Od Zagreba preko Osla do New Yorka gdje živi i radi. Arhitektica Josipa Baričević otkrila nam je sve o tome

Mladoj arhitektici Josipi ukazala se prilika živjeti i raditi prvo u Oslu, pa onda i New Yorku. Ovo je njezina priča o odluci, prilagodbi, razlikama itd.

“Život u inozemstvu oduvijek me privlačio. Bio je to i svojevrsni izazov. No, odlazak u Norvešku nakon faksa dogodio se skoro spontano. Otišla sam čisto avanture radi, i u roku od tjedan dana dobila posao. U New York sam pak poslije inicijalno otišla zbog edukacije o održivosti na Pratt Institutu. Iako mi se sviđala ponuda i energija grada, rad tamo nisam zapravo planirala, ali kako sam dobila priliku odlučila sam je iskoristiti.”

Tako ukratko glasi priča danas uspješne mlade arhitektice Josipe Baričević iz Zadra koja je 2011. godine završila Arhitektonski fakultet u Zagrebu otkada i redovito radi u svojoj profesiji. Kako mi govori, dosad je radila na projektima svih mjerila i tipologija, od izložbenih paviljona do planova uređenja grada, a trenutno živi i radi u New Yorku. S obzirom na to da je prethodno radila i živjela u Zagrebu, pa onda i u Oslu, a sada je u Velikoj jabuci, pitam mladu, entuzijastičnu i hrabru Josipu o svim razlikama iskustvima koje je imala prilike osjetiti na vlastitoj koži.

Hrvatska, Norveška, SAD

“Hrvatska i Norveška mogu se gledati kao suprotnost SAD-u, sa zaista visokim europskim standardom socijalnih prava nasuprot tvrdom američkom kapitalizmu. To nije samo stereotip, nego se osjeća u svakodnevnom životu i radu. U SAD-u, a pogotovo New Yorku, svi su vrlo kompetitivni, bore se agresivno za sebe. Redovito se radi po deset sati dnevno, s neplaćenim prekovremenim. Zdravstvo je skupo, godišnji odmor je kratak. Puno ljudi radi s malo ili bez škole, jer obrazovanje je veliki trošak. No, New York je beskrajno živ, dinamičan i bogat iskustvima. Djeluje kao droga, nikad ga dosta” priča mi entuzijastično Josipa koja je trenutno zaposlena u cijenjenom njujorškom uredu A+I, koji je unikatna kombinacija arhitektonskog studija, agencije za strategiju i experience design pod jednim krovom, a gdje sa svojim timom trenutno projektira sjedište kompanije Peloton na 9. Aveniji na Manhattanu.

U Americi, a pogotovo New Yorku, svi su vrlo kompetitivni, bore se agresivno za sebe

“Peloton je fitness+technology+media kompanija, svojevrsni fenomen u Americi i trenutno se šire na Europu. Imaju jako visoke standarde za dizajn. Projekt je trenutno u izgradnji i trebao bi biti gotov krajem ove godine i bit će sjajan” pojašnjava arhitektica i vraća se na svoje norveško, američko iskustvo te mi pokušava dočarati jasne razlike, mane i prednosti života i rada u struci u inozemstvu u odnosu na Hrvatsku.

Kaotičnost u hrvatskoj arhitekturi

“U Norveškoj je sve drugačije. Socijalni standard usporediv je s hrvatskim, obrazovanje i zdravstvo su besplatni, slobodni dani su brojni. Za razliku od Hrvatske, u Norveškoj vlada blagostanje i malo tko ima ozbiljnih ekonomskih briga. Društvo je vrlo uređeno i organizirano, a velike zalihe kapitala i prirodnih resursa im daju široku marginu sigurnosti. Zbog toga je, međutim, pomalo i dosadno. Svi žive vrlo slične, sigurne živote unutar isto tako sigurnog sistema. Ove temeljne razlike u društvima vide se i u radu na arhitekturi. U New Yorku je to primjerice vrlo naporan i dinamičan angažman, ima puno projekata, klijenti su često vrlo moćni i zahtjevni, a konkurencija velika. U Norveškoj se radi kvalitetna, ali ujedno i vrlo sigurna arhitektura. Sve je poprilično standardizirano. Ima, naravno, i tamo iznimnih projekata koji završe na svjetskim naslovnicama, ali Norveška je relativno mala i ne može ih biti puno. U Hrvatskoj je situacija u arhitekturi, nažalost, kaotična. Nema puno mogućnosti za kvalitetno projektiranje. Većina toga što se gradi teško da uopće ulazi u kategoriju arhitekture. Znanja i potencijala u struci, dobrih arhitekata ima, ali društvo generalno ne vidi to kao nešto bitno.”

Za razliku od Hrvatske, u Norveškoj vlada blagostanje i malo tko ima ozbiljnih ekonomskih briga

S obzirom na višegodišnje iskustvo rada i života u inozemstvu pitam Josipu i što je u cijelom tom procesu selidbe i promjene naučila o sebi, drugim ljudima, mentalitetu pa i poslu. Govori kako se prije svega naučila ubrzati u radu i interakciji s drugima, odnosno biti okretnija. Većina ljudi u New Yorku su stranci i uvijek ima nešto čemu se moraš prilagoditi. U Norveškoj je slično, odnosno ima jako puno ‘novih’ Norvežana, a ta raznolikost je, govori Josipa, vrijednost za bilo koji grad i društvo.

Muke po sustavu mjernih jedinica

“Za osobni razvoj je dobro biti u kontaktu s puno različitih ljudi, to je prednost. U Americi je za arhitekta možda najnezgodnija prilagodba na imperijalni sustav mjernih jedinica. Teško je pratiti želje vrlo zahtjevnih njujorških klijenata dok u glavi moraš još razmišljati koliko je 13 i 7/16 inča u metrima. Zanimljivo je da, kad se svim tim strancima ovdje pokaže da su mnogi negativni stereotipi o dog-eat-dog kapitalističkom američkom sustavu točni, kad te velegrad melje svojim svakodnevnim grindom, kad je svaki dan natjecanje, i dalje malo tko zapravo želi otići odavde.”

U Americi je za arhitekta možda najnezgodnija prilagodba na imperijalni sustav mjernih jedinica

Uzevši pak recimo u obzir Oslo, ali i SAD, govori mi kako nije imala problem s jezičnom barijerom ni u jednom slučaju, odnosno da se znanje engleskog podrazumijevalo. No, učenje norveškog joj je recimo postavljeno kao uvjet kad je dobila posao u Oslu. Uz intenzivan tečaj i svakodnevnu izloženost na poslu, za pet mjeseci ga je, kaže, govorila već tečno. U tome joj je puno pomoglo i predznanje drugih jezika. Za Norvežane kaže kako su jednostavni i pragmatični ljudi, a od njih je naučila voljeti i cijeniti dobar work-life balance. Amerikanci su pak dosta fokusirani na sebe, no ondje je toliko stranaca da New York zapravo ne predstavlja SAD nego miks cijelog svijeta i kultura.

U cijeloj toj priči ova mlada i ambiciozna Zadranka otkriva mi kako joj nedostaju obitelj i prijatelji, ali da nije toliko nostalgična za domovinom jer je većinu svog samostalnog odraslog života ionako provela u inozemstvu. “Teško mi je odrediti pripadam li nekamo zapravo. Za Hrvatsku, Norvešku i SAD mogu naći i prednosti i mane. Primjerice, jedna stvar koja me strašno živcira u Hrvatskoj je sveprisutno pušenje. Na zapadu je to daleka prošlost.”

Prisjećajući se svojih početaka, kaže mi i kako nije bila svjesna kriznih situacija, ali da ih je bilo. Dodaje i da nije bilo lako jer je svaki početak težak. Koliko god da si kozmopolit, preseljenje i aklimatizacija u novu sredinu nikad nisu jednostavni.

Koncertna scena u New Yorku je fantazija

Zanimalo me i na čemu trenutno radi, te što je najviše veseli u njezinom poslu, koji točno segmenti. Josipa iskreno govori kako je u biti veseli biti u centru događanja, kako u New Yorku općenito, tako i u radu njezine A+I firme u kojoj radi.

“Fascinantno je da imamo priliku programirati i oblikovati sadržaje u ovome gradu, i da ja mogu strateški sudjelovati u tome. New York, kao i slične metropole, su fenomen jer je sve izgrađeno. I dalje se grade nove stvari, ali prevladava svijet unutrašnje arhitekture. U nešto drugačijem smislu nego kod nas. Ovdje su to često čitavi novi svjetovi u postojećim zgradama. Trenutno radim workspace design, i to mi se jako sviđa. Naši klijenti su globalni brendovi. Super je vidjeti kako velike i uspješne firme funkcioniraju. Zanimljiv je i uvid u poslovni svijet. Za New York je to možda najspecifičnije iskustvo. Takvog poslovanja kod nas ima malo, a ovdje je posao sve. To vrijedi i za arhitekturu. U Hrvatskoj poslovnog napredovanja za zaposlenika često uopće nema. U SAD-u, pa čak i u Norveškoj, normalno je da zaposlenik kontinuirano napreduje, pa čak i postane partner kroz godine.”

U Hrvatskoj poslovnog napredovanja za zaposlenika često uopće nema

Iako joj najviše vremena ipak odlazi na posao, slobodno vrijeme Josipa iznimno cijeni, posebice kada može ostati kod kuće i opustiti se. Za kraj, za New York kaže kako nudi sve što možete zamisliti i ponekad je overwhelming. Ono što pak nju veseli su ponajviše live svirke, a za koncertnu scenu kaže da je ondje prava fantazija, kao i muzeji, galerije, predavanja i kulturni segment općenito koji je jako interesira.