Četiri mjeseca od potresa i dalje vas je strah? Upoznajte seizmologinju kojoj je žao što ga je propustila

Sa seizmologinjom Ivom Dasović razgovarale smo o seizmologiji, potresima, ali i posljedicama onog razornog u Zagrebu od kojeg se još oporavljamo

Prošla su točno četiri mjeseca od razornog potresa od 5,5 magnitude po Richteru koji je 22. ožujka rano ujutro probudio stanovnike Zagreba i okolice. Njegove materijalne, ali i psihičke posljedice osjećamo većinom svi još i danas, a mnogi će vjerojatno još dugo. Zagrebačko tlo još uvijek podrhtava, što je prema riječima seizmologa očekivano i uobičajeno, no mnogi se na to nisu niti će se nažalost moći naviknuti – ali će morati.

I dok su neki u međuvremenu pomoć potražili kod psihologa ili pak putem virtualnog savjetovanja, drugi se s tim strahom od potresa i dalje pokušavaju boriti sami. Treći su ga možda pokušali zatomiti sami ili prividno zaboraviti, a ja uz sve navedeno isprobano odlučila sam otići i korak dalje – porazgovarati jedan na jedan sa seizmologinjom Ivom Dasović, preciznije inženjerkom fizike, usmjerenje geofizika, ali i docenticom na Geofizičkom odsjeku Prirodoslovno-matematičkog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.

Susret s Ivom i moja pitanja kojima nema kraja

Ako ste manično, baš poput mene pratili sve na temu nedavnog potresa u Zagrebu, onda ste gotovo sigurno naletjeli i na njezine redovite Facebook objave, točnije konkretna, pojednostavljena i relevantna pojašnjenja na tu temu, a koja su ubrzo i mediji prepoznali te počeli prenositi. Malo je reći kako su u Ivinim objavama mnogi pronašli i svojevrsnu utjehu, ali i dobili odgovore na niz nepoznanica na temu seizmičnosti područja na kojem živimo te popratni razvoj događaja kada su u pitanju potresi poput ovog koji nas je sve redom prestravio u ožujku.

Unatoč nezahvalnoj temi, mogu reći da sam se susretu s Ivom zapravo jako veselila, a pitanja su mi danima prije samo navirala. Isto tako, pretpostavljala sam i da ću možda u razgovoru s njom mnogima koji i dalje žive u strahu od potresa, ali i sebi približiti neke stvari, bolje ih shvatiti, racionalizirati, ali možda i olakšati novonastalu situaciju za koju nam stalno govore: ljudi, naviknite se na potrese!

Osim što je seizmologinja i velika stručnjakinja na svom području, moram vam reći i kako je Iva zapravo prava coolerica, a odnedavno je i ponosna majka. Za vrijeme poprilično dugog, smirenog, ali vrlo poučnog i ugodnog razgovora, moram naglasiti i kako je Iva pokušala sve strpljivo i detaljno objasniti. Pritom se nije razbacivala stručnim pojmovima koje ja, a ni mnogi drugi ne bismo mogli razumjeti, iako je za to, ruku na srce, imala potpuno pravo. S obzirom na specifičnost smjera u smislu životnog poziva za koji se odlučila, odmah sam joj već s nogu ispalila pitanje kako se seizmologija uopće dogodila u njezinom životu.

Jedina na godini na smjeru seizmologije

Iako se kao klinka nije susrela s potresima, znala je da postoje, a sve skupa djelovalo joj je još onda jako zanimljivo. Mama joj je bila profesorica fizike u srednjoj školi, sestra joj se isto odlučila studirati fiziku. Upisala ju je na kraju i ona pa se u jednom trenutku, kada je za to na fakultetu bilo vrijeme, opredijelila za geofiziku, odnosno seizmologiju.

“Mogu reći da je to bio dosta zahtjevan studij, ali smatram da je sve na kraju ipak stvar motivacije. Profesori su zbilja dobri. Na nižim godinama je više studenata pa imaš s njima manje interakcije, ali na višim godinama stvar se mijenja. Pri opredjeljenju za seizmologiju nisam recimo poznavala nikoga sa starijih godina, pa nisam mogla dobiti ni savjet niti sugestiju. No, unatoč tome, vladao je baš neki obiteljski odnos. Bila sam jedan na jedan s profesorima jer sam bila sama na godini. Isto tako, nije bilo klasičnih predavanja ni ispita, odlazila sam kod profesora na konzultacije. Sjećam se kad me jednom profesorica Herak stavila u pročelničku sobu da raspišem odgovore na ispitna pitanja. Plan je bio da kad ih završim da ih usmeno i prokomentiramo. Bilo mi je to baš fora tada” prisjeća se 36-godišnja Iva svojih studentskih dana, a otkriva i kako onda nije imala viziju gdje će biti za par godina. No, kako je bila izvrsna i zainteresirana studentica, ujedno i dobitnica Rektorove nagrade za studentski istraživački rad, profesorica ju je pitala da ostane na fakultetu kao asistentica gdje sada ujedno radi i predaje.

Pri opredjeljenju za seizmologiju nisam recimo poznavala nikoga sa starijih godina, pa nisam mogla dobiti ni savjet niti sugestiju. No, unatoč tome, vladao je baš neki obiteljski odnos. Bila sam jedan na jedan s profesorima jer sam bila sama na godini

S obzirom na to da je i sama sjedila u studentskim klupama, a sada je na tom istu fakultetu i docentica, Iva mi je ispričala iskustva iz obje perspektive. Primjećuje kako su današnje generacije puno drugačije u odnosu na njezinu. “Mi smo nekako bili puno samostalniji, a danas studenti očekuju da postoje skripte, prezentacije i slično. Čim student traži skriptu, znaš da vrlo vjerojatno neće posegnuti za obaveznom literaturom” objašnjava te dodaje kako sada ima samo jednu studenticu na drugoj godini fizike – geofizike na smjeru seizmologije, te dvoje na prvoj godini diplomskog studija istog smjera. Dodaje i kako su posljednjih godina na seizmologiji imali najviše pet studenata, ali da se znalo dogoditi i da nemaju nikoga.

Mlada znanost, ali samo za strpljive

“Nas na fakultetu uče da je seizmologija zapravo znanost za strpljive i da moramo sve pažljivo bilježiti, a da ono što mi radimo će koristiti generacije nakon nas koje će to onda i analizirati” govori Iva te se vraća malo u prošlost i naglašava kako je u pitanju zapravo jako mlada znanost.

Seizmologija se počela razvijati početkom 20. stoljeća, kada su se i pojavili prvi pravi instrumenti koji su mogli zabilježiti valove i objektivno mjeriti, nakon čega je uslijedilo proučavanje. Pravi boom je krenuo, govori, kada su krenula i računala, točnije kada se s analognog prešlo na digitalno što je u seizmologiji otvorilo mnoge nove mogućnosti. No, ističe kako se procesi i pojave u geofizici moraju pojednostaviti jer su jako složeni. Treba uzeti mnogo parametara u obzir, pa uvijek postoji i mjesto za pogrešku.

A gdje je Iva bila 22. ožujka u 6 sati i 24 minute

Zanimljivo u cijeloj priči odnosno pravi plot twist kojem se u razgovoru s Ivom nisam nadala jest da je ona na svoju veliku sreću ili nesreću, ovisno iz koje perspektive gledate, za vrijeme potresa u Zagrebu koji se dogodio 22. ožujka bila kod kuće u Otočcu.

“Taman smo dva dana prije suprug, dijete i ja otišli iz Zagreba u Otočac. U nedjelju, 22. ožujka probudila sam se ujutro rano jer sam morala dojiti. Vidjela sam da mi blinka mobitel, ali sam si rekla da ga neću dirati ni gledati jer je ipak nedjelja i rano ujutro. No, u sobu su mi uznemireno uletjeli roditelji koji se inače bude rano i slušaju uvijek radio. Rekli su kako se u Zagrebu dogodio jak potres. Moja prva reakcija je bila: a ja sam ga propustila” prisjetila se Iva te scene, ali i kako su se odmah čuli sa suprugovim roditeljima koji žive u Remetama, blizu epicentra u obiteljskoj kući koju dijele s njima.

U sobu su mi uznemireno uletjeli roditelji koji se inače bude rano i slušaju uvijek radio. Rekli su kako se u Zagrebu dogodio jak potres. Moja prva reakcija je bila: a ja sam ga propustila

“I dok sam na radiju slušala kako ljudi sumanuto bježe iz Zagreba, moj suprug je odlučio juriti prema Zagrebu roditeljima. Sva sreća, naša kuća je relativno nova i nije imala neke dramatične štete za razliku od nekih susjeda koji su dosta loše prošli. Naravno da sam u istom trenu ipak odmah uzela mobitel u ruke koji je gorio od poruka jer sam ja i inače ona kojoj svi bližnji šalju poruke na tu temu. Kolege s odsjeka i zavoda nisam željela previše uznemiravati jer sam znala da su na sto strana, ali bila sam im na raspolaganju s daljine. S obzirom na broj upita koje sam instantno dobivala to jutro, odlučila sam ih objediniti u jedan poveći status na Facebooku koji sam onda s privatnog profila prenijela i na Facebook stranicu koju vodim, Geofizika uživo gdje nas mnogi prate. Onda se pak dogodio onaj scenarij kad su svi počeli dijeliti informaciju da će se dogoditi još jači potres za pola sata nakon čega sam poludjela jer mi nije bilo jasno tko su ti ljudi koji takve stvari rade i šire. Kolegica i ja smo promptno i na to reagirale i u novoj objavi dale do znanja da se potres ne može predvidjeti i da su to sve neistine. Sve skupa popratili su i prenijeli odmah i mediji, što je bila i jedna dodatna doza stresa jer moraš paziti što pišeš, kako pišeš i biti jako precizan. Mnogi su nam kasnije rekli kako je upravo ta Facebook grupa bila i jedina koju su cijelo vrijeme u tom dramatičnom periodu pratili.”

Informiranje javnosti preko Facebook kanala pokazalo se kao sjajan potez

No, ljudi ih danas, četiri mjeseca kasnije i dalje prate. Iva mi govori kako su sugrađanima tim kanalom željeli olakšati sve to skupa, a dodaje i kako s kolegicama Marijom Mustać i Helenom Latečki vodi i Facebook grupu Zagrebački potres 2020 – vaše info za seizmologe. Kaže kako je ona zamišljena da ondje oni informacije dobivaju od ljudi, ali da su paralelno zatrpane s toliko pitanja koja redovito prate pa ih onda grupiraju na temelju kojih često daju i generalni osvrt na sve to skupa kako bi ipak svima ponudili odgovore. Pitam znatiželjno Ivu i koja su onda najučestalija pitanja koja su im dosad postavljena.

Ljudi očekuju da će doznati stvari i činjenice koje mi zapravo najmanje tri godine učimo na fakultetu. S druge strane, pomisliš da ako netko zaista želi toliko znati o seizmologiji da je najbolje da je i upiše

“Pa, uglavnom nas pitaju je li ovo sve skupa normalno, jesu li ova podrhtavanja i potresi nastavak ovog jačeg prvog potresa, interesiraju se i oko seizmograma na našim stranicama i njegovog iščitavanja. Ljudi to vole gledati, ali mnoge stvari očekivano i ne razumiju. Realno, kao laiku ti nije potrebno baš toliko detalja. Ljudi očekuju da će doznati stvari i činjenice koje mi zapravo najmanje tri godine učimo na fakultetu. S druge strane, pomisliš da ako netko zaista želi toliko znati o seizmologiji da je najbolje da je i upiše” nastavlja Iva koja će za sebe reći i da je vrlo sklona popularizaciji znanosti.

Smatra da je njezina dužnost, nje kao nastavnice i znanstvenice na fakultetu educirati laike, a da je zadaća Seizmološke službe – davati informacije o potresima građanima. Isto tako, u ovakvim situacijama dogodi se i porast interesa za seizmologijom kao granom, ali dodaje duhovito i opasku kako smo mi narod koji brzo zaboravlja, odnosno brzo se za nešto zapalimo, a taj interes jednakom brzinom i splasne. Isto tako, u svemu tome postoji i druga strana priče, ona negativna, gdje im nerijetko govore kako oni kao seizmolozi ne znaju ništa, a pristižu im i komentari da primjerice kriju informacije od javnosti i slične stvari koje joj, priznaje, znaju zasmetati.

Jači potres u Zagrebu je moguć

Ivu naravno nisam propustila pitati i ono krucijalno pitanje o mogućem jačem potresu u Zagrebu od kojeg svi strahuju, a koji se realno može dogoditi, kako smo dosad mogli već čuti – možda sutra ili za sto godina. Govori mi kako je prema njihovoj procjeni, zajedno s geolozima i na temelju dosadašnjih podataka, na zagrebačkom području najjači moguć do 6,5 magnitude po Richteru. Druga stvar koja nam ne ide u korist jest i ta da ako se negdje dogodio neki potres određene magnitude, on se može dogoditi ponovno.

Naime, Medvednica je sva ispresijecana rasjedima, a neki su prema Ivinim riječima manje aktivni, neki uopće više nisu. Govori mi i kako je Medvednica zapravo nastala u potresima, jer se u njima općenito izdižu planine. Ovaj rasjed na kojem se dogodio potres pripada rasjedu koji izlazi sa sjeverne strane Medvednice i spušta se ispod Zagreba. Postoje rasjedi i s naše strane, a često se govori i o onom Iličkom rasjedu, no o njemu se mogu naći ponešto oprečne informacije i pitanje je koliko je on aktivan, što je u cijeloj priči najbitnije. Pitam Ivu i da mi objasni kako točnu nastaju potresi.

Moć tektonskih sila, pomicanje ploča i fronta loma

“U Zemlji djeluju tektonske sile koje pomiču velike ploče. Tamo gdje se one sudaraju, kao kod nas, one ipak otežano prolaze jedne pored druge uz trenje između njih i deformaciju, odnosno savijanje stijena uz njihov kontakt. U tako napetim stijenama skuplja se energija. Nakon nekog vremena sile ipak nadjačaju čvrstoću stijena i trenje između ploča pa dođe do pucanja i pomaka – e to je potres. Do pucanja, odnosno pomaka, dolazi u jednoj točki i od tuda se počinje širiti, kao neka fronta loma dok god to trenje i čvrstoća stijene dopuštaju i dok se ne potroši energija koja je spremljena u njima. No, to širenje loma ne mora ići jednoliko i glatko: može zapeti. Ako zapne na neko duže vrijeme, to ćemo osjetiti kao naknadni potres. Neće se sva energija i napetost stijene osloboditi odjednom, pa se događaju naknadni potresi. Pomak koji se dogodi uvodi neko novo stanje u cijeli sustav rasjeda, pa će se možda nešto pomaknuti na susjednom rasjedu. U stvarnosti nemamo neku lijepu ravnu rasjednu plohu, nego su to više neke složene zone. To je ono što se sad nama događa: smirivanje i traženje nove ravnoteže što traje neko vrijeme. Ali, ne zaboravimo, tektonske sile i dalje nastavljaju djelovati. Da, kod potresa se oslobodilo ono što se nakupilo, ali čim završi taj jedan potres, počne se savijati stijena i nakupljati nova energija. S obzirom na pomicanja koja su kod nas negdje oko pola centimetra do centimetar godišnje, možda i manje, na našem području sile ipak nisu tako jake, kao što su i jaki potresi relativno rijetki. U nekim dijelovima svijeta pomicanja na godinu su i do 20 centimetara. No, slabi potresi su prisutni stalno, a mi ih godišnje u Hrvatskoj i bližoj okolici zabilježimo između 10 i 12 tisuća” objašnjava te podsjeća kako Zagreb i okolica nisu jedini u tom smislu aktivni u Hrvatskoj. Seizmički aktivna područja su i riječki dio, od zaleđa Trsta preko Vinodola do Senja, pa zatim od Dinare preko Imotskog i Stona do Dubrovnika te dalje južnije.

U stvarnosti nemamo neku lijepu ravnu rasjednu plohu, nego su to više neke složene zone. To je ono što se sad nama događa: smirivanje i traženje nove ravnoteže što traje neko vrijeme. Ali, ne zaboravimo, tektonske sile i dalje nastavljaju djelovati

“Posljedice katastrofalnog potresa u Stonu koji se dogodio 1996. godine, a bio je magnitude 6,0 po Richteru mogu se vidjeti i danas. Mnogi misle da je to od rata, ali nije. Profesor Herak je, zajedno s geodetima, radio nedavno novo istraživanje metodom InSAR sa satelitskim slikama i dobio zanimljive podatke. Stalno se u biti vraćamo u nazad kad izađe neka nova metoda za analiziranje. Evo, sigurna sam da ćemo uskoro ponovno detaljno početi kopati po povijesnim potresima u Zagrebu i sagledati ih iz kuta nekih novih spoznaja. Sve to skupa iziskuje jako puno truda, vremena i napornog rada.”

A gdje su ti potresi od 3 ili 4 po Richteru koji u seriji nedostaju

Govorim Ivi da sam, s obzirom na to da sam sve pomno pratila, često imala prilike pročitati kako nam je u ovoj seriji nedostajalo potresa magnitude onih od oko tri, četiri po Richteru te da bih voljela da mi to malo pojasni, odnosno imamo li razloga za brigu.

“Kad promatramo sve potrese na cijelom svijetu, uočeni su neki obrasci ponašanja potresa. Ona nisu skroz precizna. Ako je potres primjerice magnitude 5, onda se broj manjih potresa koji slijede povećava eksponencijalno. To znači da možemo očekivati do 10 potresa magnitude 4, 100 potresa magnitude 3 itd. E sad, to su sve empirijski zakoni. Stoga, proizlazi da po onome što mi znamo bismo očekivali više takvih potresa od oko tri, četiri magnitude po Richteru. Možda će to utjecati na duljinu trajanja ove serije, ali o samoj seriji možemo reći više tek kad ona završi – ne možemo unaprijed ništa reći. U biti bismo na nekom rasjedu morali proučiti nekoliko takvih serija, a koje se događaju zapravo rijetko, da bismo mogli uočiti neku pravilnost u njihovom obrascu ponašanja.”

Strah i fantomski potresi

Iako je Iva ostala ‘zakinuta’ za epsko iskustvo 5,5 po Richteru, za vrijeme popratnih potresa i podrhtavanja Iva je bila u Zagrebu. Ne skriva da je bila uznemirena, ali i da je strah od potresa kod svih primarni strah s obzirom na to da je riječ o svojevrsnom gubitku tla pod nogama, a tlo je ono nešto čvrsto. U tim trenucima, prisjeća se, shvatila je svoje dvije razine, onu svjesnu i nesvjesnu. Za svjesnu kaže kako je u trenutku potresa brojala sekunde i pratila što sve može primijetiti oko sebe, dok je nesvjesni dio nje kasnije shvatio da su strah i nervoza itekako prisutni.

“Ja recimo mogu vrlo brzo procijeniti je li to što osjetim njegov maksimum, s obzirom na to da živim blizu epicentara. Inače, najprije dolazi P-val, longitudinalni, a to je zvuk, onaj tzv. tutanj, nakon čega za njim stiže S-val, transverzalni koji je sporiji, ali veći. Što si dalje, S više kasni za P. Ako si osjetio P-val, možeš pretpostaviti da će doći nešto do pet puta jače. Nekad se P-valovi niti ne osjete. Ja sam vrlo blizu epicentrima pa to kašnjenje praktički ne postoji. Zbog toga se nisam ni previše uzrujavala toliko oko tih manjih koji su uslijedili.”

Kad potres čekaš onda ćeš ga i osjetiti

No, mnogi od nas te manje itekako i dalje osjete i strahuju, iako u normalnim okolnostima Iva govori da sigurno ne bismo. Kaže i kako oni u Facebook grupi građane ne obavještavaju o onima ispod 1,3 magnitude po Richteru. No, dodaje kako su korona, karantena, mir i tišina u gradu, promet koji je utihnuo na neko vrijeme – učinili svoje. Ljudi su, komentira dalje, jednostavno prestrašeni i samo čekaju kada će doći neki novi potres.

“Kad potres čekaš onda ćeš ga i osjetiti. Ako miruješ osjetit ćeš ga bolje nego kada si aktivan ili nečime zaokupljen. Isto tako, ako se nalaziš na višem katu osjetit ćeš potres jače nego ako si u prizemlju ili podrumu. Jače ćeš ga osjetiti i ako boraviš u nekom objektu nego ako si recimo vani na otvorenom. A mi smo svi redom bili zatvoreni u kućama neko vrijeme i pod velikim stresom” pojašnjava te ističe činjenicu i kako postoje tzv. fantomski potresi koji su u ovim situacijama normalni. Potresi su to koje ljudi umišljaju da su ga osjetili. “Prije smo ga i osjetili možda, ali smo mislili da je kamion, a sada je obrnuto. Prođe doista kamion, a mi smo uvjereni da je bio potres.”

Zašto potres nekad osjetimo slabije, a nekad jače

Ono što mi je isto bilo zbunjujuće, govorim Ivi, jest i činjenica da su neki potresi prema mom skromnom sudu bili puno jači u odnosu na izmjerenu magnitudu. Moja sugovornica mi odmah daje objašnjenje te podsjeća kako ćemo potres osjetiti slabije što smo udaljeniji, ali i da je u sve upletena i njegova dubina.

Zagreb je smješten na mekim riječnim sedimentima u kojima valovi imaju veće amplitude, pa se onda to više ‘razmaše’. No, može se dogoditi da smo i dalje od epicentra, ali da se potres osjeti jače jer tlo može imati takvu konfiguraciju da se određeni valovi pojačaju

“Ako je dublji osjetit ćemo ga isto slabije. Ovisi o tome i gdje smo se nalazili te što smo radili. Ako je bila večer kad smo se smirili, osjetit ćemo ga jače. Ovisi i u kakvom smo objektu boravili, svaki će drugačije reagirati. Ovisi i o tlu na kojem je izgrađena zgrada. Primjerice, u čvrstoj stijeni, kamenu, čega u Zagrebu praktički nema, valovi imaju manje amplitude. Kamen, odnosno takvo tlo, ne dopušta da se objekt toliko trese. Ali, Zagreb je smješten na mekim riječnim sedimentima u kojima valovi imaju veće amplitude, pa se onda to više ‘razmaše’. No, može se dogoditi da smo i dalje od epicentra, ali da se potres osjeti jače jer tlo može imati takvu konfiguraciju da se određeni valovi pojačaju. Svako tlo u biti ima frekvenciju u kojoj voli titrati, kao i sam objekt. Mi recimo možemo izračunati frekvenciju tla, dok građevinar i arhitekt mogu projektirati objekt tako da frekvencija zgrade bude što udaljenija od frekvencije tla kako ne bi došlo do rezonancije. Ako su frekvencija tla i objekta različite, onda se objekt neće toliko tresti, jer neće biti velikog prijenosa energije” objašnjava.

Generalni problem Donjeg grada i posljedice potresa

Upravo to bio je dobar povod da Ivu pitam i da prokomentira štetu nastalu u Zagrebu od potresa, kao i današnje posljedice te trenutno stanje četiri mjeseca poslije, odnosno kako na gleda na cijelu situaciju. Govori mi kako je problem u Donjem gradu dosta složen. Za početak ističe kako ondje ima dosta starije populacije koja nema financijski mogućnosti uložiti u održavanje objekata u kojima žive. S druge strane, ima onih koje za to jednostavno nije bilo briga. Kaže i kako je čula priče građevinara koji su znali reći da su nekim investitorima uz sve njihove značajne sugestije ipak bile važnija estetika i luksuz nego strukturni segmenti u gradnji koji osiguravaju miran život.

Kako bi rekao jedan moj profesor, ako te država natjera da ideš na redoviti tehnički pregled vozila, što zbog sebe i svoje sigurnosti, što zbog sigurnosti drugih, onda bi bilo dobro da na jednak način kontrolira ono što se radi u graditeljstvu

“Zakazala je tu i država. Kako bi rekao jedan moj profesor, ako te država natjera da ideš na redoviti tehnički pregled vozila, što zbog sebe i svoje sigurnosti, što zbog sigurnosti drugih, onda bi bilo dobro da na jednak način kontrolira ono što se radi u graditeljstvu. Ima tu svega, ima i neznanja i namjernih loših poteza i odluka. Ne znam koliko su neki građevinari zaista bili svjesni opasnosti od potresa. Ali, s druge strane, činjenica je da smo mi u zadnjih 20 ili 30 godina seizmički dosta mirni. Zadnji potres koji je bio jači je bio 90-e. Jaki potresi se događaju ovdje rijetko. Može proći cijela jedna generacija koja ga nije osjetila i da uopće nemaju tu svijest. Mnogi, da su bili toga svjesni možda bi na tome više inzistirali. Vrlo važni su i arhitekti – i oni moraju biti jako dobro educirani i svjesni opasnosti. Evo, primjera radi, postoji naša jedna kolegica, magistra fizike-geofizike koja studira arhitekturu. Rekla sam joj još prije da ima super nišu za rad: projektiranje seizmički sigurnih objekata. No, nije sve tako crno i sve se to nekako ipak pomiče u dobrom smjeru. Primjerice, mi s građevinarima surađujemo već neko vrijeme, radili smo zajedno i neke stručne projekte, analizirali smo s obje strane neke objekte i ne planiramo stati samo na tome” govori Iva koja uvijek rado podsjeti i na kartu seizmičke opasnosti koja je građevinarima od iznimne važnosti kada je u pitanju izgradnja obiteljskih kuća, dok je recimo za objekte posebne namjene kao što su bolnice, elektrane itd. potrebno ipak izraditi posebne seizmičke studije.

Za potres se zbilja možemo pripremiti i mnoge stvari prevenirati

Osim toga, Iva skreće pažnju da bi s cijelom tom seizmičkom spoznajom kojoj smo izloženi trebali početi poduzimati i implementirati neke druge stvari u našu svakodnevicu i živote. Za početak, govori kako nam ta vrsta edukacije i vježbanja tih situacija, odnosno simulacija nedostaje u periodu vrtićke dobi, kao što to imaju i provode Japanci, Čileanci, klinci u Kaliforniji itd. Toj djeci to postaje s vremenom automatizam i oni onda točno znaju kako reagirati u tim kriznim situacijama.

“Okej, sad smo postali svjesni da se potresi zbilja događaju kod nas i da se može dogoditi onaj jači, pa ajmo se za to onda i pripremiti. One koje je i dalje strašno strah i ako im to utječe na normalan život, preporučujem svakako razgovor sa psihologom da si olakšaju, ali postoje neke stvari koje možemo svi napraviti odmah. Primjerice, pogledati u vlastitom domu ili radnom okruženju kako se zaštititi. Možemo konačno učvrstiti sve one klimave ormariće i police, teško posuđe premjestiti na niže police, lakše na gornje, ne imati baš ništa iznad kreveta itd. To su te male stvari koje mogu napraviti značajnu razliku. Naravno, tu je i građevina, kao nešto dugoročno, trebalo bi ojačati svoj objekt ako nije ili je proglašen rizičnim te ga onda i održavati. Može se kupiti osiguranje protiv potresa i tako si umanjiti financijski trošak, kad do potresa dođe” sugerira Iva, koja je i sama niz tih poteza napravila i u svom domu.

Okej, sad smo postali svjesni da se potresi zbilja događaju kod nas i da se može dogoditi onaj jači, pa ajmo se za to onda i pripremiti

Za kraj, govori kako oni kao seizmolozi mogu znati lokaciju gdje će potres biti, koje otprilike jačine, ali da ne znaju i kada će se on dogoditi što im mnogi i zamjeraju. No, kako dalje ističe, to nije ni bitno ako smo mi sve poduzeli da bismo izbjegli potencijalnu štetu ili katastrofu.

“Realno, ako nema štete, nema ni ljudskih žrtava. Teško mi je to ljudima neki put tako reći da me ne dočekaju na nož, ali svi vlasnici nekretnina imaju svoja prava, ali i odgovornosti. Prva i osnovna stvar jest zaštiti ljudski život, ali i ograničiti štete. Pa, ajmo ubuduće sagraditi nešto takvo gdje se šteta uslijed potresa neće ni dogoditi.”