ISPOVIJEST

Imam 18 godina i višegodišnju borbu s anoreksijom iza sebe. Ovo je moja priča o upornosti

18-godišnja Jelena Gladović, studentica je prve godine jednog fakulteta u Zagrebu, a u slobodno vrijeme umjetnica. Njezini su problemi s prehranom, pretpostavlja, počeli krajem osnovne škole, u dobi od 13 godina. Za Super1 otkriva kako je izgledao put od suočavanja s činjenicom da boluje od anoreksije, preko liječenja, pa sve do trenutka u kojem istinski može reći da je dobro.

Poremećaji su hranjenja naizgled česta tema u današnje vrijeme, no s obzirom na to da je vrlo teško riječima opisati taj strah od hrane, to gađenje nakon svakog puta kad se nešto ne odvije po zamišljenom ili tu opsesiju brojevima, uglavnom dolazi do krivog shvaćanja realnosti ove bolesti te na kraju ispada da nitko zapravo ne priča o njoj. Ljudi u okruženju osobe koja se bori protiv poremećaja hranjenja rijetko uspiju razumjeti da to nije samo faza ili slično upravo zbog toga što ih literatura opisuje vrlo površno i primitivno, barem po mom mišljenju.

Sjećam se scene na satu biologije u osmom razredu kad sam u udžbeniku vidjela sliku vitke žene čiji odraz u ogledalu izgleda oko tri puta veće. Sa strane je pisalo: “Anoreksija je poremećaj u prehrani kojeg karakterizira namjerni gubitak na težini izbjegavanjem hrane.” Ako je to definicija anoreksije, definitivno ne spadam u tu kategoriju što znači da nemam problem. Odlično. Dobro sam. Idemo dalje.

Sve je počelo na prijelazu iz osnovne u srednju školu

Aleksandar Selak

Ljetni su praznici između osnovne i srednje škole za mene, usudila bih se reći, bili najgore doba mog života. Imaš tri mjeseca da se središ izvana i iznutra, da usavršiš svoje vještine, da si složiš stabilnu dnevnu rutinu i, naravno, da uopće izabereš koju srednju želiš upisati. Tu sam prvi put osjetila tu podvojenost u sebi. Biraj pažljivo, tvoj cijeli budući život ovisi o ovoj odluci. Što ako krivo izaberem? Nije me briga, ti si ta koja će patiti zbog toga. Zašto još uvijek sjediš tu? Ajmo trčati po nasipu od mosta do mosta. Istuširaj se u hladnoj vodi kad se vratiš. Mogli bismo crtati nakon toga, ali to znači da ćeš sjediti sat vremena ili više što znači da je vježbanje opet iduće na popisu. Osjetiš li taj miris iz kuhinje? Znaš što ti je činiti. Nisam gladna. Laku noć. Dobro jutro. Dobro sam.

Upisala sam željenu srednju školu bez problema zbog odličnih ocjena i dobro odrađenog prijemnog ispita. Moji su problemi počeli nakon toga kad su moji roditelji počeli shvaćati da nisam baš u najboljem stanju. Pokušali su me na nekoliko načina pitati što se događa sa mnom, no odbrusila bih im svaki put. Lako je napustiti prostoriju umjesto dati odgovor na pitanje u vlastitom domu, ali nemoguće je to napraviti u bolnici. Otkrili su nas.

Prvi sam put otišla u bolnicu tjedan dana prije početka nastave i bila na takvom liječenju četiri godine

Imala si jako važan zadatak, a to je držati ovo našom malom tajnom, ali otkrili su. Svaka čast. Prvi sam put otišla u bolnicu tjedan dana prije početka nastave i bila na takvom liječenju četiri godine. Osjećala sam se, najjednostavnije rečeno, kao neuspjeh. Kao da mi je oduzeta jedina stvar u kojoj sam dobra, a to je kontrola. Samo jedan razgovor s nadležnim doktorom i jedan papir na kojem piše: Dijagnoza – Anorexia nervosa (F50.0) bio je dovoljan da mi se spriječi svaki oblik kontrole vlastitog života.

Što znači gram razlike u odnosu na jučer

Aleksandar Selak

Prilikom svakog ulaska u bolnicu, prvo je na popisu bilo vaganje. Nimalo mi nije bilo jasno zašto je to trebalo biti odrađeno svako jutro s obzirom na to da se gotovo ništa ne može promijeniti u roku od 24 sata, ali dobro, ako njima nešto znači gram razlike u odnosu na jučer, valjda to moram poštivati. Daj, molim te. Gram ništa ne znači. To oni nas samo žele provocirati jer znaju koliko mrzimo stajati na vagi. Možda žele suprotno.

Možda im je u cilju maknuti taj strah od čestog kućanskog predmeta. Da. Maknuti strah. To znači maknuti kontrolu. Svaki sam svoj posjet bolnici također trebala malo porazgovarati s dežurnim doktorom. Kako se osjećaš u odnosu na jučer? Dobro sam. Kako se snalaziš s novim planom prehrane? Dobro. Kako ide u školi? Dobro. Bilo bi bolje da nisam ovdje. Zapravo, tek bi tada bilo dobro. Osjećam se kao da sam u kavezu. Pustite me na miru.

Nije da se nisam htjela oporaviti. Svatko se želi oporaviti, ali vrlo je teško napustiti to nešto što ima prijateljski izraz lica, a zapravo je pravo zlo. Stvar je u tome da taj glas izvrće svačije riječi i tjera na mišljenje da je jedino on u pravu. “Izgledaš bolje.” Super, dakle, ne izgledam dovoljno loše da bih imala problem. “Vidi se napredak.” Fantastično, dakle, drugi su ljudi napravili nešto sa mnom i sad to više nisam ja već obična skulptura isklesana od doktorskih ruku. Nemam dušu, nemam osobnost, samo vanjštinu koja sad po novom dobro izgleda.

Svatko se želi oporaviti, ali vrlo je teško napustiti to nešto što ima prijateljski izraz lica, a zapravo je pravo zlo

Psihoterapija nije bila u sklopu bolnice. Moram priznati da sam zapravo uživala u seansama iako se možda tako nije činilo. Započela bi istim pitanjem “Kako si?”, a nakon toga bi razgovor samo tekao dalje. Ne uvijek, doduše. Bilo je perioda kada bi moj mozak bio na toliko niskoj razini energije da ne bih mogla složiti smislenu rečenicu. Nije to do niske energije, to je do toga što nam se stvarno ne da biti tamo. Meni je sasvim u redu tamo. Ne, nije. Daj me pusti.

Konačno priznanje da nisam dobro

Aleksandar Selak

Oduvijek mi je bilo stalo do mojih komunikacijskih vještina, smatram da sam se isticala od drugih zbog njih i rekla bih da je ta nemogućnost vođenja normalne konverzacije bila jedan od pokretača moje želje za oporavkom. Možda ti ne bi bio problem razgovarati kad bi bilo s nekim koga zapravo poštuješ i o temi koja te zanima. Poštujem ovu osobu i zanima me što ima za reći. Sumnjam. Ja ne sumnjam. Bitno da ne padaš u nesvijest dok radiš u laboratoriju. S obzirom na to kojim putem idemo, moglo bi se početi događati. Nemoj dopustiti da se to dogodi, to znači da si slaba i jadna. Ja jesam slaba i jadna. Nisam dobro.

Relapsirala sam puno puta što je normalno

Relapsirala sam puno puta što je normalno. Niti jedan oporavak ni od čega nije linearan i nitko to ne očekuje. Znam da je roditeljima bilo naporno sa mnom i da bi im se srce svakim mojim odbijanjem pomoći malo slomilo, ali i dalje su bili tu. Profesori su vjerojatno mogli pretpostaviti što se događa, ali nitko od njih nije postavljao previše pitanja što je meni odgovaralo jer mi nije bilo baš ugodno pričati o takvim stvarima s bilo kim. Učenici s kojima sam se družila u školi također nisu pokretali tu temu, neki čak nisu ni znali.

Znam da je roditeljima bilo naporno sa mnom i da bi im se srce svakim mojim odbijanjem pomoći malo slomilo, ali i dalje su bili tu

Naravno da nisu postavili nikakvo pitanje, ne izgledaš dovoljno bolesno da bi itko pretpostavio nešto slično. Dosta! Kad sam konačno prihvatila da imam problem, aktivno sam krenula raditi na mentalnom i fizičkom oporavku. Dakle, ja sad ne izbjegavam hranu i radim na tome da vratim snagu što znači da opet ne spadam u onu definiciju s početka. Što je onda sa mnom?

Glas je napokon utišan, ali proces oporavka još nije gotov

Aleksandar Selak

Anoreksija. Izgladnjivanje, povraćanje, restrikcija, zlouporaba laksativa, prekomjerno vježbanje… To nije poremećaj hranjenja. To su samo postupci kojima oboljela osoba kontrolira svoj svijet, ali oni ne moraju biti prisutni da bi osoba dobila tu dijagnozu. Dovoljno je imati nezdrav odnos s hranom i biti u nemogućnosti doći na zelenu granu s njom. Oporavak je zaista dugotrajan proces. Usporedila bih ga s liječenjem od ovisnosti o drogi, jedina je razlika što je hrana potrebna za život. Zašto je hrana toliko strašna? Ne znam. Jednostavno jest.

Obožavam je, ali je ne mogu podnijeti. Danas bih se mogla pohvaliti time da sam glas dovoljno utišala da me više ne sprječava u mojim dnevnim radnjama. Tjelesni oporavak u mom slučaju još nije u potpunosti dovršen. Dobro sam. Ovaj put to zaista mislim.

Oporavak je zaista dugotrajan proces. Usporedila bih ga s liječenjem od ovisnosti o drogi

Završna misao. Oporavak je moguć, ali tek kada oboljela osoba sama za sebe odluči krenuti u tom smjeru. Ništa što itko kaže ili napravi ne može ju natjerati na to, već ona to mora sama početi htjeti što je tužna realnost. Imajte strpljenja. Ovaj poremećaj čini ljude bezobraznima i sebičnima, ali uz bilo kakav oblik podrške, već je pređena jedna stepenica. A za vas koji se također borite s istim problemom – mnogo je ljudi kojima je stalo do vas. Čuvajte se.

Prati S1 i na našim društvenim profilima:

Facebook Instagram YouTube