Za njihove haljine se nekad čekalo u redu. S Mirom i Martinom Alpeza o 38 godina brenda Tradate

Sonja Braut razgovarala je s gospođom Mirom Alpeza i njezinom kćeri Martinom koja danas i dalje vodi modni brend Tradate

Davne 1928. godine u Vlaškoj 66 Juraj Vedrina otvorio je krojačku radionicu za muškarce koje se još možda sjećaju nešto stariji stanovnici ulice i ovog zagrebačkog kvarta. Kad je stari šnajderaj ostao bez pokretača, prostor podijeljen na šivaonicu i trgovinu 1984. unajmila je Ana Alpeza. Unijela je staru singericu svoje mame koja i danas stoji u stražnjem dijelu lokala i manju koja je pomalo zaboravljena na galeriji, lokal nazvala Tradate što doslovce znači trgovati i sa šivanom i gotovo odjećom krenula u veliku pustolovinu. Uz nju je bila sestra Danica Topalović, vrsna krojačica i prava mađioničarka za krojeve koje je rezala bez šnita.

A znala je i od stare odjeće napraviti novu i posebnu. Ani Alpeza nedostajala je samo bratova supruga Mira koja je voljela lijepu i posebnu odjeću, pa ju je odmah počela nagovarati da joj se pridruži. “Ja sam radila knjigovodstvene poslove, prvo godinama u Nakladnom zavodu Matice Hrvatske, a potom u jednom drugom poduzeću, bila sam odlično plaćena, ali i zadovoljna što na kraju radnog vremena mogu zatvoriti ladicu i posao do drugog jutra izbaciti iz glave. No, moja se šogorica nije dala smesti, a dobro je znala da sam slaba na lijepu odjeću i da ću teško odoljeti izazovu. Tri godine sam odolijevala, a onda me ipak zavela ideja da sudjelujem u stvaranju odjeće kakva mi se sviđa. I pridružila joj se”, prisjetila se Mira Alpeza davne 1987. kada je zauvijek okrenula leđa uredskom poslu i uronila u uzbudljivu modnu neizvjesnost.

ZAHVALJUJUĆI OCU TRGOVCU, MOGLA JE DOĆI DO SVAKE TKANINE KOJU JE POŽELJELA

Da bude u toku s događanjima u svijetu mode često je u Italiju i Francusku putovala sa suprugom Marinkom, građevinskim poduzetnikom koji je joj je uvijek bio velika podrška i oslonac. Na putovanjima je gledala, upijala i kupovala, i donosila ono što joj se svidjelo i za što je mislila da bi se moglo svidjeti i kupcima. Tad u Zagrebu još nije bilo shopping centara, rijetka su bila zastupstva stranih marki, a ondašnja revija Svijet, kao i strani žurnali koje se moglo kupiti u tzv. stranoj knjižari u Gundulićevoj ili se na njih pretplatiti, bili su glavni izvori informacija što se događa u svijetu mode i što je u trendu. “Uvijek sam se voljela lijepo odijevati, a moglo mi je i biti uz oca trgovca zahvaljujući kojem sam mogla doći do svake tkanine koju bih poželjela. Ali i zbog Danice koja je brzo shvaćala što i kako želim i kao čarolijom skrojila i sašila točno ono što sam željela. A Ana me dobro uvodila u posao i postale smo dobar tim no, samo nekoliko godina jer se ona ozbiljno razboljela, a ja sam tada preuzela cijeli posao. Imala sam odlične krojačice, prodavačice Draženu i Snježanu koje i danas rade u Tradateu i svoje ideje, no zato što uvijek želim da sve ide kao po špagi – što u ovom poslu nije lako postići – ponekad mi nije bilo lako”, priznala je Mira Alpeza.

ZA NJIHOVE HALJINE I MINI SUKNJE SE ČEKALO U REDU

S vremenom je šnajderaj preseljen na drugo mjesto, a lokal proširen na cijeli prostor s velikim izlozima kroz koje se i iz tramvaja moglo vidjeti što ima novog na pupama i vješalicama. U to je doba najveći problem bio naći dobre tkanine, pa je gospođa Alpeza, sve češće s kćerkom Martinom koja je doslovce rasla i u šivaonici i u lokalu (a gdje danas rado boravi njezina osmogodišnja kćerka Gita), obilazila tvornička i prva privatna skladišta u kojima se moglo naći moderne uvozne tkanine. “Krajem osamdesetih hit su bili stretch materijali koje je bilo teško nabaviti. No, uspijevali smo i šili mini suknje i haljine zbog čijeg se dovršenja u lokalu znalo čekati u redu. Slično je bilo i kada su hit postale pripijene muške košulje kakve naše tvornice još nisu proizvodile. Tada smo često obilazili tvornički dućan onda slavne zagrebačke tvornice popelina Tvorpam koja je većinu proizvodnje izvozila u svijet. Ondje se moglo kupiti samo bijeli i crni popelin od kojeg smo sašili tisuće ženskih i muških košulja.”

Kako se njihov izlog brzo mijenjao i uvijek pokazivao nešto privlačno, često bi ga u prolazu snimio neki fotograf i snimku objavio u novinama. Glas da se u Tradateu mogu naći odlične košulje, originalne haljine za maturalne večere i primanje diplome, kao i fora odjeća za odlazak u disko brzo se širio i usmenom predajom. A kad je odijevanje u crno od glave do pete postalo trend, u Tradateu se brzo šilo i prodavalo sve ponuđeno. Tada se još na vješalicama moglo naći dosta uvoznih, većinom talijanskih i francuskih proizvoda (osobito marke Cine Qua Non za koje su željeli dobiti franšizu i bili iznevjereni), da bi postupno nestali i oni i odjeća za muškarce, pa je Tradate od tada samo carstvo za djevojke i žene.

ZA NASTUPE SU ODIJEVALI EMILIJU KOKIĆ, SREBRNA KRILA I DINU DVORNIKA

“Nikad nisam marila za reklamiranje, a posebno nakon prve od jedine tri revije koje smo napravili tijekom našeg dugogodišnjeg postojanja. Bila je u Kulušiću, odlično posjećena i prihvaćena, no mene je zgrozilo što se odjeća nakon izlazaka baca na pod i što je trajno uništena šminkom. No, zato smo s veseljem radili odjeću za Emiliju Kokić i grupu Riva kada su 1989. išli na Euroviziju, a kreirala ju je Snježana Vego. Bilo je to i korisno i uzbudljivo iskustvo, a kasnije smo radili još za neke naše zvijezde, recimo, članove grupe Srebrna krila i njihovu pjevačicu Lidiju Asanović, a za neku prigodu odjenuli smo i Dina Dvornika. No, Tradate je bio i ostao orijentiran na tzv. obične ljude koji su željeli nositi nešto drukčije od onog što je nudila konfekcija. Osim toga, uvijek smo bili spremni šivati po mjeri, pa i čak malo korigirati kroj ako je tako bolje pristajao kupci”, prisjetila se Mira Alpeza.

Dok je njezin prvorođeni sin Berislav (52) krenuo očevim stopama i građevinske je struke, devet godina mlađa kćerka Martina prvo je voljela krpice, haljinice za lutke i nju samu kao što ih vole sve djevojčice. A potom se, jer je svakoga dana dolazila u mamin lokal, sama upuštala u kombiniranje boja, izbor tkanina i učila krojiti i šivati. No njezina mama, svjesna koliko je krvav posao smisliti i pogoditi ono što će se svidjeti, a onda to još i napraviti i prodati, usmjerila je Martinu da nakon osnovne škole u Mesićevoj ide u gornjogradsku gimnaziju u Habdelićevoj.

MARTINA JE NAKON STUDIJA POLITOLOGIJE IPAK ODABRALA MODU

I sanjarila da će potom studirati nešto što nema veze s odjećom i modom. I uspjela je nagovoriti na studij Političkih znanosti, iako je već tada ta visoka i lijepa djevojka razvila svoje modne afinitete (oduvijek obožavam zelenu boju i u mom ormaru, ali i u svakoj kolekciji uvijek mora biti i ta ona, od smaragdne do drugih nijansi, otkrila je Martina). I nastavila svakoga dana na putu doma na Šalatu navraćati u lokal u Vlaškoj, ali i u šivaonicu, da vidi što se i kako radi. A onda je diplomirala i zaključila da se ne želi baviti s politologijom. I krenula u Pariz na tečaj u École supérieure des arts et tehnike de la mode, (ESMOD), privatnu školu mode osnovanu 1841. godine.

“Mama je 2010. odlučila otići u prijevremenu mirovinu pa sam ja preuzela posao. Priznala mi je da je bila najnesretnija kada smo zajedno išle po moju obrtnicu, a ja sam i danas, 12 godina kasnije, od ranog jutra radosna da radim posao koji volim i na način na koji želim. Nikad se ne vodim trendovima i smišljam samo ono što bih i sama rado nosila, a ispada da ima dovoljno žena i djevojaka kojima se sviđa isto. Odavno ne šijemo za muškarce, ali zato se sve češće događa da nam dolaze zrele žene koje nas prate od svojih gimnazijskih dana i dovode svoje kćerke. A posebno me je razveselilo kad mi je naša dugogodišnja prodavačica Draška rekla da joj je jedna klijentica ispričala da deset godina čuva Tradate haljinu i da su, kad ju je nedavno odjenula, svih bili oduševljeni. A to je upravo ono što i kako želim i nastojim raditi”, priznala je Martina Alpeza Gjukić.

MARTININA KĆI GITA ŽELI KRENUTI MAJČINIM STOPAMA

Martina je otkrila i da nikad nije voljela šopingirati, što je dodatni razlog zašto voli kreirati ono što bi i sama rado nosila. I dodala da ju je nedavno iznenadilo kada joj je kćerkica Gita rekla da će, kad odraste, raditi isto što i ona. Dakako, Martina prati komentare i želje kupaca, pažljivo bira tkanine koje su za ovogodišnje ljeto jarke, šarene i vedre, ali joj je najbitnije da napravi ono isto što je važno i njoj samoj – da se u onom što odjene osjeća ugodno i skladno. Dok je bila djevojka, Martina je najradije nosila haljine i imala ih pun ormar, a sad je najčešće u nekoj zgodnoj bluzi i trapericama. I obožava planinariti, pa se često dogodi da se do 10 ujutro popne na Sljeme, nakratko vrati doma da se otušira i presvuče i odjuri na posao. Sve što zamisli šije se u veličinama od 38 do 42 i dostupno je i preko webshopa, ali se može sašiti i po mjeri i prilagođeno pojedinim zahtjevima. Ponuda salona osvježava se i nadopunjuje svakoga tjedna jer Martina ne radi kolekcije prema sezonama, nego njezin Tradate kontinuirano izbacuje nove modele koji se pridružuju postojećim u lokalu.

“Uspjela sam pronaći životnu i radnu ravnotežu i često osjetim veliku radost što se bavim onim što istinski volim i u čemu uživam. I što imam tako dobar tim s kojim je sve to moguće ostvariti. Zbog čestih odlazaka na Sljeme i druge planine osjećam se mentalno i fizički ispunjeno, iako je tijekom pandemije bilo teško opstati. No, uspjeli smo i jako nam je žao što malo zapadnije od nas više nema Stolnika”, rekla je Martina Alpeza Gjukić. Iako je ponosna na dugovječnost njihovog posla, njezina majka Mira dodala je da ona uživa što se povukla na vrijeme, ali i da ne prođe dan a da ne svrati u Vlašku. I tako sve do ljeta kad preseli na Bol.