Ova samouka umjetnica dizajnirala je naslovnice knjiga Sally Rooney. Upoznajte Hanu Vrcu

Sa Zagrepčankom Hanom Vrcom pričali smo o kreativnoj inspiraciji iza naslovnicama, nenadanim priznanjima, ali i životu umjetnika u Hrvatskoj

I sama sam bila jedna od onih koji su odbrojavali dane do dolaska prvog naslova irske spisateljice Sally Rooney u naše knjižare. Mjesecima sam slušala i čitala o tome kako su millennialsi napokon dobili punokrvni glas generacije, kako se u njezinim likovima svatko na trenutke može prepoznati i kako svoje priče plete drugačije od ostalih mladih autora. U međuvremenu smo, osim Razgovora s prijateljima, u Frakturinoj nakladi, dobili prijevode Normalnih ljudi i knjige Divni svijete, gdje si. I baš poput većine koja je te knjige imala prilike držati u ruci, nisam mogla ne primijetiti prekrasne šarene naslovnice, koje sam, priznajem, redom počela zamišljati u formatu postera na zidovima svog stana. Kad sam doznala da iza sve tri stoji Hana Vrca, znala sam da imam više nego dobar povod da joj se javim za razgovor i o cijelom kreativnom procesu iza njih, ali i njezinom kreativnom putu, čujem više.

Roditelji su oduvijek poticali njezinu ljubav prema crtanju

Odmah na početku, doznajem da ova grafička dizajnerica i ilustratorica ima 31 godinu, živi u Zagrebu, a sebe naziva nepopravljivim optimistom koji pamti samo sretne dane. “To je ponekad dobro, ponekad naivno, ali ne mogu si pomoći”, priča mi s osmijehom. Od 2015. se aktivno bavi grafičkim dizajnom i ilustracijom, iako je studirala na Visokoj školi tržišnih komunikacija Agora i formalne edukacije u području umjetnosti nema. “Željela sam upisati Likovnu akademiju, no dogodio se život i morala sam od toga odustati. Odlučila sam da me to neće spriječiti u mojem snu da postanem ilustratorica i tako je i bilo”, prisjeća se. Kaže mi da se kroz generacije njezine obitelji proteže likovna nadarenost, pa je i njoj sve to skupa došlo nekako prirodno.

Morala sam odustati od Likovne akademije, ali to me nije spriječilo da postanem ilustratorica

“Od malena mi je bilo logično da ću se usmjeriti u tom pravcu. Naravno, tu su ključnu ulogu odigrali moji roditelji koji su poticali moju ljubav prema crtanju i usmjeravali me prema onome što sada živim”, priča i dodaje da se usavršavala metodom pokušaja i pogrešaka, u svojoj sobi, sama, promatrajući klasične i suvremene vizuale umjetnike i istraživanjem vlastitih mogućnosti. “Usavršavam se i dalje, to je proces koji nikada ne staje”, zaključuje.

Sally Rooney, Fraktura i proces oblikovanja naslovnice svjetskog bestsellera

Pitam je i kako je došlo do toga da oblikuje naslovnice za knjige Sally Rooney, je li osjećala tremu, je li imala ideju što želi napraviti. Kako doznajem, s Frakturom je počela surađivati 2019. na projektu zbirki eseja ženskog i feminističkog portala Muf, dakle već nekoliko mjeseci prije nego što je do tog konkretnog projekta došlo. “Naravno da je bilo pozitivne treme, znala sam koja je to knjiga i tko je autorica. No, volim izazove pa sam bila uzbuđena i ushićena. Od 2017. se bavim oblikovanjem i ilustracijom slikovnica te naslovnica tako da sam znala što me čeka kada sam prihvatila projekt”, kaže. Zanimalo me je čuti i kako točno izgleda proces osmišljavanja naslovnice, čime se vodila i je li, budući da sve tri izgledaju kao dio cjeline, najteže bilo osmisliti prvu.

Hana mi odgovara onako kako bi, u idealnom svijetu, svi odgovorili na pitanje o svom poslu. “Ma, nije mi to bilo teško, mene to zabavlja”, kaže mi i dodaje da svakom projektu kojeg prihvati pristupa s istom količinom pozornosti i predanosti, neovisno o honoraru, opsegu, značenju ili bilo čemu drugome. “Za mene je svaki projekt važan i kao takvog ga tretiram”, ističe. Prilikom osmišljavanja prve naslovnice, nastavlja, željela je na jednostavni i grafički efektni način sažeti lajtmotiv knjige u jednu sliku.

“S obzirom da je upravo to poanta knjige željela sam prikazati međuodnose glavnih likova, kako njihovom pozom i bojom tako i pozicijom na stranici. U biti je bilo najlakše smisliti prvu, uvijek mi je jednostavnije smisliti nešto novo nego se nadovezati na postojeće”, pojašnjava. Prisjeća se i reakcija ljudi u vrijeme izlaska knjiga, i kako zna da su, baš kao što sam i ja u uvodu napisala, doslovno svima zapele za oko. Zadovoljno priznaje kako joj je drago da je imala prilike ilustrirati toliko popularan naslov, ali moje pitanje o njezinom osobnom favoritu odgovara diplomatski. “Mislim da je svaka dobra na svoj način, ono što mogu reći je da sam veoma zadovoljna kako izgledaju sve tri na okupu”, odgovara s osmijehom.

Ove je godine dobila i važno priznanje struke za svoj rad

A osim pohvala čitatelja, Hana je za svoj rad dobila i lijepo priznanje struke. Naime, naslovnica knjige Divni svijete, gdje si odabrana je među najljepše oblikovane hrvatske knjige objavljene u 2021. godini. Kao takva, bit će izložena na međunarodnom natječaju i izložbi Best Book Design from all over the World koja će se održati za trajanja Sajma knjiga u Leipzigu te na izložbi Book Art International koja se organizira u sklopu Sajma knjiga u Frankfurtu. Priča mi kako je bila apsolutno iznenađena tim priznanjem, tim više što nije znala ni da je knjiga prijavljena. A priznanje struke, priznaje, posebno joj puno znači.

“S obzirom na to da nemam formalnu likovnu naobrazbu, iznimno mi je drago da je moj trud i rad prepoznat. Biti samouk velik je izazov i uključuje jako puno rada, muke i odricanja, frustracije i stresa. No, ovakvi trenutci su ono radi čega se sve isplati”, priča u dahu. Na moje pitanje o eventualnim umjetničkim uzorima s ovih prostora ili o ljudima čijem se radu divi, spremno odgovora da ih ima mnogo. “Čini mi se kako je ilustratorska scena u zemlji izuzetno široka i šarolika, drago mi je da je ilustracija kao izričaj prepoznata i cijenjena u ovolikoj mjeri. Izgleda kao da je svaki ilustrator pronašao neku svoju mikro nišu i nudi nešto posebno”, počinje mi objašnjavati i nastavlja s konkretnim imenima.

Biti samouk velik je izazov i uključuje jako puno rada, muke i odricanja, frustracije i stresa

Neki od autora koje spominje su Booboo Tannenbaum, Tea Jurišić, Jelena Oroz, Vanda Čizmek, Helena Ohnjec, Irena Škrinjar, Anja Sušanj, Vedran Klemens, Manuel Šumberac, Damir Mazinjanin. No, kaže kako ih je stvarno toliko dobrih da bi mogla nabrajati danima. Ipak, baš je ove izdvojila s posebnim razlogom.

“Njihov rad cijenim jer je osebujan, drugačiji i karakteran. Svaki od navedenih autora je nedvojbeno svoj, neponovljivi su. Osim, naravno, što se vidi vještina, vidi se i promišljanje i ono što je meni osobno najvažnije, vidi se da ljudi uživaju u onome što rade, odnosno da se jako dobro zabavljaju”, zaključuje. Kad smo već na temi hrvatskih umjetnika, pričamo i o generalnom dojmu života umjetnika u Hrvatskoj. Iskreno mi priča kako se kao umjetnica u Hrvatskoj osjeća se slobodno i komforno, u smislu da ima slobodu reći i stvarati što god želi. “Dobro se zabavljam i uživam u svojoj svakodnevici i u svakom novom projektu”, zadovoljno ustvrđuje, ali u isto vrijeme priznaje da bi honorari svakako mogli biti veći. Misli, nastavlja, da su umjetnici u inozemstvu možda više plaćeni, a taj aspekt manjka brige oko financija ujedno vidi kao najveću razliku između života u Hrvatskoj i zapadnijih zemalja.

O planovima za budućnost i ispunjenim snovima

No, Hani, srećom, angažmana ni ovdje ne nedostaje; otkrila mi je da kreće raditi na jednom projektu s izdavačkom kućom Mala zvona, s kojima je i ušla u ovaj posao i za koje, kako kaže, uvijek nađe vremena. Radi se o nečemu što još nikad nije radila, pa ne skriva svoje uzbuđenje. S druge strane, detalje je, zasad, željela zadržati za sebe. A na samom kraju našeg razgovoru, pitam je ima li neki krajnji profesionalni cilj kojim teži, nešto što treba napraviti da sama sebi dokaže da je uspjela. Odgovor koji sam dobila kratak je i jasan – već je postigla točno ono što je željela.

“Prošla je godina za mene bila sve ono o čemu sam godinama sanjala i radi čega sam se trudila i žrtvovala sve i svašta. Profesionalni mi je cilj nastaviti u revijalnom tonu jer me to što radim ispunjava i čini sretnom”, zaključila je.