KNJIŽEVNOST

Izgubila je majku i preboljela rak, a onda o svemu napisala bestseler. Pričali smo s Bronjom Žakelj

Razgovarali smo sa slovenskom autoricom Bronjom Žakelj, čiji je autobiografski roman Bijelo se pere na devedeset već godinama jedan od najčitanijih u Sloveniji

U Zagrebu se trenutačno održava Festival svjetske književnosti, manifestacija koja okuplja neke od najpriznatijih autora današnjice, ali i brojne entuzijaste koji njihova promišljanja imaju prilike čuti uživo. Među brojnim imenima, istaknula se i slovenska autorica Bronja Žakelj čiji je debitantski, a ujedno i autobiografski roman Bijelo se pere na devedeset već godinama jedan od najčitanijih u Sloveniji. Osim na hrvatski preveden je i na druge jezike, poput talijanskog, dok su u pripremi i bugarsko te makedonsko izdanje. U manje od dvije godine od objavljivanja, u Sloveniji je doživio čak sedam izdanja, a 2019. dobio i prestižnu nagradu Kresnik za najbolji roman. Bijelo se pere na devedeset donosi priču o obitelji djevojčice Bronje, odrasloj kroz sedamdesete i osamdesete godine prošlog stoljeća. Emocija koja prevladava u ovom malom domaćinstvu jest bliskost, i to posebno ona između pripovjedačice Bronje i njezine majke, kojoj se ovo djelo i obraća. No, sve se mijenja kad majka dobiva zloćudnu dijagnozu, a naposljetku i umire kad je Bronji bilo tek 14 godina.

Od marketinga i bankarstva do potrebe za kreativnim izražavanjem

Sandro Lendler

S autoricom smo razgovarali o tome što je to u romanu privuklo tolike čitatelje, kako je došlo do književnog prvijenca u 49. godini, kako se nosila s teškim situacijama poput gubitka bliske osobe i kako je, nakon svega, podnijela činjenicu da je nekoliko godina nakon smrti majke i sama dobila dijagnozu raka. Uhvatili smo je tik po dolasku u Zagreb, grad koji bi, kako kaže, voljela bolje upoznati. Posljednji je put ovdje bila 2016., kad je došla na okupljanje prijatelja iz djetinjstva koji su skupa ljetovali u Rovinju i nije se dugo zadržavala. Ako joj raspored dopusti, ovaj će posjet, kaže, iskoristiti za detaljnije razgledavanje grada. Na samom početku razgovora pričamo o motivima njezinog dolaska na Festival, pa ističe kako su takve manifestacije važne ne samo u vremenu krize poput ove u kojoj se nalazimo, već i inače. “Ovakve festivale vidim kao odličan način za poticanje kulture čitanja. Knjiga pomalo gubi svoje mjesto u životima ljudi, previše je medija koji ne traže preveliku pažnju. Knjiga ipak traži nešto više od nekoliko riječi koje se nude na Instagramu ili Twitteru. Isto tako, važno je da ovi festivali dopru do šire publike, predstave djela koja će pokazati da se ne radi o hermetički zatvorenoj zajednici nekakvih intelektualaca. Književnost nije sama sebi svrha, mi pišemo za ljude”, poručuje.

Književnost nije sama sebi svrha, mi pišemo za ljude

A vrlo je zanimljiva i priča o tome kako je počela s pisanjem knjige. Studirala je novinarstvo, život ju je odveo prvo u područje marketinga, a onda i do bankarstva, kojim se i danas bavi. Između svih tih brojeva kojima je okružena, nedostajao joj je moment kreativnosti. “Volim pisati i, eto, krenula sam iz želje da se kreativno izrazim. Kad sam kretala, nisam mogla ni slutiti da će iz svega toga ispasti roman, a pogotovo ne roman koji će netko drugi čitati”, prisjeća se. Znala je da je njezin život, odnosno sve što joj se dogodilo, dovoljno zanimljivo da bi moglo biti tema. Neovisno o tome, o uspjehu kakav je knjiga doživjela, ponavlja, nije mogla ni sanjati. “Autobiografski roman je kod nas popularna forma, ali obično ih pišu poznate osobe. Zašto bi se netko zanimao za život tamo neke Bronje Žakelj? Osim toga, nakon prvog dijela romana, o sretnom djetinjstvu, dolazi onaj drugi, obilježen smrću moje majke. Teme kao što su duboka bol zbog gubitka i žalovanje nisu nešto o čemu volimo razgovarati uz kavu, pa nisam mislila da će dobro proći kod čitatelja. Tim više jer o svemu nisam pisala onako kako se knjige koje obrađuju sličnu tematiku često pišu, kroz neko moraliziranje ili patetiku, nisam ponudila nikakav priručnik za preživljavanje teških situacija. Bojala sam se da će me staviti u isti koš s takvim, stereotipnim pričama o bolesti, ali na kraju, srećom, nisu”, priča.

Knjiga o stvarnom životu, bez filtera, ogoljena do krajnjih granica

S ponosom ističe kako se dogodilo suprotno od svega što je očekivala; knjiga je do danas u Sloveniji prodana u preko 17 tisuća primjeraka i posuđena preko 50 tisuća puta. Na pitanje o tome što misli da je uspjela postići ovom knjigom, a da je kod čitatelja toliko rezoniralo, odgovara jasno – živimo u vremenu umjetne, fabricirane realnosti koja se plasira po društvenim mrežama. Sve je tobože lijepo, svi moramo misliti pozitivno i uvijek biti najbolja verzija sebe. “Moja je priča sušta suprotnost tome. Podijelila sam nešto autentično, iskreno, intimno. Ljudi su u mojoj priči tako mogli pronaći svoje priče, ili barem njihov mali dio. Nema mi ničeg dražeg nego kad mi čitatelji napišu da se zbog moje knjige osjećaju manje usamljeno”, govori. Prisjeća se vremena kad je imala dvadesetak godina, i sama, nakon smrti majke, dobila dijagnozu raka. “Svi vam govore da morate biti hrabri, pozitivni, mentalno jaki, da bi vam negativno razmišljanje moglo dodatno narušiti zdravlje. Ali, kad se suočite s takvom dijagnozom, normalno je da ćete se bojati i razmišljati o smrti kao mogućnosti. Ljudi su, dakle, u tim situacijama često usamljeni i neshvaćeni, pa su neki, čitajući moje iskustvo, pronašli utjehu”, zaključuje.

Ovaj je roman postigao to da se prekinula šutnja o smrti moje majke unutar obitelji

Pitamo je koliko je proces pisanja ovog djela, s obzirom na osjetljivu tematiku, bio mučan, zahtjevan, ili možda terapeutski, a ona nam odgovara kako joj nije bilo previše teško. “O svemu tome sam ionako stalno razmišljala, to je moj život. Knjiga je pisana tako da se obraćam svojoj pokojnoj majci, kojoj se i inače još uvijek obraćam. Emotivno mi je zahtjevnije postalo kasnije, kad sam dobila ponudu da se knjiga objavi. Kako sam vam već rekla, doista nisam mislila da pišem nešto što će čitati itko osim eventualno moje djece, pa sam pisala bez filtera i uljepšavanja, onako kako se ja svega sjećam. Malo sam se brinula kakve će biti reakcije ljudi. No, na kraju mi je bilo jedino bitno da dobijem blagoslov oca. I jesam, ali neću vam reći uz koje riječi”, priča i smije se. Terapeutski moment, dodaje, nije se pak dogodio tijekom pisanja, već nakon što čitala i slušala povratne informacije nepoznatih ljudi, čitatelja o važnim događajima iz njezinog života. “I ono što mi je posebno bitno, ovaj je roman postigao to da se prekinula šutnja o smrti moje majke unutar obitelji. O tome jednostavno nismo pričali, o težini procesa, o emocijama. I to mi je jako drago”, priznaje.

Obilje humora i poruka nade

Sandro Lendler

Kad smo je zamolili da svoju knjigu ukratko predstavi onima koji za nju još možda nisu čuli, odgovorila je da je to prije svega knjiga o životu; ona je poklon njezinoj majci, ali i priča o strasti prema životu, prema življenju. “Svojoj majci kroz knjigu pričam što nam se sve dogodilo otkako je nema. No, to doista nije, kako neki kažu, knjiga o bolesti, smrti ili tuzi. Za mene je to knjiga o životu i o ljubavi”, poručuje. U tom se smislu prisjeća i kako joj se želudac okrenuo kad je čula da se njezina knjiga čita po onkološkim odjelima, kao neka vrsta službene preporuke; na kraju je dobila informaciju da je doista pomogla brojnim pacijentima, da su iz nje izvukli poruke nade. “Kad ljudi pročitaju kroz što sam sve kroz život prošla, a još sam tu, još se ne dam, i sami se osjećaju ohrabreno, pomisle da bi i oni mogli preživjeti “, kaže nam. I što posebno želi naglasiti, vodila je računa o tome kakvim će stilom pisanja pisati; odabrala je onaj minimalistički, uz obilje humora i ironije, što knjigu, neovisno o tome kakva je tematika, čini lakom za čitanje.

Svojoj majci kroz knjigu pričam što nam se sve dogodilo otkako je nema. No, to doista nije, kako neki kažu, knjiga o bolesti, smrti ili tuzi

Kratko smo se dotaknuli i njezinih osobnih preferencija kad su u pitanju knjige, odnosno čitanje. Priča nam kako je trenutačno oduševljena nobelovkom Svetlanom Aleksijevič, također gošćom Festivala svjetske književnosti, čija su je djela Rat nema žensko lice i Černobilska molitva oborila s nogu. “Volim i vaše Slavenku Drakulić i Kristijana Novaka. Črna mati zemla, Ciganin ali najljepši, to su zbilja jako dobre knjige. Kći mi je nedavno iz knjižnice donijela i prekrasnu knjigu The End of Eddy, francuskog autora Édouard Louis koju sam odmah nakon čitanja odlučila kupiti. Fenomenalna je”, priča. Nastavlja kako joj je pravilo da kad piše nešto svoje, ne može čitati druge autore, i otkriva da upravo ovih dana piše. U završnoj je fazi pisanja scenarija za ekranizaciju svoje knjige, oko čega je jako uzbuđena. “Neka smo sredstava već dobili, i nadam se da će se sve to skupa uspjeti realizirati”, priča.

Priznaje nam i da bi voljela napisati još neku knjigu, jer se u procesu pisanja osjeća kao riba u vodi. “Kad pišem, osjećam potpuni mir”, kaže nam i nastavlja pričati kako s drugom knjigom ne bi išla u smjeru eventualnog nastavka biografije. “No, potpuna fikcija u svakom slučaju ne postoji, a mene najviše vuku intimne priče, za koje inspiracija nužno dolazi iz stvarnog života”, zaključuje. Konačno, kratko se vraćamo na temu s početka razgovora i pitamo je je li zabrinuta za budućnost knjiga i na koje bi se načine mlade moglo potaknuti da čitaju. Odgovor koji smo dobili prilično je precizan. “Ne, zapravo uopće nismo zabrinuta. Zašto? Pa, zato što ništa ne može zamijeniti dobru knjigu”, zaključila je.

Prati S1 i na našim društvenim profilima:

Facebook Instagram YouTube