INTERVJU

S 14 je naučila živjeti s poliom, borila se s neprihvaćanjem, a onda je život posvetila čudesnoj ljudskoj psihi

Sonja Braut razgovarala je s našom renomiranom psihologinjom i autoricom Mirjanom Krizmanić

Za donjogradske prilike stubište njezine zgrade rijetko je lijepo sređeno, a krije i nešto posebno slatko – kartonske table sa slikama i natpisima na ulaznim vratima stanova vlasnika pasa i jedne mačke – ‘uličarke’ koju je prije više od deset godina udomila Mirjana Krizmanić. Nikolina cura fina, iz milja zvana Niki, nenametljivo, ali odlučno vlada njezinim domom, pa se pojavila da provjeri tko je došao, zanemarila njezin poziv na maženje pokazujući tko je tko, očešala se o moju nogu i nestala. A Niki je jedna od brojnih ljubimica naše slavne psihologinje, redovite profesorice i dugogodišnje predstojnice Katedre za kliničku i zdravstvenu psihologiju koja desetljećima dom dijeli s mačkama.

Svakog jutra oko devet pješice s kraja Nove Vesi u posjet joj dolazi 91-godišnji brat Ante sa svime što je naručila i dnevnim novinama, i uvijek je zagrijan za društveno-politički razgovor. A nametne li mu se neka tema, donese i knjigu da može dokumentirati svoje stavove. Bezbroj su sličnih razgovora vodili Mia i Toni (kako su ih odmalena zvali), a pogotovo sada kad ona ne izlazi radi korone.

Kartonska tabla na ulazu u stan Krizmanić sa slikom mačke i natpisom “Ovdje živi jedna mačka sa svojom poslugom.” 
Foto: Sandro Lendler

U DJETINJSTVU SE TEŠKO RAZBOLJELA

“Toni je pet godina stariji od mene i uvijek mi je bio podrška. Pomogao mi je da rano naučim i zavolim čitati, smišljao je kako da izbjegnem roditeljske kazne i bio uz mene u svim teškim trenucima. I ja uz njega. Roditelji su od nas očekivali da budemo fina djeca, a mi smo bili nemogući”, rekla je Mirjana Krizmanić vragolasto se smješkajući.

I pokazala mi lijepa zelena dvorišta njezine i susjednih kuća u kojima su se igrali rata, a ona imala svoju bandu od sedmorice vršnjaka i bila im komandant. I kući se vraćala umrljana, oguljene kože, pa i iščupanog rukava. “Mama bi me dočekala s fliskom, a meni je bilo najvažnije da sam spasila rukav i da će ga moći ušiti”, dodala je. Tata, kojeg su i Toni i ona zvali Čedo, bio je strog, pravedan i pametan, pa je svoju kćerku učio da uvijek pita ako nešto ne razumije, zbog čega joj je često dlan bridio zbog udaraca šibom u pučkoj školi kod časnih sestara pa je bila, kako je rekla, ‘presretna kad ih se riješila’.

“Kada sam kretala u školu tata me je izveo u lođu i rekao da od sada sve ovisi o meni, da neće sa mnom učiti niti mi ikad plaćati instrukcije, a ako ne savladam gradivo, bolje da ponavljam godinu nego da imam ‘rupe’ u znanju. Tata je bio dosljedan, a ja uporna, pa nisam izgubila nijedan razred. Pa niti kada sam s 14 godina oboljela od poliomijelitisa i bila doslovce oduzeta, a niti ikad kasnije.”

Sjedila sam na kuhinjskom balkonu i razmišljala da li da se bacim ili da nešto promijenim u svom ponašanju

Virusom polija zarazila u prosincu, izvan njegove ‘sezone’, a da joj je bol u zatiljku i cijelom tijelu i nemogućnost da se pomakne uzrokovao upravo on Mirjana je odmah shvatila sama, jer je tada čitala knjigu nekog liječnika u kojoj je opisan isti slučaj jednog dječaka. Dva dana trajali su nepodnošljivi bolovi, a potom ju je tata vodio liječnicima. Troje ih nije vjerovalo njezinoj dijagnozi, a tek ju je četvrti pažljivo saslušao i rekao da ima pravo.

“Iako se činilo da nikad neću moći stati na noge – i to ja koja sam uvijek bila u pokretu i trčala brže od dječaka, obožavala glumu i u Pionirskom kazalištu glumila s Ivkom i Sašom Dabetić, bila ponosna na svoje noge i sanjarila o lijepoj djevojačkoj budućnosti, nisam pomislila da bi moglo biti toliko tragično. I vjerovala sam da će nakon svakodnevnih galvanskih struja i vježbi biti još mnogo toga što ću moći raditi.”

Tragičnost svoje situacije osjetila je kad joj je najbolja prijateljica rekla da se s ‘takvom’ više ne može družiti, pogotovo jer ima dečka. “Sjedila sam na kuhinjskom balkonu i razmišljala da li da se bacim ili da nešto promijenim u svom ponašanju. I odabrala sam potonje i prestala se družiti sa svima koji su me otprije poznavali.” I uporno je odlazila na terapije, vozila muški polovni bicikl na koji su je morali dizati tata ili brat i tako svaki dan vježbala noge jedan sat. A nakon što je jednom pala u Dubravi i, srameći se svoje nemoći, sebe i bicikl doslovce dovukla kući, naučila je da mora moći zatražiti pomoć.

Mirjana Krizmanić snimljena u svom domu u travnju 2021. 
Foto: Sandro Lendler

BICIKL JOJ JE POSTAO NAJBOLJI PRIJATELJ

Kad je imala 16 godina preko tatnih poznanstava u Bayeru dobila je polugodišnje liječenje u Njemačkoj, što joj je isprva bilo strašno jer nije znala jezik, a spavala je u sobi s još 17 neznankinja. Terapije su bile grupne i individualne, teške i bolne, a najgore joj je bilo što su njezini bili predaleko da je posjećuju. Ondje se izvještila šišati kosu žiletom na vrlo kratko i otada više nikad nije išla frizeru, a kako je s takvom kosom nalikovala ježu, prozvali su je Mechi, prema tad omiljenom lutku ježa.

“Vikendima sam očajavala i skrivala se kada su drugi imali posjete, a onda sam shvatila da moram promijeniti način razmišljanja i povezati se s njihovim posjetiteljima. Brzo sam naučila njemački i uskoro i ja imala mnogo posjetitelja. A kada sam završila polugodišnju terapiju, mjesec dana sam obilazila svoje cimerice po Njemačkoj i tek onda se vratila doma.”

I odmah si je nametnula tešku zadaću da završi treći i četvrti razred gimnazije u istoj školskoj godini, za što se u školi izborila sama i uspjela bez ikakvih instrukcija. I dalje je vozila bicikl, često u pratnji brata, ali i prijatelja od kojih neki nisu znali kako hoda. A svako ljeto je preko zdravstvenog osiguranja s tatom odlazila na jednomjesečnu terapiju plivanja u moru na Lopudu. Ondje ju je gledao neki barba i rekao da nikad neće uspravno hodati ako to ne nauči uz pomoć štapa. I napravio joj ga, ali bez ručke, uvjeravajući je da će je to što je bode u dlan potaknuti da više vježba i brzo ga se riješi. I bilo je tako.

Od samog početka bolesti razvijala sam mehanizme prilagodbe i nikad nisam mislila da se dogodila tragedija

“Od samog početka bolesti razvijala sam mehanizme prilagodbe i, kako se pokretljivost polako vraćala u sve dijelove tijela osim u desnu nogu, nikad nisam mislila da se dogodila tragedija. Pa niti kada sam na kraju terapije u Njemačkoj skinula ‘čizmu’ koju sam morala nositi na oslabljeloj nozi i nisam znala zakoračiti. Očaj me oblio samo nakratko, pa sam brzo naučila hodati, kao i još dvaput u životu.”

S posebnom nježnošću Mirjana Krizmanić pamti milicajca Mehu koji je, dok bi prolazila raskršćem kod Prilaza, zaustavljao promet da je ne pogaze ako slučajno padne. Prisjeća se i da je bila zgodna djevojka na kojoj se nije vidjelo da je išta muči, pa je morala naučiti kako od nepoznatih ljudi zatražiti pomoć kod prelaska ulice. Ili nekom hofirantu koji ju je poznavao samo dok bi zajedno vrtjeli pedale, reći da se neće sastati s njim bez bicikla. A dok bi s prijateljima sjedila u Kavkazu i pridružio im se neki nepoznati mladić (‘A takvi su mi vrlo često počeli hofirati’, prisjetila se), brzo bi ustala pod nekom izlikom tako da on može odustati na vrijeme. Boljelo ju je kada bi čula komentar ‘mala je lijepa, samo da ne šepa’, no uvijek je imala bratovu i potporu brojnih muških prijatelja, što joj je u osjetljivim godinama odrastanja pomagalo da sačuva samopouzdanje. I, iako je sama bila svoj najbolji psiholog, ne sjeća se zašto je točno izabrala taj studij.

Mirjana Krizmanić snimljena u svom domu u travnju 2021. 
Foto: Sandro Lendler

POZNAVANJE PSIHOLOGIJE ODVELO JU JE K PISANJU

“Tad je taj studij bio u razvoju, udžbenika je bilo malo, a zahtjevno i vrlo stručno vodio ga je znameniti profesor Bujas. A ja sam se zaintačila da ću psihologiju studirati jednopredmetno i uspjela, iako nam je Bujas svakoga tjedna tijekom dva mjeseca zadavao po jednu temu koju smo morali obraditi na znanstveni način i onda o njoj raspravljati, a ocijenjivao nas je s plusevima. Trebalo je skupiti najviše dvostrukih pluseva, što sam uspjela, pa je tako počeo moj jednopredmetni studij, nakon kojeg me profesor zadržao kao asistenta. I, iako sam planirala nakon diplome raditi s ljudima u nekom savjetovalištu, vjerujući da će mi se lakše otvoriti jer i sama imam hendikep, voljela sam raditi na fakultetu, osmislila sam predmte kliničke i zdravstvene psihologije, kao i psihološko savjetovalište za nastavnike i studente. I uspješno radila 40 godina”, rekla je Mirjana Krizmanić, dodajući da je sretna psihologinja.

Tijekom studija se zaljubila i udala za, kaže, izuzetno zgodnog i šarmantnog muškarca koji nije bio za brak. Brzo je i zatrudnjela i bila najzdravijom i najveslijom trudnicom u gradu, da bi naposlijetku rodila mrtvo dijete. Jedva je prevladala tu bol i odlučila da više nikad neće zatrudnjeti jer ne bi mogla još jedanput podnijeti ni radost nošenja, niti bol gubitka djeteta. A strahovala je i da bi se možda dijete sramilo što mu mama šepa i to mu nije htjela priuštiti. Dovoljno joj je bilo što je se sramila njezina mama i što je trebalo proći mnogo godina da to prevlada. Kasnije se razvela i odlučila da, što se braka tiče, to bude prvi i jedini.
“Moj brat ima kćerku Tatjanu koju odmalena zovemo Tanja, a s kojom me veže velika ljubav i razumijevanje, jer smo slične prirode. Ona već dugo živi u SAD, napokon je u sretnom trećem braku, ima troje djece i ilustrirala je sve moje knjige. I posebno sam sretna kada dođe u Zagreb da se narazgovaramo do mile volje.”

Nakon što je otišla u mirovinu, Mirjana Krizmanić pasionirano je prevodila stručne knjige iz psihologije, znajući da ih je kod nas i dalje premalo. A računalo joj je pomoglo da svaku debelu stručnu knjigu s njemačkog ili engleskog jezika prevede za dva mjeseca i tako ih je, radeći kao opsjednuta, prevela četrdest. A onda joj je u posjet došla bivša studentica koja je radila u jednoj izdavačkoj kući i inzistirala da napiše popularnu, a stručnu knjigu.

Počela sam bilježiti svima bliske probleme i 2009. napisala prvu knjigu, uvjerena da od nje neće biti ništa. A bila je prodana u 100.000 primjeraka

“Bila je odlučna i oštra, podsjećala me da stalno kritiziram self help knjige i rekla što ne sjednem i sama napišem nešto što će biti znanstveno točno i svakom razumljivo. Branila sam se, ali mi je stavila bubu u glavu. Prvo sam pomislila da moram napisati knjigu o invaliditetu i kako se nositi s njim, i brzo to odbacila, misleći da nikog ne bi zanimala. I počela bilježiti svima bliske probleme i 2009. napisala prvu knjigu ‘Tkanje života’, uvjerena da od nje neće biti ništa. A bila je prodana u 100.000 primjeraka, a ja od tada više nisam znala stati.”

Grad Zagreb proglasio ju je 2009. Zagrepčankom godine
Patrik Macek/Vecernji list

Časopis Zaposlena proglasio ju je 2010. ženom godine
Jurica Galoic/PIXSELL

Napokon je mogla napisati ‘Život s različitima’ o normalnosti i različitostima, pozitivnoj diskriminaciji, stereotipima i predrasudama, korektnom govoru i ponašanju prema invalidnosti. I, vjerujući da je razgovor nužan, a savjetovanje zlata vrijedno, poručila da ma koliko se ljudi razlikovali, svi su sastavljeni od istih djelića tvari. Ali i da sve ima svoja obilježja i vijek trajanja i da tako treba gledati što god koga snađe.
“Bilo mi je jako stalo ljudima reći da je važno svaki problem sagledati sa svih strana, i da je o onom što nas muči posebno važno razgovarati s nekim bliskim ili stručnim. Zato pišem svoje knjige i zato sam godinama odlazila na televiziju da ljudi čuju da se ne trebaju sami nositi sa svojim mukama, nego da mogu potražiti psihološku pomoć. Moja je struka krasna, a posebno me veseli što napokon i naši psihijatri, kao što odavno rade i strani, uče i psihologiju, pa mogu cjelovitije raditi svoj važan posao.”

Mirjana Krizmanić snimljena u svom domu u travnju 2021. 
Foto: Sandro Lendler

ČIM ZAVRŠI JEDNU KNJIGU, VEĆ RAZMIŠLJA O NOVOJ

U svoj popularno-psihološki opus Mirjana Krizmanić utkala je i saznanja o postojanosti i prolaznosti ljudskih privrženosti (‘U ljubavi i bez nje’), savjete kako se izvući iz životnih nedaća (‘A što sad’?’), otkrila da postoje ljudi koji se ne mogu dobro osjećati ni u dobrim vremenima i kako da to prevladaju (‘A sad… radost i veselje!’), svoju i mlađe generacije provela ‘sunčanom stranom starenja’ (‘Jesenji valcer’), navela čitatelje da razmisle koliko su tolerantni i kako mogu postati bolji prema sebi i drugima (‘O toleranciji’), te iz vlastitih iskustava dijeljenja života s psima i mačkama u knjizi ‘O životinjama i njihovim ljudima’ podsjetila da svaku privrženost treba čuvati, njegovati i primati sa zahvalnošću. Njezina knjiga ‘Zašto guramo glavu u pijesak’ poučava i da se, kad nam se nešto ne sviđa, ne treba obmanjivati nadom da će proći samo od sebe, nego treba riješiti problem ili se razići od onog tko ga stvara, dok ‘Knjiga rastanaka’ odbacuje tvrdnju da vrijeme liječi sve, jer pomoć zapravo dolazi od nas samih ili od nekog stručnog. A za osnaženje duha i tijela napisala je i ‘Malu psihološku kuharicu’, da bi ovoga proljeća izašle njezine ‘Laži naše svagdašnje’ u kojima tvrdi da svi ljudi lažu, ako ne toliko drugima, a onda sebi što je istodobno i samopomoć i terapija.

“Čim završim jednu knjigu, već razmišljam o novoj. A sada me prvilači jamranje, dakle, jadikovanje koje je jako važno u našoj sredini i očekuje ga se u svakom kontaktu, iako je zapravo grozno. Svako prijepodne provodim za kompjuterom, pretražujem internet da pronađem eventualne radove na temu koja me zanima, posebno vodim svoje bilješke i ideje, a korisne stvari čujem i od svoga brata, gospođe koja me dolazi masirati jer se premalo krećem, spremačice, kao i gospođe koja je svojedobno izgubila kćerku i bila neutješna, a sada se viđamo kao prijateljice jedanput tjedno, što godi i njoj i meni.”

Na predstavljanju knjige "Tkanje života" 21. ožujka 2009. u Zagrebu
Matija Habljak/Vecernji list

Sa Žuži Jelinek na predstavljanju svoje knjige "Život s različitima" 11. veljače 2010. u Zagrebu
Slavko Midzor/PIXSELL

pxl-100211-2725

S Milkom Babović na predstavljanju svoje knjige "Život s različitima" 11. veljače 2010. u Zagrebu
Slavko Midzor/PIXSELL

Ilustracija njezine nećakinje Tatjane Krizmanić na naslovnici knjige "O toleranciji"
VBZ

Ilustracija njezine nećakinje Tatjane Krizmanić na naslovnici njanovije knjige "Laži naše svakidašnje"
VBZ

I dalje se šiša sama i uspijeva koncentrirati da se ne poreže, više ne šije i ne hekla, što je radila kao mlada dok je imala malu asistentsku plaću, nikad je nije zanimalo obilaženje dućana, ali je zato voljela putovanja, osobito s kolegama psiholozima. I najvažnije joj je da joj je mozak uvijek zabavljen s nečim zanimljivim. A to sigurno nije sadržaj dviju nevelikih ladica u koje su bez reda nagurane fotografije i potom zaboravljene, možda najviše zato što se Mirjana Krizmanić ne voli fotografirati niti gledati svoje snimke. No zato vjeruje da uvijek treba učiti, kao i da si svatko prvo mora pokušati pomoći sam.

“Znanje je bogatstvo, zato ja čitam, radim i učim. Nakon što prikupim sve što mi treba za novu knjigu, napišem je za točno mjesec dana. A živim mirno i lijepo mi je doma. Televizor palim tek navečer i pogledam neku tursku sapunicu, ne radi sadržaja, nego zato što želim razumijeti turski. A kako glumci imaju odličnu dikciju, a ja se jako koncentriram, već sam toliko naučila da razumijem cijele rečenice i to od više likova. To mi je odlična vježba za mozak”, zadovoljna je Mirjana Krizmanić.

Prati S1 i na našim društvenim profilima:

Facebook Instagram YouTube
Više s weba