Yaya ima super novu izložbu, satima smo razgovarale o umjetnosti, ženskom mozgu i životnim dilemama

Jadranka Ivaniš Yaya sinoć je otvorila svoju novu izložbu, i dalje puni dvorane s Jinxima, ali nas je zanimalo tko je ona ustvari, kada navečer stigne doma. Rekla bih da je ovo bio jedan tipičan ženski razgovor, ali tako nešto se ne može olako izjaviti kada ste razgovarali s – Yayom

Do sada nisam imala priliku upoznati Yayu. Pjevačicu Jinxa, slikaricu, kreativku i voditeljicu kreativnih dječjih radionica u 4sobe. Jadranka Ivaniš Yaya jedna je od onih osoba koja žonglira s više zanimanja odjednom, i u tome se savršeno snalazi. Ustvari ona ni ne bi mogla drugačije. Kako se rakovi po horoskopu brzo prepoznaju, usudila bih se reći da sam to kod nje primjetila na prvu, makar me fascinirala svojom mirnoćom s obzirom na to s koliko se stvari bavi paralelno. Stalno ima potrebu za nečim novim i nekom promjenom.

Iako je javnosti već poznato da ne gleda televiziju, saznala sam da voli gledati Netflix. Postoje pjesme koje joj se baš ne daju više izvoditi kao prije. Ne vjeruje u slučajnosti, a vjeruje u intuiciju, dok je slikarstvo njezin osobni moment emotivnog čišćenja. Tako je svoju novu izložbu, predstavljenu sinoć u u galeriji CEKAO u Zagrebu, nazvala upravo tako – Čistilište. Možete ju pogledati do 27. listopada.

Nova izložba

”To su radovi koje sam spremala posljednje dvije godine. Bavila sam se kombiniranom tehnikom kolaža, akrilom, papirom i tekstilom, a slike djeluju dosta grubo i kaotično. Cijelo vrijeme želim povući tu paralelu sa stvarima koje nas zatrpavaju. U životu, onda kada i recikliramo, ostajemo s nekom vrstom odbačenih materijala. Tako da su oni meni uvijek zanimljivi i želim im dati novi dignitet i značenje kroz kreativni proces. Da ne završe kao smeće, već možda kao slika.” Slikarstvo je za nju proces čišćenja i lišavanja nepotrebnih stvari. Čak joj nije toliko važan sam rezultat koliko emocije koje je prolazila. ”Važni su ti osjećaji. Tako da samo ime izložbe ima duhovno značenje, a istovremeno je doslovno i ovozemaljsko.”

S njime ju je upoznala mama, no Yaya se htjela baviti glazbom od malena. Tako je željela upisati klavir, a na kraju je svirala violončelo. Htjela je pjevati, no pridružila se orkestru. ”Baš sam neki dan razmišljala, što bi bilo da sam išla na klavir. Bi li se počela izražavati drugačije ili možda komponirati. Pa je ta potreba za izražavanjem očito kod mene na kraju otišla u nekom drugom smjeru. Glazba je za mene vrsta izraza gdje ustvari tuđe ideje prenosiš publici, što je ekstrovertno. Dok je slikarstvo jako introvertno.”

Kada slika, Yaya se emocionalno čisti, lišava nepotrebnog, i ustvari je zaljubljena u sam proces, manje ju zanima završni rezultat. ‘‘Slikarstvo je moj unutarnji dijalog, čeprkanje po podsvijesti. Prostor u kojem mogu izaći iz svojih unutarnjih okvira. Što je jako teško, jer se uvijek oslanjamo na uigrane forme. Uvijek se osjeti jesi li u umjetnosti, plesu, glazbi došao do srži sebe. Kao neka vrsta nove istine.”

Yaya je rak po horoskopu tako da voli taj ‘dekica sistem’

Kada pričate s Yayom, ona djeluje toliko mirno, nikada se ne bi reklo da ‘udara na više fronti’. No, ona je posložila svoj tempo besprijekorno. I dalje joj se zna odviti dan u kaosu, kao svima nama, ali tada odlazi doma gdje ju čekaju njezin muž, Dubravko Ivaniš, poznatiji svima kao Ripper i njihova Lucija. ”Našla sam model koji mi u potpunosti odgovara. Ne treba mi mir. Dobro sam se istrenirala da mogu napraviti raspored da kada mi nešto dosadi, mogu mijenjati. Dugo mi je trebalo da dođem do toga. I dalje se preispitujem i imam dan u kojem imam osjećaj da nisam napravila ništa, ali onda stigne večer, kada dođem doma i sve je sasvim ok.”

Biste li rekli da Yaya svoje večeri voli provesti uz serije i filmove, i da je to ono što je najviše smiruje? ”To mi je super. Svi se nađemo pa gledamo nešto, najčešće neki film. Netflix serije. Volimo taj ‘dekica sistem’. Ta neka toplina, jer nama rakovima je najljepše doma. Lucija je strijelac, sva sreća.”

Jinxi su prošle godine izbacili novi album, ‘Pogrebi & Pomiriši’. Kako redovito imaju krcate koncerte, na kojima svi obožavamo upravo hitove, zanimljivo je saznati postoje li pjesme koje joj se više ne daju izvoditi. ”Naravno da da, kažu kako amateri uživaju u svom poslu, ili slikanju, a da profesionalci moraju raditi na sebi, pronalaziti nove točke gledišta, novog sebe, iskustva s kojima mogu poistovjetiti pjesmu, koja možda već postoji dvadeset godina. Ali danas ju pjevaš iz drugih cipela. To je jedini način da svoj posao i dalje radiš dobro, ali na neki novi način. Samo ti možeš sebe prilagoditi. Od kada smo izdali ploču, sviramo. Meni taman, kako imam i druge interese. A onda će se opet stvoriti neko plodno tlo za nove stvari.”

Glazba i umjetnost tj. Jinxi i slikarstvo

Iako ne vjeruje u slučajnosti, Jinxi su se nekako dogodili slučajno. Coki i ona kretali su se među istim ljudima, a ostalo se posložilo samo od sebe. ”Ne vjerujem toliko u slučajnosti, koliko u sinkronicitet, i to da smo svi povezani. Coki je tada tražio ljude za bend, zapravo tražio je prateće vokale, a ja sam dobila unapređenje sljedeći dan! Zapravo mi se svi krećemo u nekim sredinama, nismo slučajno među nekim ljudima ili na određenom mjestu. Sve svoje odluke jesam donijela na temelju osjećaja, što me uvijek dovelo gdje je najbolje za mene. A često slušam kako je ljudima žao što se nisu poveli za srcem. Mene je to više nagradilo no išta drugo.”

Ne vjerujem toliko u slučajnosti, koliko u sinkronicitet, i to da smo svi povezani.

Kažu da ženski mozak funkcionira kao laptop na kojem je paralelno otvoreno desetak tabova, Yaya se svakako složila s time, ona je upravo takva žena. ”To mi zapravo pomaže. Prvo mi je stvaralo probleme, a sada mogu skakati iz jednog u drugo i antipicirati stvari. Recimo radionice za djecu, koje su krenule iz zafrkancije, a meni otvorile puno nekih novih ideja i iskustava. Jednog nevjerojatnog osjećaja druženja što jako oplemenjuje. Jedan osjećaj ostvarenja kojem sada stalno svjedočim. Taj krajnji osjećaj da ostvare nešto svoje sada žele i odrasli, tako da i oni žele doći.” ispričala mi je o svojim radionicama u 4sobe.

Čemu ju je naučilo partnerstvo

Voli raditi u grupama i funkcionirati u partnerstvu, možda je to upravo zato što nije imala braće ili sestara. ”To je jedna super stvar, jer sam odrasla u bendu, a i dugo sam u braku. To je izvrsno. Možete se nadopunjavati i ti ljudi mogu vidjeti stvari koje vi možda ne vidite, pomoći vam da se realizirate. Ako se nađu pravi ljudi, to mogu bit čuda. Uvijek sam za timski rad, kako sam ustvari jedinica, volim raditi u grupama. Paralelno može biti i jako zeznuto. Jer teško je doći do stupnja da možemo sami sebe korigirati, lakše nam je pogladiti se. Zapravo, na kraju te uvijek dočeka taj ‘hard work’, ali treba ići kroz to. Ne tepati si.”

Zanimalo me kako uopće tako dugo opstaju dva kreativca, oba raka, emotivna, duboka i analitički nastrojena. ”To je nadovezivanje. Uhvatiš neki ritam. Svakom je čovjeku potrebna sloboda. Meni paše struktura jer sam zvrkasta, ali svatko treba slobodu i biti svoj. Učiš se tome kada si mlađi, postoji ta neka emocionalna zrelost koja dođe s godinama.”

Partnerstvo je jedna super stvar, odrasla sam u bendu, a i dugo sam u braku. Ljudi mogu vidjeti stvari koje vi možda ne možete, pomoći vam da se realizirate.

Yaya je jako vjerna svom unutarnjem osjećaju, čak je rekla da se cijeli život vodila njime. ”Prvo osjetim neku odluku iznutra, makar se često čini nemogućom. Znalo mi se i dogoditi da se svemir uroti protiv mene, pa sam ju primorana donijeti. Jednom sam tako izgubila atelier i morala sam pronaći novi prostor u 24 sata. Na kraju se slučajno odvio jedan poziv i ja sam uspjela riješiti problem. Nađeš se na kraju litice, ali onda se nekako sve posloži i stvari se naprosto riješe.”

Za sebe kaže da ima tu jednu crtu, da kada stvari ne funkcioniraju, naprosto ih odreže. Zvuči grubo, ali ima neka svoja pravila, drži se nekih stvari. Zbog čega ju možete još više poštivati. ”Ne može me kupiti netko s kim ne bih mogla biti u istoj prostoriji. Možda jesam u krivu, ali to je moj osjećaj. Nije iracionalan, imam argumente za njega.” Ne pridaje pažnju površnim razgovorima, ima nekoliko bliskih prijateljica i ne voli provoditi vrijeme na kavama. ”Nisam za te neke razgovore iz frizerskih salona, nikada nisam bila za to. Više ću se požaliti frendicama zbog škole i takvih stvari, makar i to se trudim preskočiti. Ne gledamo televiziju ni vijesti godinama, pa ni tu nemam što komentirati. Mislim uvijek te to negdje dočeka, ali ustvari mislim da to truje ljude. Nema nikakvu svrhu osim da se osjećamo loše. Rijetko idem na kavu, imam par bliskih prijateljica s kojima se vidim, jer si nedostajemo, pa se zezamo i djelimo iskustva o onome što radimo.”

Životne dileme i četrdesete

Kada razgovarate s nekim tko se tako ležerno kreće u svim poljima i posložio svoj svijet kako njemu odgovara, zanimalo me je li došla do tog nekog potpunog ostvarenja, funkcioniranja bez stalne samokritike. ‘‘Ma nisam, još uvijek se preispitujem. Mislim da nikad ne dođemo do toga da se ne analiziramo i mislim da se to zove ambicija. Nema to veze s godinama. To je taj ‘drive’, akcija, da radimo na nečemu. Jer ako toga nema onda se osjećam kao da ništa pametno nisam napravila, a to mi je najgore. Uvijek sam bila nestrpljiva, voljela sam vidjeti rezultate. Mi smo svi ustvari junkieji za time da se nešto dogodi, za nekim rezultatom.”