PRIČA

Karla već nekoliko dana volontira u Sisku. S nama je podijelila svoj detaljan dnevnik

Poduzetnica Karla Andrić jedna je od onih koja se bez puno razmišljanja otisnula iz grada pomoći onima kojima je najpotrebnije. Potresi koji su pogodili Petrinju, Sisak, Glinu i okolna sela, ostavili su gorak okus i stanovnicima, ali i cijeloj naciji. Udružili smo snage, još jednom dokazali koliko smo snažni u zajedništvu, a Karla nam je poslala dnevnik svoja tri dana provedena u Sisku.

Odlazak prvi

Sisak 
Foto: Privatni album

Jutro, tišina, sunce. Tako se sjećam Nove godine. Stres, koji u nevidljivim valovima stišće tijelo od podrhtavanja, društvenih mreža, medijskih natpisa i života koji se između crne magle događa i diše iz pukotina, je prvi dan siječnja arhivirao u neke prošle kalendare kojima kao da sam davno otrgnula stranice i prekrižila datume. A od sjećanja sam udaljena samo sedam dana.

Krenula sam u Sisačko-moslavačku županiju, u grad Sisak. Dva dana ranije, putem Facebook statusa, zamolila sam prijatelje da me savjetuju gdje i kako se mogu prijaviti za volontiranje: “Mogu kuhati, slagati robu, voziti, pomoći oko organizacije prehrane na mjestu, brinuti za djecu, starije, pse. Mogu pomoći u komunikaciji s nadležnima“, napisala sam. U ranjeno područje htjela sam otići s organizacijama ili ljudima koji su u koordinaciji sa službama na terenu. Nisam htjela biti smetnja, već pomoć.

Sisak 
Foto: Privatni album

Asim Ugljen bio je već nekoliko dana na terenu i imao je informacije iz prve ruke. Na Facebooku je napisao kako su u Sisku potrebni volonteri za razvrstavanje robe te da mu se jave ljudi koji žele pomoći. Iz Zagreba su išla dva kombija. U prvom, kojeg je vozio Miran Kurspahić, nije bilo mjesta. Popunio se brzo. Zadnje mjesto u drugom kombiju osigurala sam kod Igora Mikloušića. Mjesto polaska bila je Nacionalna sveučilišna knjižnica. Lica suputnika vidjela sam prvi put, ali sam ih zapamtila za život.

Na sisačko odredište stigli smo iza 11 sati. Odmah smo dobili zadatak da u naša prijevozna sredstva utovarimo humanitarne pakete. “Hranu trebate dostaviti obiteljima”, komentirao je koordinator skladišta. Vozači i suvozači krenuli su s namirnicama prema selima, a nas osmero ostalo je u skladištu na utovaru i istovaru robe te na razvrstavanju odjeće, deka, jastuka, posteljina. Uz šezdesetak volontera, sa zagrebačkim kombijima stigli su i Ante Tereza, Lada Bonacci, Ines Lambert, Matea Gajski, Tomislav Jablan i njegova dva prijatelja kojima, nažalost, nisam stigla zapisati imena.

Sisak 
Foto: Privatni album

Sisačko skladište bilo je podijeljeno na dvije kategorije: hranu i odjeću. Roba je neprestano dolazila i odlazila. Zadaci su bili fizički. Prvih sat vremena utovarivala sam i istovarivala hranu i robu, a ostalo vrijeme sortirala sam robu. Taj sam si zadatak zadala sama, nakon što sam osjetila da u liniji utovara-istovara ima dovoljno ljudi. Pri sortiranju robe iznenadio me sadržaj slanja. Razumijem da svi žele pomoći, ali kad sortiraš kilograme i kilograme robe ostaneš u šoku jer shvatiš da ljudi ne znaju što moraju poslati i što je nužno. U neoznačenim kutijama i vrećama nalazila sam heklane tabletiće, večernje ženske torbice, štikle, ljetne natikače. Ispred nas je bilo brdo neorganizirane robe koju smo na kraju dana uspjeli sortirati i pretvoriti je u organizirano brdo.

U zadnjim sekundama radnog sata našla sam se pokraj starijeg gospodina koji je u jednoj od posljednjih vreća izvukao zapakirani dječji autić. “Netko je ovo dao od srca”, izgovorio je i rasplakao se. Nakon što je obrisao suze, primio je igračku s obje ruke i odnio ju na to predviđeno mjesto.

Odlazak drugi

Ispred bolnice u Sisku 
Foto: Privatni album

Drugi dan nove godine. Ujutro me kontaktirala prijateljica Ivana Sansević. “Da te pitam drito u glavu”, napisala je i dodala znam li nekog tko bi mogao pomoći sisačkoj bolnici oko Odnosa s javnošću, a ako ne znam mogu li pomoći ja. Kako je ‘zadatak’ bio moj regularni posao odgovorila sam: “Mogu ja. Slobodna sam ovih dana. Nije mi problem. Imam i auto”. Sutradan me u kupaonici iznenadilo snažnije podrhtavanje tla koje me pokolebalo. Razmišljala sam kako ću sad po kiši voziti sama, kako se potresi ne smiruju i kako ne znam hoću li znati reagirati ako me podrhtavanje tla uhvati u vožnji. “Ne mogu ići sada Gorane?”, viknula sam dečku iz hodnika. “Budi hrabra, ljudi računaju na tebe”, odgovorio mi je. Za 90 minuta bila sam ispred Odjela ginekologije Dr. Ivo Pedišić.

U nedjelju sam oko pet sati savjetovala, pripremala priopćenje za medije i radila s timom kojeg je činio ravnatelj bolnice mr. sc. Tomislav Dujmenović, dr.med. te tim profesora i studenata Medicinskog fakulteta Zagreb kojeg vodi doc.dr.sc. Aleksandar Džakula. I ova sam lica vidjela prvi put.

Odlazak treći

Marinbrod 
Foto: Privatni album

U nedjeljnim večernjim satima primila sam SMS od Urše: “Draga Karla, možeš li sutra u Marinbrod pomoći sortirati i slagati stvari u sabirnom centru?” Odgovorila sam da mogu, ali da ću doći između prve i druge smjene jer moram raditi i pobrinuti se za pse. U međuvremenu sam se javila prijateljici Karli Pudar: “Sutra u Marinbrodu treba pomoći sortirati stvari. Idemo Goran i ja. Ako imaš vremena, javi mi.” Karla je odgovorila nakon nekoliko minuta: “Idem sutra za Marinbrod. Već sam se dogovorila, pa se vidimo tamo!”

Marinbrod je prema popisu stanovništva iz 2001. godine imao 131 stanovnika i 48 obiteljskih kućanstava. “Da smo se prije vozili ovim putevima sigurno bismo poželjeli imati ovdje kuću. Kako je mirno i lijepo”, rekla sam Goranu. Vozeći se, vidjeli smo da svako domaćinstvo ima svježe rane, da zabrinuti ljudi stoje uz uništene kuće, da iz dvorišta izlaze vatrogasci, prolaze policijski automobili i vojna maslinasta vozila, a da vidljive pukotine usporavaju cijeli promet.

Marinbrod 
Foto: Privatni album

“Skladište je uz cestu, preko puta kapelice”, napisala mi je Urša. Zakoračila sam u skladište i ugledala sam Tomislava, dečka koji je bio s nama i u Sisku. Nasmijala sam se, pozdravila ga i priključila se radnoj ekipi koja je razvrstavala hranu i punila kutije namirnicama, dok se Goran priključio Tomislavu na razvrstavanju robe. Prazne kutije poredali smo u liniju. Zbog bolje organizacije, svaka je osoba bila zadužena za dvije namirnice. Prvo sam bila zadužena za konzerve i juhe, kasnije za četkice za zube i pastu, a na kraju za slatko.

Iako smo svi radili s maskama, nakon nekoliko sati shvatila sam da se ovog puta pokraj mene nalaze poznata lica. Neka su iz privatnog života, neka iz javnog, neka iz viđenja. Tu je bila Karla, Marta, Sandra, Sanja, Sara, Paula, Nada, Štefica, Danijela…

Ovo je tek početak. Pomoć će biti potrebna i dalje, a mi ćemo i sljedeći tjedan biti na raspolaganju.

Prati S1 i na našim društvenim profilima:

Facebook Instagram YouTube
Više s weba