Kako je Hildegard Auf Franić od dječjih crteža omiljenih kuća stigla do velike karijere znanstvenice, projektantice i profesorice

Zvonimirova, paviljon na Trgu žrtava fašizma i parkovi na Krešimirovom trgu bili su mikrosvijet professor emeritus Hildegard Auf Franić dok je odrastala i uvelike utjecali na njezinu ljubav prema arhitekturi koja se razvijala od dječjih crteža omiljenih kuća do velike karijere znanstvenice, projektantice i profesorice

Stajala sam na vrhu stuba u predvorju Arhitektonskog fakulteta i gledala je kako otvara najjužnija vrata i osmijehom gleda studente. Osim one u kojoj je živjela od rođenja, nema zgrade u Zagrebu u koju bi professor emeritus Hildegard Auf Franić ulazila češće nego u ovu u kojoj je 1960. počela studirati. Ovdje je i diplomirala, magistrirala i doktorirala, triput bila prodekanica, a dekanica u dva mandata. I, najvažnije, bavila se poslom koji je najbolje znala i najviše voljela. I voli, pa često dolazi u sobu za ‘seniore’ i druži se s nekolicinom kolega doživotnih profesora i susreće bivše studenate koji su danas profesori.

Iza nje su brojni urbanističko-arhitektonski natječaji, ostvareni projekti zgrada za odgoj i obrazovanje posebni zbog njezinog inzistiranja da svaka ima višenamjensko okupljalište, znanstveni radovi i, njoj posebno važan, pedagoški rad. Posveta tome nedavno je tiskana monografija Arhitektica Hildegard Auf Franić u kojoj se nalazi i poglavlje Osobnost ilustrirano njezinom fotografijom s početka karijere, ali i privatnim i obiteljskim fotografijama.

“Knjiga je trag, a koga zanima gledati gomilu nacrta i fotografije zgrada iz svih uglova”, rekla je složivši se samnom da je itekako važna osoba koja ih je stvarala. A o sebi uvijek naglasi da je “prva Zagrepčanka u dalmatinskoj obitelji, jer su se mama i tata sa sestrom Ružicom iz Splita 1940. doselili u Zagreb, gdje sam se rodila krajem iduće godine”. I vjeruje da je za njezine sklonosti bilo važno što je njezina majka željela živjeti na aveniji u blizini parka i to u stanu s balkonom, u kakvom je ona odrasla na početku Zvonimirove ulice.

ODRASTANJE U ZVONIMIROVOJ KAKVA JE NEKAD BILA

Taj dio Zagreba, nekad zvan novim, osmislio je Lenuci, uključujući Trg N (danas žrtava fašizma), Zvonimirovu koja je trebala imati drvorede i njezin nastavak s obiteljskim kućama i vrtovima, pa sve do Maksimira. Vizija je obuhvaćala i gimnazije u Križanićevoj, Radnički dom u Šubićevoj, Trgovačku akademiju, a današnje Ministarstvo obrane i parkove na Trgu Krešimira IV., posebno važne za njezino odrastanje.

“Bio je to naš mikrosvijet, radijus naših prijateljstava i druženja. S njegove južne strane nalazi se engleski park, a sa sjeverne su se nizali intimni dio s ribnjakom u kojem smo kasnije imali prve ljubavne spojeve, ružičnjak u kojem su sjedile mame, te ograđeno igralište s bazenom i čuvarom kojeg smo se bojali, ali nas to nije spriječilo da uživamo u našim igrama. Drugo drago mjesto bio je Meštrovićev paviljon oko kojeg se moglo trčati i skrivati iza stupova, a do 1948. kada su srušeni minareti i skakati sa stuba u njihovim podnožjima.

Dobro pamtim uzbuđenje koje sam osjetila kada sam jedanput kroz odškrinuta vrata ušla u mračnu džamiju i po tepisima zašla duboko pod svod koji je izgledao kao nebo posuto zvjezdicama. Živjeti u Zvonimirovoj bio je privilegij i zbog blizine pučke i muzičke škole kao i gimnazije, ljepote okolnih ulica s drvoredima, kao i Radničke knjižnice u koju sam odlazila po knjige i gledati filmove”.

Obitelj njezine majke Katice Šperec bila je iz Solina i Splita, a djed Johann po ocu Vjekoslavu Aufu, inženjeru ekonomije koji je poginuo u avionskoj nesreći kada je Hilda imala samo dvije godine, potjecao je iz Znojma u Moravskoj odakle je, kao član vojne glazbe austrougarske vojske, preselio u Trebinje, upoznao njezinu buduću baku Božicu i s njom doselio u Split.

Dobro pamtim uzbuđenje koje sam osjetila kada sam jedanput kroz odškrinuta vrata ušla u mračnu džamiju i po tepisima zašla duboko pod svod koji je izgledao kao nebo posuto zvjezdicama

Njezina se veza sa Splitom učvršćivana je svako ljeto kada bi jedva dočekala da krene dnevni vlak koji bi morao stati na pedesetak stanica da bi stigla do bake Roze i njezine kuće u Istarskoj ulici. I ondje je bila okružena zgradama iz doba moderne, a pamti i lijepo oblikovan vrt i salon s obiteljskim portretima s pogledom na Giardin u Zagrebačkoj ulici, kao i šetnje do Meštrovićevog Grgura Ninskog i dalje do Rive i pazara, te kupanja na Bačvicama. I tako je izgledalo svako ljeto do 1960., kada je umrla baka Roza.

“Mama je završila gimnaziju i konzervatorij u Grazu, no dugo je trebalo da dobije posao nastavnice klavira u Muzičkoj školi Pavao Markovac. I nije mogla dobiti status profesorice, jer joj nisu priznali diplomu. No, voljela je svoj posao, sestru i mene upisala na klavir, družila se s kolegicama i redovito nas vodila na koncerte u Glazbeni zavod i dvoranu Istra. Dobro se sjećam svoje nastavnice klavira Glojnarić koja me jako voljela i svako-toliko me s nečim obradovala, a jednom je to bio komad finog škotskog kariranog štofa za moj prvi kilt.

Pred kraj pučke škole dobila sam upalu zglobova i više nisam mogla svirati klavir, ali sam nastavila rastavljati i sastavljati sve po kući, nakon čega je zauvijek prestao raditi i lijepi zidni sat, te risati kuće koje su mi se sviđale, od uglovnica u Zvonimirovoj do Cotine kuće u Vončininoj 20. Prolazile smo kraj nje na putu do tatinog groba na Mirogoju i prvo me privukao prelijepi engleski seter koji je na ogradi od klesanog kamena sjedio kao sfinga. Istog takvog psa dobio je moj sin kada je imao sedam godina”, prisjetila se arhitektica Auf Franić i dodala da je risala i u gimnazijsko doba bez nekog jasnog plana, sve dok joj profesorica Kinert nije rekla da bi trebala upisati arhitekturu.

OD PROJEKTIRANJA DO URBANIZMA I PROSTORNOG PLANIRANJA

Njezina majka nije bila sretna i dopustila joj je upis na Arhitekturu pod uvjetom da prođe prvu godinu. Zato je pamti kao najstresniju jer je sve ispite osim predvojničke obuke položila do 12. srpnja. A najgori dan bio je kada je s ispita matematike, s kojeg se toliko žurila da je pristala na trojku, morala odjuriti na ispit građevinskih konstrukcija. “Kada sam prvi put bila prodekanica predložila sam da se već na početku studijske godine propišu svi rokovi i da nema dupliranja ispita, što je usvojeno i vrijedi još i danas”, otkrila je.

Godinama je skupljala slike svojih sjećanja, a kako se s djetinjstvom pozdravila kada je upisala fakultet, to joj je bila prva prekretnica u životu, a druga se zbila deset godina kasnije kada je rodila sina Tina Svena. A između njih se dogodilo štošta važno, pa i to da je diplomirala, pa se 1967. udala i mnogo radila i putovala, zapravo još od doba studija. Kako upoznati gradove učila je na prvom studijskom putu u Grčku koji je bio temeljito isplaniran i vođen, a studenti su morali risati i fotografirati sve važno što su vidjeli, što je kasnije uvezeno u album i čuva se u kabinetu njezinog sina, izvanrednog profesora na Katedri za arhitektonsko projektiranje.

Drugo dvotjedno putovanje bilo je u Budimpeštu i po Čehoslovačkoj od kojeg najviše pamti Prag, što objašnjava ovako: “Kada staneš nasred Karlovog mosta između dvije obale i ispod širokog neba s temperamentnom Vlatvom pod nogama, shvatiš da je Prag nadnaravan.”

Vjerujem da je urbanizam baza i kruna arhitekture zato što se bez njega ne može stvoriti grad kakav bi trebao biti

Treće važno putovanje bilo je po Italiji do Napulja i Pompeja, nezaboravno i prepuno rizika jer ih je bilo samo troje, a četvrto je bilo po Francuskoj. Otada je imala veliku potrebu da putuje što zbog muka s kralježnicom sada može mnogo rjeđe i kraće, no okružena je uspomenama, slikama i knjigama koje ju podsjećaju gdje je sve bila i što je sve vidjela.

Većina njezinih knjiga su iz povijesti umjetnosti, zbog koje je još tijekom studija ljeti išla na terensku praksu s povjesničarima umjetnosti. Ondje je vladala odlična atmosfera, pa je u tadašnjoj JAZU upisala i diplomirala Majstorsku pod mentorstvom akademika Drage Galića. I družila se i radila s mnogim umjetnicima, pa i s Džamonjom i Richterom, udala se za arhitekta Ivana Franića i zaposlila u projektnom birou Interinžinjering. A kada je Tin Sven imao dvije godina upisala je, iako joj je projektiranje uvijek bilo najvažnije, poslijediplomski studij urbanizma i prostornog planiranja, što objašnjava ovako:

“Vjerujem da je urbanizam baza i kruna arhitekture zato što se bez njega ne može stvoriti grad kakav bi trebao biti, s prepoznatljivom urbanističkom idejom i ciljem. Veliki urbanisti kao Lenuci gradu su davali upravo to dvoje, dok ga mi građani upijamo emotivno i instiktivno pa se može dogoditi da nam zasmeta kakva ‘zbrčkanost’ koja kvari doživljaj.

Zagreb svoju ‘gradskost’ najbolje pokazuje kada se izađe iz Glavnog kolodvora, pogotovo onima koji stižu prvi put i krenu prema sjeveru trgovima koji se nižu do Praške i Trga nakon čega se otkriva da je uzdužan, ali i otvaraju pogledi i putevi na Gornji grad i Kaptol”, objasnila je arhitektica Auf Franić koja je još krajem šezdesetih s kolegama napravila zanimljiv urbanistički projekt kontaktne zone između Donjega grada i Trnja tako da pruga ostane gdje jest, ali da se nad njom, rečeno stručno, razviju prostorno fragmentirane megastrukture, tj. nadviju široke pješačke platforme opremljene klupama i zelenilom.

Slušala sam je kako objašnjava taj projekt i požalila što nije ostvaren. I s nostalgijom se sjetila nadvožnjaka kraj Pošte na koji smo se kao klinci (pa i ona!) penjali i ‘nestajali’ u dimu parnih lokomotiva.

PEDAGOŠKI RAD OD IZNIMNE VAŽNOSTI

Hildegard Auf Franić se još na magisteriju zaposlila na Arhitektonskom fakultetu i otada ga nije napuštala. Magisterij je obranila 1979. s temom vitaliziranja centra grada, odnosno projektom spajanja Griča i Kaptola koje je doživljavala kao dva odvojena krila pa je Tkalčićevoj namijenila ulogu kontaktne zone. Kako? Upravo onako kako je kasnijih godina ova ulica postupno pretvorena u kopču dva stara dijela grada. Potom su se nizali projekti, natječaji, razvod, angažman u udrugama arhitekata, doktorat, priznanja i nagrade.

Prvu važnu i odmah veliku nagradu 14. zagrebačkog salona dobila je 1979., a potom i nagrade Udruženja hrvatskih arhitekata za realizirano arhitektonsko djelo Viktor Kovačić i nacionalnu nagradu za arhitekturu Vladimir Nazor (obje 1996.), godišnju nagradu Akademije tehničkih znanosti Hrvatske Rikard Podhorsky (2005.), nagradu Grada Zagreba godinu kasnije te dvije nagrade za životno djelo: Vladimir Nazor 2013. i Viktor Kovačić četiri godine kasnije.

“Danas sam sretna kao professor emeritus, no na fakultetu mi je bilo najljepše dok sam bila asistent i izravno radila sa studentima. Poslijepodneva smo provodili na vježbama iz projektiranja, pili kavu, slušali muziku, intenzivno komentirali i radili. Obrazovanje doživljavam kao krug u kojem sam prvo ja slušala svoje profesore i divila im se, potom sam pokušala u svojim predavanjima uspostaviti neki standard, razviti katedru i napisati knjige, da bi se taj krug zatvorio sa studentima, njihovim mišljenjima i stavovima, jer oni su doživotni kritičari svojih profesora.

Na fakultetu mi je bilo najljepše dok sam bila asistent i izravno radila sa studentima. Poslijepodneva smo provodili na vježbama iz projektiranja, pili kavu, slušali muziku, intenzivno komentirali i radili

Danas im nije lako s kompjuterskom tehnikom zbog koje je svatko sam s ekranom i bez dovoljno komunikacije s kolegama, razmjene mišljenja i ocjena radova. A ja i dalje vjerujem u važnost i obostranu korist komunikacija između učitelja i učenika”, istakla je arhitektica Auf Franić i kroz smijeh mi ispričala da je nedavno čitala odgovore studenata na pitanje što misle o fakultetu na koji je jedan student odgovorio da je on za njega kao švedski stol s kojeg uzima što mu se sviđa.

No kada se uvodila famozna ‘bolonja’ nije joj bilo do smijeha, jer je bila protiv da se studij arhitekture podijeli na 3+2 i tako se studente prisiljava da od prvoga dana razmišljaju ‘tržišno’. I da ne stižu dobro svladati i tehnički i umjetnički dio arhitekture, pa moraju nastaviti studij. No dok je bila dekanica (od 1997. do 2001.), aktivno je u Nacionalnom vijeću za visoko obrazovanje sudjelovala u stvaranju studija arhitekture u Splitu tom, kako kaže, “čarobnom gradu koji nudi apsolutno sve što bi se trebalo naučiti o arhitekturi i u kojem se može učiti šećući i gledajući”. A posebno veliko veselje osjetila je kada je otkrila da joj sin ima dara za arhitekturu.

LJUBAV PREMA ARHITEKTURI DIJELI SA SINOM

“Imao je devet godina kada je u Kotoru bio potres zbog kojeg je moja sestra sa sinom privremeno preselila k nama u Zvonimirovu, a Tin Sven je svoj doživljaj gužve i nedostatka jedne sobe izrazio rišući tlocrt našeg stana tako da ga je povećao na bočnim stranama i prema dvorištu da bi je uspio nekako ugurati. Pravila sam se da ne vidim što radi i nisam mu pomagala, ali sam znala da će biti arhitekt!

I on predaje i projektira, a neke projekte radili smo zajedno, od vrtića i osnovnih škola do meni posebno dragog Filozofskog fakulteta u Rijeci. No njegova djeca ne idu našim stopama”, povjerila je, a potom ispričala kako su jednom došli pogledati jedan dovršen vrtić i osnovu školu koji su, kao i drugi njezini slični projekti, imali širok trijem. A ispod njegovog krova bio je parkiran automobil. “Nisam mogla odoljeti i pitala sam koji je idiot ovdje parkirao, a ispalo je da je to bio direktorov auto”, nasmijala široko i sa sjajem u očima, kako to često radi.

Da zna biti izravna i stroga, ali nasmijati se i na vlastiti račun otkriva priča kako je prije dvadeset pet godina nakon ljetovanja došla svojoj frizerki i rekla da je ošiša na nulericu jer je htjela pustiti sijedu kosu. Isprva frizerka nije htjela, a onda je popustila.

Tin Sven je svoj doživljaj gužve i nedostatka jedne sobe izrazio rišući tlocrt našeg stana. Pravila sam se da ne vidim što radi i nisam mu pomagala, ali sam znala da će biti arhitekt

“Na ulici sam prošla kraj dvoje kolega koji me nisu prepoznali, potom sam se snimila ispred Name u automatu i uvidjela da izgledam grozno, pa mi je bilo jasno zašto su samo prošli kraj mene. A onda me je nepoznati muškarac, valjda misleći da sam kosu izgubila zbog kemoterapije, tiho obodrio riječima: “Tko je lijep je lijep”. Idući prema kući razmišljala sam što će reći moj sin, pozvonila i ubrzo začula njegovo “pa ti si čist’ poludjela!”. A ja sam šutjela, čekajući da on kaže što doista misli. I dočekala, jer je rekao: “Hrabra si i imaš stav!”.”

Hildegard Auf Franić je upravo takva, ustrajna, hrabra, odlučna, duhovita i zgodna, s očaravajućim osmijehom koji bljesne svaki put kad priča o nečem do čega joj je stalo ili dobrohotno ironizira neke aktualne događaje ili događanja. Zato njezina monografija nije mogla biti ‘tipična’, a ako ju uspiju nagovoriti da napiše sjećanja na tzv. treću generaciju profesora zagrebačkog Arhitektonskog fakulteta – a tvrdi da će pristati “samo ako ću moći napisati istinu, čak samo u štiklecima” – mogla bi to biti knjiga i za nestručnjake.

Nada se da će joj u tome pomoći profesori s fakulteta i živi kako je navikla, uključena u sva važna kulturna događanja, a osobito arhitektonska. I redovito odlazi na koncerte jer, kaže, “ja zapravo živim u Lisinskom i otkako postoji ondje imam pretplate”.