Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Super1.hr nedavno je unaprijedio svoja pravila o privatnosti i korištenju takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa.

Intervju

Marina je osnovala prvi judo klub za djecu i mlade s invaliditetom zbog kojeg neka djeca danas hodaju

Postoje oni ljudi koji malim koracima naprave velike stvari, a jedna od njih je i Marina Drašković koja pomaže djeci s poteškoćama

Marina Drašković ima 33 godine, dolazi iz Velike Gorice te je judo trenerica i osnivačica Judo kluba osoba s invaliditetom Fuji. Ovaj klub danas broji preko 40 djece s raznim poteškoćama u razvoju, a Marina je njihova pomoćna ruka zajedno s ostalim trenerima u klubu. Klub djeluje već šest godina, a u međuvremenu su postigli zaista mnogo. Što za djecu i mlade koji su u klubu, što za sve mlade u Hrvatskoj i okolici koji se bore s nekim poteškoćama. Ovo je njena priča.

“Skoro sam promašila smisao života”

Borko Vukosav

Marina je judo počela trenirati u Judo klubu Pinky još kao dijete, sa samo devet godina te je nakon prve osvojene medalje shvatila kako je to njen poziv i da je to sport za nju. “Uvijek sam ganjala veliki rezultat koji sam mislila da će biti moje najvažnije dostignuće, ali ga nisam nikada ostvarila. Spletom okolnosti i ozljedom završila je moja judo karijera kao natjecateljice.”

Nakon prestanka treniranja, vjerovala je kako će joj menadžerska pozicija u životu donijeti sve ono što treba te kako kaže, željela je biti poslovna žena koja će zarađivati milijune, a nije ni znala da bi tako promašila smisao života. S 19 godina je preuzela ulogu trenera u Judo klubu Pinky i osnovala prvu žensku grupu u klubu te shvatila kako bi bilo dobro organizirati grupu za djecu s teškoćama u razvoju.

“Ne znam iz kojeg razloga sam željela osnovati baš takvu grupu, ali ta ideja mi je došla još iz srednje škole. Osjetila sam da je to ono što moram napraviti. Do tada nisam imala doticaj s nikakvom vrstom invaliditeta, baš nikada. Tu ideju sam tada podijelila s ostalim trenerima i dobila kontakt trenera iz Zagreba koji je organizirao aikido grupe za djecu s invaliditetom. Došla sam na njihov trening, bilo ih je petero i srce mi je počelo lupati kao ludo, razmišljala sam o tome što ja tu radim.”

Ležala sam 10 minuta na strunjači sa potpuno nepoznatom djecom koja me grle. Taj trenutak mi je promijenio život

Nakon tjedan dana sama je osmislila dio treninga za njih, s time da je njihove poteškoće morala učiti preko interneta. Upravo taj trening bio je razlog zašto je čitava priča krenula dalje. “Na treningu su bile dvije sestre blizanke, Mia i Lana, obje su se zaletjele na mene, srušile me i zagrlile. Ležala sam 10 minuta na strunjači sa potpuno nepoznatom djecom koja me grle. Taj trenutak mi je promijenio život.”

Svatko ima svoju planinu koju želi pohoditi

Borko Vukosav

Program unutar kojeg je držala treninge brzo je izgubio financiranje pa ih je pozvala u Veliku Goricu. Roditelji su brzo pristali, a u početku ih je bilo petero te je sve to bilo neformalno. U međuvremenu je s kolegicom Sanjom Delladio osnovala klub Fuji koji je do početka školske godine imao dvadeset članova u dvije grupe. “Prvo smo mislile da će biti dobra ideja nazvati se Pinky jer je to već poznato ime u Velikoj Gorici, ali tada smo shvatile da nam treba naše ime.

Ime Fuji dolazi po imenu planine u Japanu, na koju smo se Sanja i ja popele prije deset godina. Ovo ujedno ima i preneseno značenje koje govori kako svi imamo svoju planinu koju treba pohoditi, a nekima treba možda malo više pomoći da se popnu. To upravo radimo u Fuji-u. Naš temeljni cilj je da svakom djetetu damo maksimum u motoričkom smislu koji dobiva preko treninga, ali i da im budemo potpuna životna podrška u svakom pogledu. Svakim danom otkrivam nove ciljeve i vizije.”

Preneseno značenje imena Fuji govori kako svi imamo svoju planinu koju treba pohoditi, a nekima treba možda malo više pomoći da se popnu

Marina je u međuvremenu završila program osposobljavanja za voditelja sportsko-rekreativnih aktivnosti za osobe s invaliditetom, isti program za trenera juda, a trenutno se kvalificira za fizioterapeutskog tehničara. Na ovaj način povezuje judo, fizioterapiju i rad s mladima s poteškoćama te kako kaže, ima osjećaj kao da neprestano uči.

Teška situacija za djecu s poteškoćama

Borko Vukosav

Trenutno imaju 42 člana, a treninzi se održavaju u desetak termina tjedno, što u individualnom i grupnom tretmanu. Osim nje, u klubu radi desetak trenera, asistenata i stručnjaka iz tog područja. Djeca s poteškoćama u Hrvatskoj i svijetu prolaze mnoge teške trenutke u svom životu kao što je nemogućnost upisivanja srednje škole zbog nemogućnosti hodanja. Upravo zbog takvih situacija Marina kaže kako osjeća inat zbog kojeg svi koji dolaze u Fuji imaju nevjerojatan tretman.

“Daleko je ovo prošlo iz juda, treninga i fizičke komponente napredovanja, to je životno učenje, njih i nas trenera. Družimo se, idemo na koncerte, u kazališta. Djeca u klubu s raznim su poteškoćama, od Downovog sindroma, autizma, cerebralne paralize, intelektualnih poteškoća, tuberozne skleroze te raznim kašnjenjima u psihomotoričkom razvoju. Znam da možda zvuči glupo, ali glavna komponenta koja nas sve veže je ljubav. Kada djeca dođu na trening prvo se grlimo i mazimo da bi ih mogli staviti u neku disciplinu kako bi odradili ono što trebaju i kako bi napredovali. Mi u sat vremena ne stajemo i izmoždeni smo. Ali to je ono što oni trebaju.”

Znam da možda zvuči glupo, ali glavna komponenta koja nas sve veže je ljubav

Judo klub Fuji prvi je takav u Hrvatskoj, a za cilj ima poticati razvijanje sličnih diljem zemlje. Za sada njihov primjer prate klubovi u Samoboru, Osijeku i Rijeci, te kako kaže, sve više se širi čitava priča, a misija joj je i dalje poticati ostale judo klubove i generalno sportske klubove na otvaranje takvih sekcija.

Nema fizičkih medalja i priznanja

Borko Vukosav

Jedan od najponosnijih trenutaka Marini nije bila nikakva medalja, nego uspjeh njene djece. U klubu je tako 11 djece s cerebralnom paralizom i njihov uspjeh najviše je zapamtila. “Često imamo treninge samo hodanja jer je njima potrebno jako puno koncentracije. Prilikom tog dijela treninga se dogodilo da su nama u dvorani djeca po prvi puta samostalno prohodala. Tako imamo i dječaka koji se nije mogao popesti na 30 centimetara visine, a prije godinu dana sam odjednom pogledala dok je on stajao na vrhu poligona i – pjevao. Meni je to ekvivalent olimpijske medalje.”

Prošle godine dobila je priznanje Europske komisije za projekt koji putem sporta radi inkliziju manjina u nepovoljnom položaju, dok u Hrvatskoj gotovo nitko nije čuo za njih. Za sve što je do sada postigla, Marina je mnogo radila te je jako ponosna na to da joj nikada nitko ništa nije dao na pladnju i kako kaže, ljubav je pobijedila sve i upravo u tome leži posebno zadovoljstvo.

U dvorani nam se dogodilo da su djeca po prvi puta prohodala. Meni je to ekvivalent olimpijske medalje

Zbog sve veće prepoznatljivosti u Hrvatskoj i svijetu, financije im postaju sve manji problem, no, kako Marina kaže, milijun koji su sada dobili od Europskih fondova nije dovoljan za sve što bi htjeli postići i sve što im treba. Ono što im sada treba je ulaganje velikih tvrtki. “Upravo tu dolazimo do problema jer ovo nije natjecateljski sport. Natjecateljski sport je lako financirati jer imaš olimpijskog prvaka kojeg mediji jako vole. Imamo paraolimpijske igre, ali mi nemamo u klubu slijepe ili slabovidne za koje postoji ta disciplina. Ja nemam što ponuditi medijima. Tek sada smo potpisali prvi sponzorski ugovor u šest godina.”

Nakon ovoliko vremena i roditeljima je jasno koliko su ovakvi treninzi važni za njihovu djecu. “Ta djeca su danas toliko dobro, ne zahvaljujući sustavu, ne zahvaljujući Fuji-u nego zahvaljujući svojim roditeljima koji ih vode svugdje. Oni su pravi heroji, posebno u našoj državi.”

“Moj cilj i dalje je zaraditi milijune, ali ne za sebe, nego za one kojima to treba, za svoju ekipu, ma sve za njih. Znam da neću otići iz Hrvatske jer bi moja djeca došla za mnom i vukla me za rukav nazad. Nikada nisam imala dileme trebam li ja ovo raditi ili ne, ta djeca su genijalna i briljantna.”

Glavni projekt sada im je dvorana uz pomoć koje bi djeci omogućili više treninga, trenera i jednostavnije treniranje. Za članstvo u klubu postoji lista čekanja, a sve to bi se moglo promijeniti ako uskoro dobiju nove donatore ili dvoranu. Jedna od važnijih stvari u Fujiju je i zajednički rad djece koji se međusobno razumiju te nekada, baš zbog suradnje, imaju bolje rezultate nego kada rade s trenerima. “Klinci se kuže na njihovoj razini. Nikakvi fakulteti nama tu neće pomoći, već si djeca međusobno pomažu. Svatko od njih pronašao si je svoju osobu. Mi se ne natječemo, naš cilj je da svi zajedno budemo bolje, uspješnije, spretnije i sretnije osobe.”

Prati S1 i na našim društvenim profilima:

Facebook Instagram YouTube
Više s weba