Gordana je rodila petorke, danas je super mama, a mi smo sjele s njom da nam ispriča svoju priču

Gordana se prije 23 godine odlučila za potpomognutu oplodnju i dobila petorke. Danas je sretna i ponosna majka uspješnih mladih ljudi. Odlučila nam je ispričati svoju priču

Svoje petorke sam rodila potpomognutom oplodnjom, takozvanom in vitro, nakon sedam godina liječenja i to iz trećeg puta. Radilo se o problemima s jajovodima koje sam operirala, ali operacije nisu urodile plodom. Na to sam se odlučila sa 23 godine. Doktori su nam rekli da je to jedini način, da trebamo pokušati s tim jer vidimo da nema pomaka pri liječenju. Nijednom nismo gubili nadu. Dosta nam je pomoglo to da smo bili otvoreni prema tome, nismo to skrivali. To nam je bila najnormalnija tema, imamo problema, idemo dalje i ne odustajemo. Prvi i drugi put nije uspjelo, ali treći put je.

Kako je nositi petorke u trbuhu

Ispočetka se samo znalo da je višestruka trudnoća i u tom momentu nisam razmišljala o tome koliko ih je, jedino o čemu sam razmišljala je ‘To! Trudna sam! Napokon!’, Samo nam je u cilju bilo da to donesem do kraja. Pokazivale su se sumnje i bojali smo se, ali te misli sam od sebe micala. Cijelu trudnoću sam odležala u bolnici i bila pod kontrolom, točnije sedam i pol mjeseci. A uz to sam još dva mjeseca bila u bolnici s njima nakon što su se rodili. U jednom momentu se pokazala kriza kad sam se počela prerano otvarati pa sam išla na serklažu. Inače sam cijelu trudnoću primala transfuziju jer su oni puno jeli.

Osjećala sam sreću. Veliku. Ni ne mogu to objasniti. Nije bilo straha. To je nešto što se ne može riječima opisati. Ja sam bila presretna što sam ostala trudna. Muž je u bolnicu dolazio svaki dan, a i imala sam podršku prijatelja i kumova. Zato mi to nije bilo teško podnositi, čak ni emotivno. Osim nas četvero i medicinskog osoblja, nitko nije znao da ih nosim petero. U jednom trenutku rekla sam da ne idem više na ultrazvuk, to je izgledalo tako da se vidjelo jedno, pa evo i drugog i trećeg pa evo i četvrtog i petog.

Osim nas četvero i medicinskog osoblja, nitko nije znao da ih nosim petero. Osjećala sam sreću. Veliku. Ni ne mogu to objasniti. Nije bilo straha.

Doktor Miško Jurković je vodio cijelu trudnoću i bio uz mene u svakom momentu. Prema meni se nije odnosio previše pažljivo, u dobrom smislu. Sve što sam ja mogla, on je meni dopuštao. Ono osnovno što sam morala koristiti sam koristila, ali ništa pretjerano. On je smatrao da sam dovoljno jaka i da se mogu sa svime nositi što se i pokazalo ispravnim do samog kraja. Naravno, nismo mogli znati kojeg djeca spola jer su bili previše isprepleteni. Ja sam tek na porodu saznala kojeg su spola. Jedino što sam pitala je jesu li u redu i je li sve dobro, a nakon toga sam odmah umorna zaspala. Vrlo bi vam rado rekla kako sam se osjećala tada, ali se iskreno ne sjećam od šoka i umora, samo znam da sam uvijek i cijelo vrijeme osjećala sreću.

Pet kinderbeta i samo razmišljanje, što sad?

Nismo se pripremali na to da će oni doći, tek kad su se oni rodili smo sve pripremili. Odbijala sam razmišljati što će biti i kako će biti jednog dana kada to sve bude. Pustila sam da to sve ide svojim tijekom. Eh, kad su se oni rodili, to je bila sreća i bunilo. Mislili smo kao da ćemo se probuditi iz toga, da nije stvarno.

Dolazili su nam novinari, televizija, u jednom trenutku se čak i predsjednik države uključio. Dolazile su čestitke sa svih strana. Kad smo već prošli sve to htjeli su da ja idem doma, a da djeca ostanu u bolnici, ali sam ja htjela biti pored njih. U prosjeku su bili veliki kilu i pol, jako mali su bili. Kad su bili 2kg i 200 onda su nas pustili iz bolnice. Bili su tako maleni, nosili smo ih u onim jastučićima.

Kad smo ih donijeli doma sve je već bilo pripremljeno, pet kinderbeta i samo razmišljanje, što sad?

Imali smo veliku podršku od prijatelja, kumova, roditelja, svi su uvijek bili uz nas. Njima je to više bio šok nego meni, a ja sam dovedena pred gotov čin, ja sam to morala. Najgore je bilo prvi tjedan dok nisam ušla u štos. Kad sam se ja uhodala, meni su svi oni samo smetali. Imala sam pomoć i od snahe četiri mjeseca pa smo nakon toga mogli sami. Tako smo mislili da je i najbolje. Napravili smo si svoj red i držali smo se toga. Da nije bilo teško, je, strahovito teško. Ali to su djeca, za to smo se borili, to smo i dobili. I suprug je bio godinu dana doma pa je to bila velika pomoć.

Financijski je bilo teško, ali smo imali pomoć

Imali smo odličnu podršku u vrtiću od grada, ali za vrijeme školovanja nam je Školska knjiga darovala knjige svake godine. Prvo je nas 7 živjelo u stanu u Zagrebu pa smo se 1997. preselili u kuću u Velikoj Gorici. Cijelo vrijeme su ljudi bili uz nas. Osim što im je to bilo zanimljivo, mi smo bili takva, pristupačna obitelj.

Ljudi su bili otvoreni prema meni jer sam i ja to dopustila. Kad sam trebala pomoć sam otvoreno pitala, kad mi je netko nudio pomoć sam ju ili prihvatila ili lijepo zahvalila ako ju nisam trebala. Tijekom svog liječenja sam stekla dojam da su se svi veselili sa mnom, a i svaki put sa mnom žalovali.

U srednjoj školi su se klinci već raštrkali pa nam je jedini problem bio loviti roditeljske sastanke. Hvatali smo konce. U pravilu nismo imali previše problema s time i razrednice su bile solidarne. Financijski smo to proživjeli teško, ali imali smo sreće jer smo imali podršku obitelji. Kad je krenuo vrtić i škola, dobivali smo popust jer su se založili za nas, ipak ih je bilo petero. To je bilo pet maturalaca u isto vrijeme, izleti, terenske nastave..

Već prve godine mogli smo na more

Djeca su bila drugačija od ostalih, bili su znatiželjni, ali poslušni, strpljivi i mirni. Ja sam s njima mogla svugdje jer su bili jako dobri. Kad su imali samo godinu dana smo muž i ja s njima otišli na more. Uvijek je naša torba bila uz nas, bočice , topla voda, termosica. Suprug je inače samozatajan i tih, ali on je to stoički podnio.

Postoji jedna rečenica koju sam apsolutno mrzila – ‘Jadna ti!’

Sjećam se kad sam ih jednom vodila iz vrtića, svih petero. Iako sam ja bila doma s njima, od treće godine sam ih vodila u vrtić jer se smatralo da im je potrebna socijalizacija s drugom djecom. Kad bi došla po njih imali smo ritual da bi u dućanu kupili neki sladoled ili bombone, žvake, što je već tko htio.

Sjećam se tako kako sam hodala ispred njih i gospođa se pojavi i gleda djecu i gleda njih i mene i kaže mi ‘jadna vi’. Meni kao da je netko dao šamar i pitam ju ‘pa zbog čega? Pa ja sam bogatija od vas svih gospođo’. Ja nisam jadna, ja sam bogata i blagoslovljena. Ljudi su me često komentirali jer su znali za mene, ali nije me to previše mučilo. Znali su ljudi komentirati i kako mi se djeca oblače i ostalo.

Izrasli su u krasne mlade ljude

Svako od njih se razlikuje od samog početka. I dan danas su takvi. Mi ih nismo stavljali na jednu hrpu i tako smo ih odgajali, svakoga sa svojim karakteristikama, nismo ih sputavali. Nismo dirali njihovu srž. Kao i kod svake obitelji, ponekad se bilo teško nositi s njima, a ponekad je savršeno. Kao da nisu petorke. Oni su se dobro slagali i jako su povezani, ali kao i kod svake braće i sestara netko se slaže bolje, netko lošije. Ono što su uvijek radili je sakriti i zaštiti jedni druge. Petero ih je koji su iste dobi, ali različiti.

Ukratko, na kraju svega, ne žalim ni za čim, i ne bi ništa mijenjala u svom životu.

Najviše sam ponosna kad vidim da su to ispali dobri ljudi. Da nisu pakosni, da su otvoreni, da vole život i da sve što su do sada prošli smatraju najnormalnijim. Nisu se uzdigli zbog situacije, a niti spustili. Svatko od njih je uspješan danas. Ponosna sam što su krasni, mladi ljudi i imaju puno prijatelja oko sebe.