Marina je rođena s madežom preko polovice lica. Ovo je njezina priča o neodustajanju i prihvaćanju same sebe

Iskrena priča jedne hrabre 20-godišnjakinje koju morate čuti

Marina Arsić 20-godišnjakinja je iz Užica koja je rođena s madežom preko polovice lica. Madež joj je odstranjen u najranijoj dobi, ali ožiljak, zbog kojeg cijeli život trpi negativne komentare i začuđene poglede, je ostao. Ispričala nam je svoj put od preplašene djevojčice do djevojke koja svojim primjerom motivira tisuće ljudi.

Rođena sam u Užicu, malom gradu u zapadnoj Srbiji. Rodila sam se s lijevom polovinom lica koja je bila smeđe boje. Neiskusni liječnici su rekli da je u pitanju melanom i da ću živjeti 40 dana. Ja sam prvo dijete, pa mogu samo zamisliti mamin izraz lica kada su joj liječnici to priopćili. Dani su prolazili i strah roditelja da ne izgube njihovo dijete je rastao.

Baš i ne vjerujem u slučajnosti, ali dogodilo se pod sasvim slučajnim i neočekivanim okolnostima da je djed pokazao moju sliku čovjeku za kojeg se ispostavilo da je kirurg. Taj isti kirurg je rekao da samo sa slike može reći se radi o najobičnijem madežu, a ne nekakvom melanomu. Odmah sutradan su moji roditelji spakirali njihove i moje stvari i uputili smo se za Beograd.

Neiskusni liječnici su rekli da je u pitanju melanom i da ću živjeti 40 dana

Nakon određenih testova je ustanovljeno da je u pitanju doista samo najobičniji madež. Krivo mi je što tada nisam bila svjesna sebe i okoline, pa ne znam kakav je točno bio izraz lica mojih roditelja kada su čuli ovako lijepu vijest – da se radi o problemu samo i isključivo estetske prirode.

Odluka o transplataciji kože

Kad su roditelji ovo saznali, kirurg je postavio dvije opcije – da se madež ne dira ili da se madež odstrani. Oba moja roditelja su se složila s tim da se madež ipak odstrani, jer je veoma teško nadzirati dijete 24 sata i brinuti je li madež na bilo koji način povrijeđen. Zamišljali su scenarij da sam u vrtiću, igram se i slučajno oštrom igračkom zakačim madež, on prokrvari i tako bi nastale neke komplikacije.

Upravo da do takvih stvari ne bi došlo, odlučili su se za operaciju, točnije transplantaciju. Kada sam imala godinu dana i nekoliko mjeseci obavljena je transplantacija – madež je odstranjen, na lice je presađena koža s leđa (sva tri sloja), a na leđa je presađena koža s unutrašnje strane bedra (samo jedan sloj). I dan danas imam ožiljke na licu i leđima, koji se baš vide, a ožiljak na nozi (unutrašnjoj strani bedra) je jedva vidljiv.

Dok nisam postala svjesna sebe i okoline, moja mama se borila za mene i moje mjesto pod suncem

Prije operacije se ne sjećam apsolutno ničega, jer sam imala svega godinu i nešto mjeseci, ali majka mi je prepričavala što se sve događalo. Ljudi su se bojali, jer nikada nisu vidjeli ništa slično, što je apsolutno razumljivo. Svi mi imamo neki otpor prema nečemu što nismo ranije vidjeli, osjetili, doživjeli. Ipak, moja mama je našla način kako da ublaži taj strah kod ljudi, točnije djece. Uvijek je u kolicima za bebe, kada bi me izvela van, imala vrećicu bombona i svaki put kada bi neko dijete prišlo vidjeti bebu u kolicima (mene), i kada bi se ta djeca uplašila, moja mama bi im dala bombon i objasnila da to nije ništa strašno i da to mene ništa ne boli. Dok nisam postala svjesna sebe i okoline, moja mama se borila za mene i moje mjesto pod suncem.

Diskriminacija je počela već u vrtiću

Dolazimo do vrtića, gdje se odgajateljice uopće nisu trudile sakriti diskriminaciju. Trebali smo odigrati predstavu, i svi su imali para osim mene. Dakle, ja iz tog razloga nisam mogla sudjelovati – jer sam višak, odnosno taj neparan broj. Ali i uz sve to, ja sam predložila mami da idemo u kazalište i gledamo moje prijatelje, potpuno nesvjesna čina diskriminacije, i mama i ja smo doista otišle dati podršku mojim prijateljima.

Što se osnovne škole tiče, dosta učitelja i nastavnika se promijenilo i svatko od njih me je doživljavao i tretirao na drugačiji način. Neki me uopće nisu favorizirali i gledali su me apsolutno kao i svakog drugog učenika, neki su me na prvom satu tjerali da ustanem i pred svima ispričam zašto sam ovakva i zašto ovako izgledam, a neki su mi samo popuštali u smislu da me nisu prozivali prvu, ili bi mi tolerirali ako zaboravim domaću zadaću, pa mi dozvole da je donesem sljedeći sat.

Ključni trenutak dogodio se u osnovnoj školi

Izdvojila bih samo jednu anegdotu iz osnovne škole, koja je za mene predstavljala ključni trenutak i smatram ga prekretnicom. To je zapravo jedna simbolična situacija s jaknom. Bila sam osmi razred. Čekali smo da počne sat i ja sam stavila jaknu na klupu. Dečko koji je sjedio na toj istoj klupi je uzeo moju jaknu i bacio je na pod. Ja sam mislila da je neka šala i samo sam se nasmijala i vratila jaknu na klupu. Međutim, on ju je ponovno bacio. To se dogodilo dva, tri puta i onda sam povisila ton i rekla: moja jakna će ovdje stajati. Svi su pogledali u mom smjeru i nisu mogli vjerovati što čuju. Do tada sam uvijek šutjela na svaku prozivku, a ovo je bio prvi put da sam se izborila za sebe, preko jakne.

Do tada sam uvijek šutjela na svaku prozivku, a ovo je bio prvi put da sam se izborila za sebe, preko jakne

Poslije tog incidenta s jaknom se sve mijenja. Istog dana, kad sam došla kući, stala sam pred ogledalo i rekla sebi: “Lijepa si”. Sutradan sam otišla u školu vezane kose, skupljene u rep. Više nije bilo razloga da se krijem iza duge kose prebačene preko lijeve polovine lica, jer sam preko noći počela voljeti i cijeniti sebe i shvatila sam da je ožiljak koji nosim nešto s čime ću ja živjeti do kraja svog života.

Srednja je škola označavala okretanje novog lista

U srednjoj školi se na meni jasno vidjelo da se ne bojim nove sredine, novih ljudi i da volim i cijenim sebe. Ako to ljudi vide na vama, neće vas dirati. Ako vide da imate samopouzdanje, neće vas dirati, a kada vide da niste dovoljno jaki da vodite bitku sa sobom, e to je ciljana grupa ljudi koji diskriminira i maltretiraju na bilo koji način – jer najlakše ćeš pobijediti nekoga tko je slabiji od tebe.

Diskriminacija će biti prisutna do mog posljednjeg dana i ja sam toga apsolutno svjesna

Na fakultetu je sasvim druga priča. U mojoj grupi, konkretno, studiraju ljudi iz cijele Srbije, ali svi smo odrasli ljudi, budući akademski građani i negdje je to ruganje i omalovažavanje drugih ostalo za nama. Naravno da su me dočekala pitanja tipa što ti je to, zašto to nisi operirala, i tako dalje, ali u dosta manjem broju – možda me je dvoje ili troje ljudi to pitalo.

Diskriminacija će biti prisutna do mog posljednjeg dana i ja sam toga apsolutno svjesna. Već par godina unazad, točnije od moje 14. i te prekretnice s jaknom, mene nikakvi komentari ili pogledi ne pogađaju. Događa mi se da mi na ulici prilaze ljudi da me pitaju što mi je to na licu, i ako me uopće ne poznaju, ali to je naprosto njihov kućni odgoj ili manjak istog.

Ožiljak nikad ne bih uklonila

Događa mi se da mi ljudi postave pitanje bih li ikada uklonila ožiljak u potpunosti, na primjer za pet godina će medicina toliko napredovati da se neće apsolutno ništa vidjeti i imat ću dvije potpuno iste polovine lica. Ja bih, naravno, rekla ne. Rekla bih ne i stvarno to mislim, jer ako bi se to dogodilo, tko bi bila Marina Arsić?

Još od te prekretnice u meni postoji želja da pomognem drugim ljudima – ne želim da se bilo tko osjeća onako kako sam se ja osjećala

Kada bih rekla da, to bi onda značilo da ja dozvoljavam da mi netko obriše 14 ključnih godina u mom odrastanju, 14 godina patnje, suza, diskriminacije, pogrdnih nadimaka. Ja sam ovakva kakva jesam – jaka, stabilna, svjesna sebe, puna samopouzdanja – samo zbog ožiljka, koji sa sobom povlači i drugačiji način odrastanja. Našla sam se u nekim situacijama u kojima se, moja sestra recimo, nikada nije i nikada neće naći. Sestra mi je također bila ogromna podrška iako je mlađa od mene dvije godine.

Još od te prekretnice u meni postoji želja da pomognem drugim ljudima – ne želim da se bilo tko osjeća onako kako sam se ja osjećala. Bilo je potrebno malo godina i, naravno, iskustva da odlučim kako ću realizirati, a da ne ispadne da tražim pažnju ili, ne daj Bože, žalim sebe. Bila sam na TeenTalk konferenciji 2018. i to je bilo moje prvo pojavljivanje u javnosti, a da nije na nekom lokalnom nivou.
Kad sam se preselila u Beograd, kad sam upisala fakultet, mogućnosti su se samo nizale.

Javno progovaranje o prihvaćanju i utjecaj na tisuće života drugih

Sljedeća velika, za mene svakako najveća, pojava u javnosti jest ona kod Tanje Vojtehovski u emisiji Život priča. Iskustvo u tom studiju ja ne mogu objasniti riječima, misliš da je to samo jedan običan razgovor između voditelja i govornika, a onda se kamere ugase, dođe dan emitiranja emisije i tebi se telefon užari od silnih poruka i notifikacija.

Tada sam shvatila da su ljudi razumjeli što sam htjela pokazati i dokazati, shvatili su poantu mog gostovanja i poruku koju sam željela prenijeti. Poruke podrške su se samo nizale, a onda su me kontaktirali i ljudi s konkretnim situacijama i konkretnim pitanjima. Predstavili su mi cijeli svoj život, jer sam stekla njihovo povjerenje preko malih ekrana.

To nema cijenu i to je razlog zašto ja sve ovo radim. Moja misija je prenijeti iskustvo i tako pomoći drugim ljudima. Jer ako želiš promijeniti svijet, moraš krenuti od sebe. Ja sam shvatila tko sam i što sam, istinski sam zavoljela sebe i prihvatila sebe takvu kakva jesam i ne postoji jedan jedini postotak koji potvrđuje suprotno. Svoja iskustva i spoznaju sebe prenosim drugim ljudima u cilju da im pomognem da i oni pronađu svoje mjesto pod suncem, svoju svrhu i da shvate koliko vrijede.

Ako želiš promijeniti svijet, moraš krenuti od sebe

Poslije toga su se gostovanja u raznim emisijama i programima, davanje intervjua i fotografiranja za određene novine i magazine samo nizala. Ja sam, naravno, ostala ista. Neki su me pitali kako je moguće da mi slava nije udarila u glavu, a ja imam jedno pitanje – koja slava? Nevena Božović je jednom izjavila da nije isto biti poznat i biti priznat. Mene ljudi trenutno priznaju kao nekog tko je mlad, ambiciozan, iskren, nekog tko ima želju promijeniti svijet i smanjiti diskriminaciju, i nekog tko ne očekuje zauzvrat apsolutno ništa.

To je apsolutno istina, jer ako budem uspjela u svojoj misiji i ako budem smanjila stopu diskriminacije barem za jedan posto, to znači da sutra moje dijete neće doživljavati tako jak oblik diskriminacije, ili da će vaše dijete morati tražiti značenje riječi diskriminacija, jer će mu biti potpuno nepoznato. Tko zna, možda jednog dana zaista ove pretpostavke pretvorimo u realnost.

Važno je znati da nisi sam

2015. mi je palo na pamet istražiti na internetu koliko osoba na svijetu postoji koje izgledaju kao ja. Pronašla sam Cassandru Naud, djevojku iz Kanade koja je rođena s identičnim madežom. Prvo sam mislila da je neka montaža u pitanju, jer tolika slučajnost nije moguća. Onda sam pronašla njenu Facebook stranicu i shvatila da nije šala i da djevojka stvarno postoji i stvarno tako prelijepo izgleda. Poslala sam joj poruku tada, ali ona nije odgovorila. Onda sam 2016. napravila Instagram i na toj društvenoj mreži sam je zapratila, ali nisam joj ništa pisala, jer sam vidjela da je prati veći broj ljudi i mislila sam da ako joj pošaljem poruku, ona je neće ni vidjeti.

Prije par dana sam joj poslala poruku kratkog sadržaja i svoju sliku kada sam bila mala, prije operacije gdje se madež video. Ona se oduševila i rekla je da joj je drago što postoje ljudi kao mi, jer ćemo upravo napraviti povijesni iskorak. Mislila je na korak od velike važnosti, jer živimo u doba gdje preko interneta možemo prenijeti informacije većem broju ljudi. Ne mogu opisati koliko mi je drago što smo stupile u kontakt i razmijenile nekoliko bitnih poruka. Od 2015. je prošlo pet godina, ali eto, želje se kad tad ostvare.

Marinin rad možete pratiti putem njezinog Instagram profila.