Popričali smo s Marie Aubert o Odraslim ljudima, krizi srednjih godina i sestrinskom rivalstvu

Norveška spisateljica za Super1 otkriva zašto voli pisati složene ženske likove

Moj prvi susret s Marie Aubert bio je preko izloga jedne knjižare u centru grada. Pozornost mi je privukla tirkizno plava naslovnica Odraslih ljudi sa ženom u crvenom jednodijelnom badiću koja pluta površinom knjige. Iako su nas učili kako knjige ne bismo smjeli suditi po koricama, priznajem da sam često poput svrake privučena lijepim naslovnicama. No, Odrasli su ljudi ipak više od toga – priča mi se nastavila motati po glavi i danima nakon što sam je odložila na policu, a iako ne bih otišla toliko daleko te je nazvala romanom, mislim da se Marie Aubert ovom novelom dokazala kao spisateljica koja zna i koja može prenijeti atmosferu egzistencijalne krize na čitatelja u relativno kratkoj književnoj formi.

Toschlusspanik ili kriza srednjih godina

“Odrasli ljudi norveške spisateljice Marie Aubert izvanredan je roman o obiteljskim vezama koje su iscrpljene ljubomorama, idejama samopotvrđivanja i sramotnim osjećajima nevoljenosti”, riječi su to kojima se na koricama opisuje srž ovog djela koje problematizira jedan sestrinski odnos, ali i krizu četrdesetih godina, ili Torschlusspanik, kako je naziva i sama Aubert u intervjuu za Super1. “Torschlusspanik, panika kliznih vrata, poprilično precizno opisuje osjećaj koji nastupa u trenutku u kojem nam se određene mogućnosti počinju zatvarati”, govori Aubert te objašnjava kako se o tzv. krizi srednjih godina u popularnoj kulturi uglavnom govori kao o nečemu pomalo komičnome. No, tijekom pisanja Odraslih ljudi shvatila je kako je riječ o razdoblju koje može biti posebno teško i emocionalno za pojedince jer “odjednom više nemate godine i godine pred sobom u kojima možete ispuniti svoje planove i snove, i počinjete shvaćati da se neki od njih možda nikada neće ni ostvariti”.

Marie Aubert u kasnim je tridesetima uspjela ostvariti svoje snove te postati “full-time spisateljica”, nešto što je željela biti još kao sedmogodišnjakinja kada je počela pisati svoj prvi dnevnik. Prije Odraslih ljudi objavila je zbirku kratkih priča Kan jeg bli med deg hjem (2016) koja je u Norveškoj doživjela velik komercijalni uspjeh, ali koja kod nas još uvijek nije prevedena. Marie danas ima 42 godine, dvije je godine starija od svoje protagonistice Ide kroz čiju su svijest i perspektivu provučeni Odrasli ljudi. Dakle, Marie i Ida pripadaju istoj generaciji, ali Aubert tvrdi kako nije riječ o autobiografskome tekstu. Idina je priča u suštini poprilično jednostavna – na obiteljskom se ljetovanju povodom majčinog 65. rođendana suočava s osjećajem ljubomore te s bolnom činjenicom kako nikada neće moći imati svoju djecu. Radnja je svedena na svega nekoliko kolovoških dana, a ljepota izvire upravo iz njezine jednostavnosti, što na sadržajnoj, što na stilskoj razini. Za uspjeh među publikom ponajviše treba kriviti način na koji Aubert razotkriva Idine unutarnje porive i misli što su nam svima bliske u većoj ili manjoj mjeri, a koje često skrivamo od ostalih u strahu da ćemo ispasti loše osobe.

Složeni ženski likovi, sestrinsko rivalstvo i usamljenost

Ida me uvelike podsjetila na Julie iz filma Najgora osoba na svijetu Joachima Triera, sunarodnjaka Marie Aubert, jer su obje složeni likovi čiji potezi i životne odluke često odstupaju od društvenih konvencija što posljedično među publikom može izazvati i osjećaje odbojnosti. Oba se djela bave srodnim temama – pitanjem usamljenosti i otuđenja, (ne)imanjem djece te složenim ljubavnim i obiteljskim odnosima. “Naizgled, Julie i Ida vrlo su drugačije – Julie se ne može odlučiti oko karijere te se određuje u odnosu na muškarce u svome životu, dok je Ida uspješna na poslu, ali ne uspijeva uspostaviti dublji romantični odnos”, primjećuje Aubert, no zaključuje kako ih povezuje to što su obje još uvijek u potrazi za usmjerenjem, odnosno “pokušavaju shvatiti tko su zaista”.

Jedan je kritičar ovu novelu nazvao tipično norveškom, a vjerojatno se pritom referirao i na stilsku jednostavnost koju je moguće pronaći u brojnim velikim djelima norveške književnosti pa tako i kod Knausgårda. Iako su se donedavno usamljenost i hladnoća (prvenstveno u emocionalnome smislu) povezivale sa skandinavskim mentalitetom, nakon jezgrovitih promjena koje smo kao društvo prošli u posljednjih nekoliko godina, čini se kao da je izostanak dublje povezanosti te otuđenje u odnosu na okolinu nadišlo uski geografski okvir te se prelilo na čitavo čovječanstvo. Danas smo više no ikada do sada prepušteni samima sebi, tjeskoba odrastanja ne prestaje s izlaskom iz puberteta nego je prisutna čitavo vrijeme jer se nikada uistinu ne prestajemo razvijati. Tijekom čitanja Odraslih ljudi sve sam više na naslov počela gledati ironično, s obzirom na to da se Ida i njezina sestra češće ponašaju poput djece nego kao odrasle žene u četrdesetima.

Što to uopće znači biti odrasla osoba?

Aubert voli pisati složene likove. “Oni kojima se sviđa moje pisanje najčešće kažu kako u likovima uspijevaju prepoznati sami sebe – oslobađajuće je čitati o ljudima koji imaju mane i koji su krhki, o onima koji su ponekad dobri, a ponekad loši, i to bez osude.” Idin lik uspio je čitateljstvo podijeliti na one koji s njom suosjećaju i na one koji je ne mogu smisliti, a taj je raskol demonstracija sposobnosti Aubert da napiše dobar ženski lik, onaj koji se ne mora pod svaku cijenu svidjeti te donositi ispravne odluke. “Mogu se prepoznati u gotovo svim svojim likovima”, tvrdi Aubert, a činjenica da i sama često imam složene, kontradiktorne osjećaje prema samoj sebi stavila me u poziciju u kojoj ne odobravam, ali ni ne osuđujem Idine postupke.

Za kraj, tražila sam Aubert da hrvatskom čitateljstvu preporuči jednog autora ili autoricu, a ona se odlučila za dansku spisateljicu Helle Helle koja, nažalost, nije prevedena na hrvatski, ali koju možete čitati na engleskom. “Obožavam njezin podcijenjeni stil i bezizražajni humor”, a osim Helle Helle, kao najdraže autore izdvaja i Chimamandu Ngozi Adichie, Toni Morrison, Junota Diaza i Alice Munro, sve odreda sjajne pisce. A iako me njezina knjiga isprva nije posebno dojmila, nakon razgovora s Marie Aubert počela sam sve više i sve češće razmišljati o rivalstvu između Ide i Marthe, o noveli koja je toliko jednostavna, a ujedno i toliko složena, baš kao i svi odrasli ljudi, primjećujem. Također, dok sam ih čitala, zamišljala sam filmsku adaptaciju Odraslih ljudi, na razmeđu Najgore osobe na svijetu, Fleabaga i skandinavskih krimića. Koliba pokraj mora, obiteljski sukob i jedna prikladna egzistencijalna kriza. Definitivno zvuči kao nešto što bih išla gledati u kino.