako imam psa, doduše koji boravi kod sestre ili nekad roditelja, ali da mogu razumjeti odnos čovjeka i životinje, ali ga pitam je li to uopće usporedivo s obzirom na to da on ima ptice, i to grabljivice.

“Pa da, tko razumije odnos psa i čovjeka razumjet će odnos ptice i čovjeka. No, ptice nisu sisavci i neke njihove pretpostavke su drugačije. Treba imati na umu da su one grabljivice i da su njima glavni interesi lov i hrana. One su genetski usmjerene na to. No, između njihove prave prirode i one da je ona sudionik u vašem životu postoji taj prostor u kojem se ljudi mogu dogovoriti s pticama. Ljudi i ptice žive različite živote. Nije normalno da jedna takva divlja životinja koju se pripitomljava dolazi na poziv na ruku, da jede iz ruke, da skače u kutiju u kojoj će se voziti do mjesta gdje će letjeti i vratiti se jednako tako s tobom kući. To su sve stvari koje ih treba naučiti. Ja jesam. Cijeli naš odnos zasniva se na povjerenju. Puno je to sve skupa teže postići s pticom nego sa psom jer je on pitomija životinja. Potrebno je puno raditi na tom odnosu” objašnjava pokazujuću mi redom jednu po jednu veličanstvenu grabljivicu, dodajući i kako će se dobar sokolar svojom pticom baviti svakodnevno.

Život ptice grabljivice iznimno je kompliciran

Sandro Lendler

I dok ih gledam sve redom tako raskošne i istovremeno pomalo zastrašujuće, Vitold mi govori i kako je njihov život dosta kompliciran. Postoje strujni kablovi, ceste, prometnice, ograđeni prostori, a to je sve za ove ptice smrtno opasno. Jako je teško, dodaje, da ptica sretno preživljava svakodnevni život u današnjoj civilizaciji. No, ističe kako je krajnji cilj sokolarstva ipak lov, a za to postoje mjesta i lovišta.

“Ja s njima odem u obližnju prirodu, uzmem psa i pticu. Pas se istrči, a ptica se izleti, vrate se, pa idemo svi natrag kući. Vrtim ih u krug jer jedan dan nebavljenja s pticama čini ih drugačijima. Primjerice, nerado ti dolaze, a svaka od njih zahtjeva poseban tretman. Imam jednu američku vrstu, harisov škanjac, koja živi u jatima. Ona ima jako razvijenu socijalnu inteligenciju. Tu je i jastreb kokošar, vrlo je vatren i fantastičan je lovac” priča mi strastveno moj sugovornik kojeg pitam i na koje sve načine mora voditi brigu o njima.

Sandro Lendler

Naime, doznajem kako je kod ovakvih ptica iznimno bitna njihova prehrana kao i to da po perju točno možeš vidjeti koliko je ona kvalitetna ili nije. Grabljivice se pak hrane isključivo mesom, a temelj i osnova umjetnosti sokolarstva jest upravo ta njihova prehrana, odnosno količina hrane, kvaliteta i koju hranu jedu u koje doba godine. Ptica sama mora paziti na svoje perje, a mijenjaju ga svake godine. To se zove mitarenje. Sve grabljivice ga kroz godinu promijene u potpunosti, osim orlova koji ga mijenjaju postupno tijekom godine.

“Mene cijeli život zezaju da perje ide za perjem, kao ona fora s novcima, jer svu lovu koju sam imao sam uložio u ptice, odnosno da imam što više vremena za provesti s njima.” S obzirom na to da živi u zagrebačkom centru i na činjenicu da na svom balkonu i u vrtu ima pet grabljivica pitam Vitolda je li imao kakva neugodna iskustva u domeni sokolarstva.

A što kaže okolina na njegovo bavljenje sokolarstvom?

Sandro Lendler

“Imam začudo jako dobre i drage susjede. No, neugodna iskustva proizlaze iz neznanja. Ljudi ne razumiju ili ne žele razumjeti ili pak kreću od krive pretpostavke da su ptice zatočene, da je lov protivan modernim idejama i stavovima. To je taj neki nivo problema s kojim se znam povremeno susresti, ali to je zanemarivo. Sokolarstvo je u biti višestoljetna tradicija” govori Vitold dok vraća svoje raskošne grabežljivice na svoje mjesto koje su mi, moram priznati, imale štošta za reći i to vrlo moćno i glasno. Naravno, nismo se razumjele.

Iako su zbilja očaravajuće, moram priznati da strah kod susreta oči u oči s njima nije izostao iako je bio u kontroliranim uvjetima. Ali da je bilo impresivno, doista jest, baš kao što je i Vitoldova umjetnost, točnije velike reljefne betonske skulpture koje možete pronaći u svakom dijelu njegovog šarmantnog artističkog doma i radnog prostora.

Nekad mali aktovi, a danas veliki reljefi velikog umjetnika

Sandro Lendler

Naime, iako se i dalje ne mogu načuditi svim tim stvarima kojima se istovremeno i s jednakom strašću bavi, moj sugovornik mi govori kako je to sve skupa na neki način povezano. Kiparstvo i glazba su za njega identični, ali pune drugu vrstu prostora. I dok su skulpture trodimenzionalne i ispunjavaju prostor, glazba puni tišinu. Osim toga, Vitold mi skreće pažnju i kako se u obje umjetnosti koristi jednaka terminologija kao što su primjerice linija, ritam itd. Na kraju krajeva, kaže mi da dok kipari sluša glazbu, a dok je na probama nerijetko razmišlja o kiparstvu.

“Iskreno, ja imam dojam da cijeli život radim jednu te istu skulpturu. Kad se vratim u prošlost, radio sam prvo male aktove žena s veliki atributima, a sada radim velike reljefe. Teško je reći što se sve promijenilo u tom periodu, jer pomaci su za moje pojmove jako mali.” Naime, Vitold je diplomirao kiparstvo 1989. godine na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu u klasi prof. Šime Vulasa, ali dodaje kako je biti kipar u Hrvatskoj zapravo jako bedasta odluka. Kaže kako to nema nikakvog financijskog smisla, i da sve ovo što on radi je u biti za gušt.

Sandro Lendler

“Ja kiparstvu pristupam kiparski, onako tradicionalno. Volim zaprljati ruke, uložiti krv i suze. One verzije da ja skulpturu stvorim kompjuterski i dam je nekom drugom da je izradi, to nije moj način rada. To je generalno super, i drago mi je da je to moguće, ali ja nisam taj lik.” Dodaje i kako za kiparstvo ljudi generalno nemaju love, ali da su mu kupci uglavnom privatnici ili pak velike firme. Upravo neke od njih kao što su Span i Iskon krase njegova djela u kojima općenito, kako mi objašnjava, koristi materijale koji nas okružuju, a to su beton, željezo i asfalt.

Iako je posljednjom izložbom Inverzije naprosto razoružao, dodaje kako nije jednostavno dobiti izložbu u Zagrebu, ali i da je relevantnih galerija jako malo. No, kad dobijete priliku, govori, vrijedi se potruditi. Ističe kako ima nekoliko vrijednih galerija u kojima nije dosad imao priliku izlagati, odnosno nije bio pozvan, ali se nada da hoće jer je upravo u fazi pripreme nečeg novog, o čemu mi ipak nije htio otkriti više s obzirom na to da je u kreativnom procesu. I iako sam još mislim imala stotine pitanja, ptice su rekle svoje i Vitoldu svojim glasanjem sugerirale da je vrijeme za današnji izlazak u prirodu, ali i očigledno naš razlaz do nekog drugog susreta. Vjerojatno na njegovoj idućoj izložbi.

Prati S1 i na našim društvenim profilima:

Facebook Instagram YouTube
Više s weba