Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Super1.hr nedavno je unaprijedio svoja pravila o privatnosti i korištenju takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa.

intervju

Manuel ima 18 nagrada, 25 izložbi, preko 50 ilustriranih naslovnica, 5 knjiga, 11 slikovnica i 17 animiranih uradaka. Upoznajte ga

S Manuelom Šumbercem o ilustraciji, animaciji, ali i razlici rada u Hrvatskoj i inozemstvu. Ovo je njegova priča

Nikada, ni u jednoj fazi djetinjstva nije mislio da će se time baviti. Zapravo, nije ni znao da se time može baviti, pa onda i od toga živjeti. Nekako se posve slučajno našao u cijeloj toj priči, a sada je tu gdje jest, zadovoljan i sretan. Tako otprilike glase početci početaka danas uspješnog, cijenjenog, talentiranog Manuela Šumberca, 32-godišnjeg ilustratora i animatora inače rodom iz malog mjesta pored Labina u Istri s već višegodišnjom stalnom adresom u Zagrebu.

“Sjećam se da mi je negdje još u osnovnoj školi prijatelj s nogometa rekao da ću sigurno upisati Školu primijenjenih umjetnosti i dizajna, dok ja tada uopće nisam imao pojma što je to, a još manje da tako nešto postoji. Kada mi je detaljnije objasnio da se tamo crta, dizajnira, slika, dakle sve ono što sam i onda kao klinac volio raditi, shvatio sam da je to nešto čime bih se mogao baviti. Od tada se sve nekako odmotava u tom smjeru” prisjeća se Manuel koji je nakon mature u Školi za primijenjenu umjetnost i dizajn u Puli upisao Akademiju likovnih umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu na Odsjeku za animirani film i nove medije gdje je stekao titulu magistra. Ostalo je povijest.

Nagrade i priznanja ipak u jednu ruku motiviraju

Aleksandar Selak

Danas se, kaže, bavi aktivno animiranim filmom i ilustracijom, freelancer je i samozaposlen, a pored animacije i ilustracije radi i kao umjetnički suradnik na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, i to na Odsjeku za animirani film i nove medije. Kao priznanje za izvrsnost u svom stvaralaštvu, Manuelu se posljednjih par godina zaredalo i nekoliko nagrada u Hrvatskoj i inozemstvu što mu je, kaže, jako motivirajuće.

Brojke u njegovom slučaju stvarno govore svoje. Dobitnik je 18 nagrada, dosad je imao 25 izložbi, preko 50 ilustriranih naslovnica ponajviše za strane izdavače. Za pet knjiga je radio ilustracije, kao i 11 slikovnica od kojih je najrecentnija ona Nikola Tesla u izdanju Tehničkog muzeja Nikola Tesla. Tu je i 17 animiranih namjenskih filmova među kojima je i nekoliko autorskih animiranih filmova kao što su Escargot, U sjeni, Mehaničko srce te animirani videospotovi za Gibonnija.

“Da vam budem iskren, nisam ja neki lik od nagrada, zbog njih niti bolje crtam niti animiram niti sam sveukupno bolji čovjek, ali daju neku vrijednost svemu tome, i silno me motiviraju da nastavim putem kojim sam krenuo.”

Potrebno je satima, danima, tjednima, pa ponekad i godinama sjediti nad istim projektom da bi se vidio rezultat

Iako sam za Manuela čula već davnih dana i u nekoliko navrata vidjela njegove genijalne radove, ono što mi je u cijelom tom procesu nedostajalo, a da zaokružim priču jest moment kako ti radovi nastaju i u kakvom okruženju, kako funkcionira on sam u tim procesima te koja je razlika između animacije i ilustracije, Hrvatske i inozemstva.

“Huh, ilustracija i animacija nisu uopće slični, jedino što ih veže, bar u mom slučaju, jest taj samotnjački način rada. Naime, sam si pred tom prazninom, tim ništavilom, bjelinom papira i ništa ti osim sebe samoga ne može pomoći. Ilustracija je ‘brža’, potrebno je kraće vrijeme za izradu, dok je izrada animacije ‘spora’. Potrebno je satima, danima, tjednima, pa ponekad i godinama sjediti nad istim projektom da bi se vidio rezultat” objašnjava mi Manuel i pokazuje rukom svoj radni kutak te dodaje kako mu taj kontrast u tempu zapravo i odgovara.

Treba znati pomiriti sebe kao autora i publiku

Aleksandar Selak

“Nekako sam uvijek zagovarao da je potrebno znanje, predanost i disciplina kako bi se došlo do rezultata, pomalo kao i u svemu ostalome, samo što u slučaju djelatnosti kao što je ilustracija ili animacija rezultat nije opipljiv, nije odmah vidljiv, a ponekad je i nevidljiv. Nažalost ili nasreću, to je maraton prije nego li sprint na 100 metara. Medij se mijenja, ali stečeno znanje i želja za istim ostaju. To vam nitko ne može oduzeti, premda vrijeme uloženo u stjecanju tih kvaliteta na garantira i uspjeh. Slojeviti su to mediji u kojem morate imati kvalitetan rad, ali i pomiriti sebe i publiku.”

Medij se mijenja, ali stečeno znanje i želja za istim ostaju. To vam nitko ne može oduzeti, premda vrijeme uloženo u stjecanju tih kvaliteta na garantira i uspjeh

Iako na njegovom stolu, ali i ekranu vidim puno radova u nastajanju, a oko njega i niz skica te knjiga čije su naslovnice ili pak ilustracije u njima, pretpostavljam njegove, pitam ga odmah i na čemu, ali i općenito radi.

“Ha, gdje započeti niz. Ima pomalo svega, od knjiga za djecu, domaćih i stranih izdavača, autorskih knjiga, naslovnica knjiga, ilustracija za magazine, animiranih kraćih namjenskih filmova, autorskog animiranog filma, osobnih radova itd. Ma ima svega. Trenutno dovršavam jednu knjigu za kinesko tržište, par ilustracija za jedan hrvatski magazin za djecu, nekoliko naslovnica knjiga za britansko tržište, kao i niz kraćih namjenskih animacija” nabraja mi redom svjestan koliko zapravo ima posla i dodaje kako trenutno radi i na autorskoj knjizi za djecu, te paralelno priprema i par izložbi koje je dogovorio prošle godine. Postepeno se, psihološki i fizički priprema i za produkciju kratkog autorskog animiranog filma s kojim kreće ove godine.

“Šareno je i nije nikad dosadno” dodaje.

Suradnja s inozemnim izdavačima i britanska agencija kao posrednik

Aleksandar Selak

Povedena time, zamolim ga i da mi odmah izdvoji možda svoj najdraži rad dosad na koji je jako ponosan. Govori kako mu je to dosta nezahvalno pitanje, ali da je nekako najsretniji s malim osobnim projektima koji nisu naručeni već su svojevrsni mini-eksperiment kojima sam sebe oslobađa od već utabanih rutina. Ističe i kako često upravo takvi radovi kao i tek pokoja črčkarija, završe i kao knjiga, film ili pak nešto treće.

“Nekako u svaki svoj rad nastojim maksimalno unijeti sebe i jako se predajem tome, tako da sam jako ponosan kada djelo na kojem sam radio izađe, bilo u formi ilustracije ili animacije.”

Taj jedan osjećaj ‘da se vani radi za ozbiljno’, osjećaj koji smo u Hrvatskoj pomalo izgubili, je otrežnjujući

Iako u Hrvatskoj ima dosta posla, ono na što Manuel može biti itekako ponosan jest da zapravo pretežno radi za inozemne izdavače, i to od SAD-a preko Europe do Australije. U suradnji s inozemnim izdavačima pomaže mu i The Bright britanska agencija, koja osim što mu sređuje posao, promovira i njegov rad te radi sve ostale stvari u opisu jedne agencije, otprilike onako kako i svi to zamišljamo. Suradnje su najčešće, kaže, vrlo profesionalne, jako dobro strukturirane i zapravo mu je užitak biti dio tima na nekoj knjizi ili naslovnici knjige, i s kreativne i s financijske strane.

“Čovjek se dobro osjeća kada shvati da nije sve u zadnji tren, već se godina planira unaprijed, kao i kada naručitelj posla cijeni tvoje vrijeme i rad, kada ne traži da radiš preko vikenda ili blagdana, kada se svaki dodatni posao adekvatno financira, kada ugovor izgleda onako kako i zamišljaš da treba izgledati, kada nema šuma u komunikaciji itd. Dakle taj jedan osjećaj ‘da se vani radi za ozbiljno’, osjećaj koji smo u Hrvatskoj pomalo izgubili, je otrežnjujući.”

A kako je u Hrvatskoj?

Aleksandar Selak

Nastavno na to pitam ga i kakvo je prema njegovom mišljenju stanje i iskustvo u Hrvatskoj kada pričamo o njegovoj branši, odnosno kakva su klima, podrška i mogućnosti općenito.

Djelatnike u kulturi se tretira poput neke bolesti, više kao potreban virus nego kao osobe koje obogaćuju i oplemenjuju društvo

“Stanje u Hrvatskoj je kao i u svim ostalim branšama (osim u politici) – snalažljivo, jadno i nikakvo. Bezidejnost i nedostatak prave strategije ne vode ničemu. Djelatnike u kulturi se tretira poput neke bolesti, više kao potreban virus nego kao osobe koje obogaćuju i oplemenjuju društvo. Ima naravno i svijetlih primjera, iznimaka i divnih ljudi koji daju nadu, ali cijelo vrijeme postoji taj osjećaj ogorčenosti koji se ničime u društvu ne popravlja. Osobno se ne mogu previše žaliti, spletom okolnosti i vlastitim odabirom okružen sam i surađujem s ljudima koji predano rade svoj posao što je svakako motivirajuće, a i svijet je velika kugla i postoje zemlje i izdavači s kojima surađujem kojima kultura nije sporedna stvar, tako da svakodnevni susreti sa situacijama koje su jednostavnije i naprosto bolje od ove naše hrvatske predstavljaju pozitivno mjerilo.”

U Hrvatskoj je većinom sve hitno osim plaćanja honorara

Aleksandar Selak

No, kaže mi da se kroz godina rada uspio izdvojiti od stvari koje ga generalno smetaju te da nastoji dobro promisliti, procijeniti s kim surađuje, pa sukladno tome odabire suradnje za koje smatra da neće sadržavati stvari koje ga smetaju. Ono što ipak ne voli jest kad se kasni s ičime, odnosno kada se naručitelji fiksiraju za određenu ideju i oblik koje su si oni zamislili. U Hrvatskoj ga pak posebno iritira što se uglavnom radi sve u posljednji tren, kao i činjenica da je sve hitno osim plaćanja honorara, a takve situacije su vrlo česte.

Smeta ga i što se svi pošto-poto žele svidjeti svima, što je bitnije koga poznaješ ili tko te poznaje nego kako radiš. A kad smo već kod toga što ga još sve smeta, Manuel mi u razgovoru daje do znanja i da ga smeta što je kvadrat stana skup, smetaju ga i prometne gužve, kante na ulicama, fasade koje se raspadaju, vozači koje ne staju na pješačkim prijelazima, ljudi koji ne pokupe za svojim psom itd.

“Možda bolje da preskočimo ovaj dio i vratimo se na temu” smije se Manuel ovoj mini epizodi iščekujući moje novo, možda ipak malo optimističnije pitanje.

Onaj osjećaj kad nešto dovršiš

Aleksandar Selak

Zanimalo me i što mu je u cijelom procesu nekako ipak najdraže, što ga najviše veseli, motivira i inspirira? Manuel govori kako je mu je uvijek najdraži početak rada na nekom projektu i kraj rada na tom istom projektu. Sve između mu je potrebno i neizbježno mučenje na koje pristaje. Još draže mu je nešto završiti, dovršiti neki projekt i vidjeti ga izvan svog intimnog prostora – bio to film na kojem je radio dugo vremena ili ilustracija koju je napravio jedno jutro. Taj osjećaj da si nešto dovršio, da si nešto napravio ispunjava ga i motivira.

Onog trena kada je posao dovršen stvori se emocionalno ispunjenje, osjećaj sreće i ponosa

Nadovezujući se odmah na ovu temu pitam ga i što za njega znači dobro obavljen posao te koji su neki njegovi kriteriji i smjer koji njeguje. “Gledano ‘izvana’, dobro obavljen posao je kada je proizvod ili djelo po mojoj prosudbi ‘dobro’. Dakle, bez obzira sviđalo se meni to djelo ili ne sviđalo, mogu procijeniti je li sveukupno dobro obavljeno. Međutim, gledajući izvana, ne mogu procijeniti jesu li svi suradnici na tom projektu zadovoljni, jesu li namireni, adekvatno financirani, jesu li uopće plaćeni, jesu li tretirani profesionalno itd. S druge pak strane, a vjerojatno je pitanje i išlo u tom smjeru, gledano iznutra, dobro obavljen posao je kada svi akteri daju svoj maksimum u obavljanju svog posla, kada taj posao obave profesionalno i sa stručnim standardima, kada svi nekako motivirano rade. Onog trena kada je posao dovršen stvori se emocionalno ispunjenje, osjećaj sreće i ponosa. Teško je to procijeniti, na kraju krajeva relativno je, jer smo svi drukčiji, ali nekako osjetite kada svi predano rade s istim ciljem.”

Radno vrijeme? Ne postoji

Aleksandar Selak

S obzirom na to da je freelancer i da njegova profesija spada u jedne od kraetivnijih, ali i da radi na faksu, jasno je samo po sebi da Manuel nema fiksno radno vrijeme, nego da si ga sam određuje i definira. Pitam ga i umije li odvojiti ikako privatno od poslovnog jer da iz iskustva znam da se može upasti u zamku te da takav tip rada nije baš za svakoga.

“Čini mi se da je taj poslovni aspekt mog života zapravo i moj privatni, i obrnuto, tako da se i ne trudim previše te stvari odvajati u smislu da definiram točno kada jedno počinje, a drugo završava. Cijelo vrijeme sam unutra pa i onda kada formalno ne radim, ipak radim, i onda kada radim na neki način se i odmaram.”

Naravno, odmah mi ističe kako ne radi 24/7 te da redovito pronalazi vremena za pogledati neki film ili seriju, odigrati neku zanimljivu video igru, poslušati ili pročitati knjigu, skrolati po društvenim mrežama, igrati se sa psom, družiti sa svojom djevojkom, izaći s prijateljima, a nerijetko su mu odmor i razni kućanski poslovi – zalijevanje biljaka, pranje i peglanje veša, pospremanje stana. To mu je pak, otkriva, svojevrsna terapija.

Dovoljno lud ili dovoljno predan?

Aleksandar Selak

Kad smo već kod slobodnog vremena, pitam Manuela i da mi preporuči neke posljednje dobre stvari koje je pogledao, pročitao i poslušao. “Teško mi je baš odabrati po jedno iz svake kategorije, ali ajmo pokušati. Nije zadnje što sam pročitao, ali je knjiga kojoj se rado vraćam, pročitajte pa vidite. U pitanju je Robert Torre ‘Ima li života prije smrti’. Video igra koja me oduševila je ‘Gris’ španjolskog Nomada Studija. Za one koji se više vole igrati na smartphoneima, preporučujem puzzle game ‘here’. Od slušanja, hmmm, nešto slabije slušam glazbu u zadnje vrijeme. Više su to razna predavanja ili podcastovi koji tutnjaju u mojim slušalicama. Možda je najbolja preporuka neki radio kanal. Serija i filmova ima previše, i čini mi se da su svima dostupni pa će svatko pronaći već nešto za sebe i bez preporuka.”

Što se animacije i animiranog filma tiče, s jedne strane ih cijenim sve, jer svatko tko dovrši animirani film je ili dovoljno lud ili dovoljno predan, što je već dovoljno za divljenje

Kako mu je radni kutak, osim alata, prepun knjigama, neke od njih sam za vrijeme razgovora uspjela i prelistati. I dok su na nekim naslovnicama Manuelovi radovi, druge su knjige autora kojima se on kao autor divi i uz koje se inspirira. Na tu temu kaže mi kako zahvaljujući društvenim mrežama i internet svijetu svakodnevno otkriva neke nove ilustratore, animatore, animirane filmove.

“Ilustrator čiji mi se rad nekako najviše sviđa od trenutka kada sam ga otkrio je definitivno Australac Shaun Tan. Što se animacije i animiranog filma tiče, s jedne strane ih cijenim sve, jer svatko tko dovrši animirani film je ili dovoljno lud ili dovoljno predan, što je već dovoljno za divljenje. Teško ću izdvojiti jednoga, ali nek se nadoveže na pitanje iznad o preporukama. Film koji često pogledam je kratki animirani Skhizein Jérémyja Clapina iz 2008. godine. Oduševio me prvi put kada sam ga pogledao na Animafestu u Zagrebu i rado ga pogledam iznova.”

Mlađe generacije trebaju naučiti učiti

Aleksandar Selak

S obzirom na to da se i sam svakodnevno susreće s mladim potencijalima na Akademiji s kojima intenzivno radi, pitam ga i što bi njima, ali i svima koji planiraju ići njegovim stopama savjetovao za što uspješniju, blistaviju budućnost u njegovoj profesiji.

“Trenutno mislim da im je najbolja perspektiva da se učlane u neku političku stranku. Šalu na stranu, perspektive uvijek ima, samo se treba osvijestiti da svijet koji će tek postojati nije svijet koji im ja ili itko iz trenutne garniture može tumačiti. Možemo ih pripremiti na neke osnovne stvari, što svakako i preporučujem, a to su da budu profesionalni, disciplinirani, predani svom radu, da nauče učiti, da stvore želju za znanjem, da budu strastveni u onome što rade i ne pokušavaju pošto-poto tražiti prečace. Da stvore ideju što žele postati, i da pronađu načine kako to ostvariti. Uspjeh je relativan pojam, osobito u 21. stoljeću.”

(Pre)živjeti u Hrvatskoj od svog rada

Aleksandar Selak

Za kraj, dok se priprema za odlazak na Akademiju, na još jedno u nizu tjednih predavanja, pitam Manuela direktno i može li on od svog posla u Hrvatskoj pristojno živjeti ili mora raditi neke poslove koji su mu mrski i koje svjesno radi isključivo za novac.

Sasvim otvoreno mi govori da primjerice ne radi za inozemne izdavače da ne bi mogao živjeti od svog posla. Odgovor je to, kažem mu, koji često nažalost čujem kod hrvatskih umjetnika i kreativaca.

“Da radim isključivo s hrvatskim klijentima morao bih raditi većinom projekte koji mi se ne sviđaju, morao bih raditi pet do deset puta više projekata (toliko projekata naprosto ne bi ni bilo) u istom vremenskom periodu kako bih od posla mogao živjeti (pod uvjetom da vam ostane išta kada poplaćate sve što se platiti mora). Naravno, ima projekata koje sam radio i koje ponekad još radim isključivo za novac, ali nastojim da takvih projekata bude čim manje. Ipak, draže mi je da mi se prije svega projekt sviđa, da se stvori neka osobna, unutarnja motivacija za rad na projektu, a za sve ostalo se dogovorimo” zaključuje.

Prati S1 i na našim društvenim profilima:

Facebook Instagram YouTube
Više s weba